Farma porodice Mitrović, Sotonići Crmnica. Iako u izgradnji, farma koza i imanje porodice Mitrović magično je mjesto koje donosi mir i jednostavnu životnu radost.
Planovi koje imaju su veliki no oni ne žure, grade svoj san dan za danom, uživajući u svakom koraku.
Nekad se stvari jednostavno sklope, bez naročitog plana, i to uvijek budu dragocjena iskustva i doživljaji. Tako je bilo i u slučaju ove priče. Inicijalno, plan je bio posjetiti gospođu Milenu iz sela Novoselj i njenu farmu koza. No, umjesto toga Milena je preporučila mladu porodicu Mitrović koja malo po malo gradi svoj mali svijet, farmu koza u Sotonićima. Čuveni Sotonići, plodan i lijep kraj Crmnice, nalaze se na samom početku uspona starim putem preko Paštrovačke gore. Nepunih dva kilometra od raskršća gdje se novi put odvaja za tunel Sozinu, sa desne strane primijetićete ručni ispis na tabli “kozji sir”. „Tu skreni desno i samo prati put a mogu i ja da siđem da vas sačekam“, čuo se glas domaćina sa druge strane telefona. I zaista, svega par stotina metara dobre uzbrdice, na mjestu gdje se završio asfaltni put stigli smo do imanja Ljuba Mitrovića i njegove porodice. Makadam, novi nasip i probijeni putevi, zvuk lomljenja kamena, odavali su da se ovdje neumorno radi. No, u svemu tome, pažnju mi je privukao stari kameni izvor, isklesan besprekorno, onako kako se to nekad radilo - ispostaviće se simboličan uvod u priču koja slijedi.
Na improvizovanoj terasi sa pogledom na rodni crmnički kraj, dočekali su me Ljubo, njegova supruga Dijana i dvije posebne djevojčice - Dunja i Nađa. Bez naročitog ustezanja koje nosi novo poznanstvo, počeli smo priču o radovima, farmi, djeci, odrastanju, nasljeđu.
Ljubo MitrovićKraj u kome Ljubo gradi svoj novi svijet zove se Nikolići a danas je sastavni dio Sotonića. Iako znatno nepristupačniji od nešto nižeg središta sela, Nikolići imaju adut koji u savremeno doba mehanizacije i gradnje nije teško istaći u prvi plan a to je pogled na cijeli kraj - od plaveti vode Skadarskog jezera i vrhova Prokletija u dalekom zaleđu do crmničkog kraja, brda i planina koji ga dijele od mora. Ljubovih 40,000 kvadrata zemlje protežu se preko skladnih starih međa ikaskada, nekada držanog i obrađivanog imanja. „Ovdje će biti ograđeni dio za životinje, koze i jarad, ponije, kokoške, pse... Ovdje bašta sa povrćem...Ovdje će biti restoranski dio... Tamo gore smještajne jedinice. A svuda okolo pješačka staza od nekih dva kilometra za one koji žele da šetaju“, objašnjavao mi je Ljubo prelazeći prstom preko svog imanja. Dok je pričao, u njegovim očima svi ti planovi već su bili živi, kao da su prvi gosti silazili iz bungalova na doručak, dok su drugi odlazili u jutarnju šetnju oko imanja. Ljubo u svom selu ima sve preduslove za dobar i srećan život. Nakon godina brzog života u gradu, stresa, nervoze, gužvi, odlučio se za potpuni rez. Prodao je kuću u Podgorici i sa porodicom se vratio se da živi na đedovini. Zvuči jednostavno, no ovaj rez traži posebnu odlučnost i vjeru. Gledajući brdo malo dalje od Ljubovog imanja, klasični krš i draču Stare Crne Gore, shvatam koliku je viziju ali i dozu lude hrabrosti trebalo imati da bi se u surovu divlju stranu istesali putevi, platoi, nove površine, štala za koze, mljekara i sve ono što je danas tu a što je prije samo dvije godine, kada su počeli prvi radovi, bilo nezamislivo. „Sve ovo radim za njih dvije. Djeca moraju da jedu dobru hranu, budu u prirodi i žive sa životinjama“, kaže mi Ljubo dok gledamo kako starija Dunja i mala Nađa maze jariće koji su se ohrabrili da izađu iz štale. Rez koji su napravili Ljubo i Dijana nije bilo lak i zahtijevao je puno prilagođavanja i odricanja. No, kako kažu ništa im nije teško jer rade dobru stvar, naročito kada znaju da je njihovoj djeci dobro. Dan ovdje traje dugo a život saživotinjama zahtijeva puno pažnje i rada. Iako ima dosta dnevnih poslova koje treba postići, Mitrovići grade farmu na efikasan i praktičan način koji će u startu olakšati rad. Od pozicije štale do sitnih rješenja poput brižljivo zarezanih gredica na podu štale i kose ploče na nivou ispod gdje se skuplja đubrivo, sve je osmišljeno tako da farma bude efikasna a život koza lijep.
Savremena štala za kozeOvih pedeset koza sa cijelom četom malih jarića uživaju potpunu slobodu koja se čita u suživotu koji se ne može prenijeti drugačije osim direktnim doživljajem. Trenutak kada se stado vraća do štale da majke podoje jariće magičan je spoj čovjeka i životinja koji donosi čistu radost. Već dvije godine, Ljubo gradi svoj san kamen po kamen. Bez velikih sredstava koja bi dala brz zamah, on polako i odmjereno uživa u svakom novom koraku. Otuda i osjećaj nevjerovatnog sklada i optimizma na svakom metru farme koja već sad ima obrise uspješnog porodičnog biznisa. Iako se s vremena na vrijeme čuje zvuk mješalice za beton, tucani kamen još uvijek nije dovoljno uglačan koracima a putevi i dalje svježe bijeli, to ovdje uopšte nije bitno. Sve se čini upravo onakvim kako treba da bude kada se gradi polako i s ljubavlju, kada se planira i uživa u procesu.
Dunja i Nađa u Sotonićima provode srećno i zdravo djetinjstvo koje nije privilegija mnogo djece. Imaju poseban odnos prema životinjama i rado pomažu u dnevnim poslovimaDok smo prolazili krug oko imanja, Ljubo i cure su mi otkrili sve lijepe poglede, proveli me starim stazama do kućišta nekada bogatih domova stradalih u velikom zemljotresu, ispričali priče o istoriji kraja i starim načinima života koji se polako gube. Za nama su cijelo vrijeme išle i sve koze i jarići. Za trenutak, pomislila sam da su ta stara vremena još uvijek živa, teška ali zdrava, neizvjesna ali opet sigurna. Kada smo se vratili, Nađa je izmuzla čašu mlijeka iz jedne od koza koje su bile oko nas. Gledajući izraz neizmjerne sreće na licu moje ćerke koja je tog dana kod Mitrovića prvi put ispila čašu svježeg kozjeg mlijeka, Ljubo se nasmijao i rekao mi: “Ovo su stvari koje mi daju snagu i tjeraju da radim od jutra do sjutra”.
