/ Priroda za divljenje – život za poštovanje / Bobovo, selo u Pljevljima, daleko od urbane džungle i betona, prostrto niz južne padine Ljubišnje pa sve do okomitog kanjona Tare, koliko poširoko toliko i podugačko, na visinama nasađeno kao da lebdi u vazduhu a da pritom stameno stoji i opstaje sve ove godine, sa svojim gorštacima grubih crta lica a fine gostoljubive naravi. Bobovsko prostranstvo nagoni na divljenje, a život Bobovaca u ovoj često surovoj sredini na poštovanje.
Zima u Bobovu nije laka, a lijepih dana ima malo i u toku ljeta. Ali... Bobovcima je i sunce bliže, pa zato Bobovo i ne pusti još uvijek kao druga sela, iako dosta napuštenih kuća i staraca nagovještava ono što se može konstatovati i u ostalim ruralnim mjestima. Bobovo je to, nije pitomina uz Ćotinu nego vrlet iznat litica kanjona Drage i Tare, nadvišeno planinom Ljubišnjom. I pored svega se živi i dolazi u Bobovo, što potvrđuje graja djece i potomaka bobovskih, rasijanih svugdje po svijetu. Ipak se svraća i ne zaboravlja zavičaj.
Neću slagati ako kažem da je ovo najživopisniji kraj Crne Gore za gledanje i uživanje, ali ću slagati ako bi i pomislio da je isto tako lako živjeti i opstati u tom prkosnom Bobovu
U Bobovu sve mami poglede, prostrana naborana polja, kanjonske vrleti, dugosežni pogledi sa vidikovaca, stara tradicionalna seoska arhitektura, ljudski napori da ostanu skladni sa prirodom, izvori i potočići pitki kako na izvoru tako i na uviru, kao i sve drugo što je dio ovog ambijenta. Neću slagati ako kažem da je ovo najživopisniji kraj Crne Gore za gledanje i uživanje, ali ću slagati ako bi i pomislio da je isto tako lako živjeti i opstati u tom prkosnom Bobovu.
Iako postoje vicevi na račun Bobovaca, ja se ipak ne bih šalio ako bi rekao da su daleko od „civilizacije“ još uvijek, ali ne zbog njih samih, već zbog drugih koji bi trebalo da osjete sve ljepote i surovost prirode na jednom mjestu pa da učine napor da Bobovci budu bliže zbilji a ne šali. Put je problem, a samim tim ni blagodeti ovoga kraja teško mogu biti na raspolaganju znatiželjnim očima koja bi odmarala u pogledima skrivenih a raskošnih predjela. Puteva ima više do Bobova nego li do samih Pljevalja, ali nedostaje konjskih snaga da bi takve puteve prevalili. Provaljeni i izlokani makadam, bez odvodnih kanala, teško je savladiv za mala auta, bilo kojim putem da se odlučite, a najljući uz Ljute strane.
Najveći utisak ostavlja kanjon Tare sa vidikovca Krstovi, nadomak sela Ograđenica. Odatle se pruža pogled na Durmitor kao na dlanu, pitomo selo Tepca i Radovan luku, i na viseći most koji premošćava divlju Taru a spaja žabljačko selo Tepca i pljevaljsku Ograđenicu. Most je rekonstruisan ove godine od strane vrijednih Tepčana. Pored njegove uloge kao jedine fizičke veze dvije tarske obale, treba naglasiti njegovu atrakciju za turiste, koji su ne tako rijetko smjelo prelazili preko njega i dolazili do Bobova da vide šta ima sa one druge strane Tare.
U Bobovu sve mami poglede, prostrana naborana polja, kanjonske vrleti, dugosežni pogledi sa vidikovaca, stara tradicionalna seoska arhitektura, ljudski napori da ostanu skladni sa prirodom, izvori i potočići pitki kako na izvoru tako i na uviru
Zaseok Ograđenica, ograđena kanjonima Drage i Tare, pitoma koliko i divlja, ali ipak sa blažom klimom nego li ostatak izdignutog Bobova. Iznad Ograđenice katun Kalušići odaje utisak jednog etno naselja, koje je od temelja do krova čitavo od drveta. Pravi DrvenGrad.
Selo Kolijevka i zaseok Mijatovići su najvisočije naseljeno mjesto na Balkanu (oko 1700 mnv), i kao takvo predstavlja sinonim za podređeni život ljudi prirodi, pružajući se podno južne strane planine Ljubišnje odakle se pruža pogled na bobovske vrleti, preko kanjona Drage do tarskog usjeka, pa sve do Durmitora i Sinjajevine.
Kanjon Drage, koji je zahvatio veliki požar prije dvije godine, ipak plijeni raskošnošću ali još uvijek neotkrivenom ljepotom sakrivenom u okomitim klancima koji se strmoglavo spuštaju do rijeke Drage. Zbog predhodno pomenutih požara kanjon je u velikoj mjeri zatrpan sa izvaljenim stoljetnim borovima, pa zbog toga je neophodno izvršiti krčenje i nesmetan prolaz kroz kanjon. Ovim kanjonom se od Jelovog panja kroz atraktivne klance može doći do rijeke Tare i poznatih Draških virova. Kanjon bi mogao da bude svojevrsna atrakcija pljevaljske turističke ponude, koji bi trebalo i mi sami prvo da spoznamo pa tek da valorišemo u turističke svrhe. Na početku ovog kanjona vremenu još uvijek odolijeva jedna stara vodenica potočara, koja bi isto mogla biti jedna od turističkih atrakcija ovoga kraja.
Škole bobovske čile, bez đaka, samo opstaje još četvorogodišnja u Slatini sa par osnovaca i predratnim drvenim klupama, kao i veća osmogodišnja na Jelovom panju ispred koje se izdiže zanimljiv spomenik, koji liči na siluetu tetrijeba koji pjeva u ljubavnom zanosu, iako mještani kažu da ideja autora spomenika nije ni približno to što meni liči da jeste.
Ljepota bobovskog kraja je sa velikim potencijalima, gostoprimljivim Bobovcima čiju kuću ne možete proći a da ne popijete bar jednu domaću ljutu, nezaobilazna za onoga ko neće doći samo jednom...
ALI… put… put nikakav čak i za nivu.
TEKST: VASO KNEŽEVIĆ FOTOGRAFIJE: VASO KNEŽEVIĆ, RADOMIR TANJEVIĆ
