Kuba: južni ritam je pobijedio lako

Nesanica je najbolja stvar koja mi se desila na Kubi. Zahvaljujući njoj 12 dana boravka pretvorilo se u 24-časovnu avanturu. Nakon litara ruma, ludih dana i noći, skrivenih havanskih klubova, nostalgičnih sokaka Trinidada, prelijepih karibskih plaža i još ljepših žena na njima, san me prevario tokom leta za Pariz. U snu sam sanjao Kubu. Od tada sanjam da mi se san ponovo ostvari.

Havana i parlament

O Kubi sam slušao mnogo. Kao mali sa znatiželjom sa čitao putopisni feljton Zuvdije Hodžića iz vremena kad je za mene odlazak na Kubu bio ravan odlasku na mjesec. Naučio sam iz njegovih priča štošta o Huantoreni, Hozeu Martiju, Fidelu i Čeu, Hemingveju, ali i mnoštvu likova koje je kum Zuvdo upoznao i s kojima je drugovao tokom posjete Kubi, a koje sam ja u svojoj mašti crtao i oblikovao onako kako samo dječji mozak to može.

Trg Revolucije i lik Če Gevare

Vesele boje kubanske ženske nacionalne nošnje

Kasnije sam o Kubi slušao od drugara pomoraca koji su o toj dalekoj zemlji pričali kao o raju u kojem je sve jeftino i dostupno. 
Iako sam od malena želio da odem u ovu karibsku zemlju najveću zaslugu za moj put ne nose niti kum pisac, niti drugari barbe i barabe, već Nevena, vodičkinja grupe se kojom sam jednog vrelog ljeta uzduž i poprijeko obilazio Andaluziju. U Kadizu smo ležali na pješčanoj plaži La Caleta, gledali šarene čamce koje je osjeka ostavila na suvom i uživali u prizoru. koji me ostavio bez daha.
„Kako je lijepo ovđe“, bilo je jedino što sam mogao da kažem.
Dok je vjetar sa Atlantika nosio mirise dalekih prekomorskih zemalja, Nevena je pričala o Havani.
„Tamo su plaže još ljepše, ljudi veseliji, a ulice Stare Havane nešto što nećeš moći da zaboraviš. Moraš da dođeš na Kubu“.
Opijen suncem i njenom pričom zatvorio sam oči i zamišljao kako je lijepo na tom dalekom ostrvu.

Čudesna dolina Vinjales
Dolina Vinjales je udaljena je od Havane nekoliko sati truckanja drumom koji pamti srećnije dane. Duž puta su brojne plantaže šećerne trske, duvana, palmi i raznovrsnog tropskog bilja, meni i mojim saputnicima prilično nepoznatim. Usputna seoca i mjestašca zaglavljena su u nekom vremenskom limbu, nama nestvarnom i egzotičnom, a mještanima surovo realnom.
Boravak u Vinjalesu mi je pružio ugođaj istinske Kube. Pio sam kafu i uživao u njoj, pušio cigare i divanio sa ljudima, drugačijim, a istim. Razumio se sa Kubancima jezikom osmjeha i zagrljaja.
U Vinjalesu sam vidio da farmere koji gaje duvan muče iste muke kao moje rođake nadomak Podgorice. U razgovoru sa Aleksom, domaćinom koji nam je pokazivao egzotične krajolike saznao sam da mještani jako teško žive, jer većinu prinosa moraju da daju u zadruge.

Škola bejzbola u Vinjalesu

No, svjesni da od državnih nadoknada farmeri ne bi mogli da žive, vlasti često zažmure i dopuštaju im da dio roda zadrže za sebe. Mještani zato strancima krijući prodaju domaće cigare, kafu, narodne ljekove i ponešto egzotičnih začina koji će ih sjećati na dane provedene u ovoj čudesnoj zemlji. Dolina Vinjales je udaljena je od Havane nekoliko sati truckanja drumom koji pamti srećnije dane. Duž puta su brojne plantaže šećerne trske, duvana, palmi i raznovrsnog tropskog bilja, meni i mojim saputnicima prilično nepoznatim. Usputna seoca i mjestašca zaglavljena su u nekom vremenskom limbu, nama nestvarnom i egzotičnom, a mještanima surovo realnom.
Boravak u Vinjalesu mi je pružio ugođaj istinske Kube. Pio sam kafu i uživao u njoj, pušio cigare i divanio sa ljudima, drugačijim, a istim. Razumio se sa Kubancima jezikom osmjeha i zagrljaja.
U Vinjalesu sam vidio da farmere koji gaje duvan muče iste muke kao moje rođake nadomak Podgorice. U razgovoru sa Aleksom, domaćinom koji nam je pokazivao egzotične krajolike saznao sam da mještani jako teško žive, jer većinu prinosa moraju da daju u zadruge. No, svjesni da od državnih nadoknada farmeri ne bi mogli da žive, vlasti često zažmure i dopuštaju im da dio roda zadrže za sebe. Mještani zato strancima krijući prodaju domaće cigare, kafu, narodne ljekove i ponešto egzotičnih začina koji će ih sjećati na dane provedene u ovoj čudesnoj zemlji.

Bienvenido senor Dedivanović!
Bilo je sparno popodne kada je naš avion sletio na aerodrom Hose Marti. Nakon graničnih procedura, veselo pleme od dvadesetak putnika Jungle tribe zaputilo se ka izlazu sa aerodroma. Tamo me čekalo dobro znano nasmijano lice.
„Bienvenido senor Dedivanović“.
Nakon tople dobrodošlice uslijedio je hladan tuš. Niti je bilo našeg autobusa, niti se vozač javljao na telefon. Uprkos svim ispravnim satovima, na Kubi je vrijeme relativna kategorija. Nema žurbe, sve je lagano i mimo okvira na koje smo navikli. U prvi mah mi je to bilo šokantno, ali sam se vremenom lako navikao na njihovu ležernost. Ležernost podrazumijeva da se Kubanci bez izvinjenja jednostavno ne pojave u dogovoreno vrijeme.
Murali i spomenici herojima koji su se borili za slobodu male karibske zemlje, muzej i Trg revolucije, zastave, transparenti... Idolopoklonstvo „očevima nacije“ je vidljivo na cijelom ostrvu, ali su momenti „otvaranja“ Kube prema kapitalizmu sve više vidljiviji, posebno u Havani. Počela je izgradnja novih i rekonstrukcija starih hotela, ulica, a na njima sve više ima novih automobila i motora. U kućama je sve više novih elektronskih uređaja, mladi nose pametne telefone (iako je internet ograničen i skup resurs), i sve više nalikuju vršnjacima iz sistema protiv kojeg su se njihovi preci oružjem i ideologijom decenijama borili.

Detalj iz stare Havane

Nevena i maleni Kubanci

Za sreću je potrebno malo lomljave
Po prvi put sam novogodišnje praznike provodio u tropskim krajevima. Niđe nije bilo jelki, deda mrazova, niti uobičajene evropske jurnjave kojom ispraćamo staru i dočekujemo Novu godinu, u kojoj ćemo takođe da jurimo, najčešće bez valjanog razloga.
Novu godinu smo slavili na krovu zgrade u centru Havane. Balkanci su napravili svoju zabavu, a mjesto rakije rum je klizio niz grlo kao voda. Prazne boce su u ponoć završile na ulici, jer je na Kubi običaj da se staklo i posuđe lomi za sreću i napredak. Mislim da je domaćine kod kojih smo bili smješteni u casas particulares odlično krenulo te godine. Poštujući lokalne običaj sa prozora i balkona na ulicu smo pobacali sve boce, čaše, tanjire, par plastičnih zdjela, neku čudnovatu šerpu i jedan poslužavnik, vazu sa cvijećem, a i nečiji telefon je slavno poletio te pijane večeri.

MJEŠTANI STRANCIMA KRIJUĆI PRODAJU DOMAĆE CIGARE, KAFU, NARODNE LJEKOVE I PONEŠTO EGZOTIČNIH ZAČINA KOJI ĆE IH SJEĆATI NA DANE PROVEDENE U OVOJ ČUDESNOJ ZEMLJI

Vesele komšije su nas dozivale sa druge strane ulice pa je par nas otišlo da im čestita novo ljeto. Dočekali su nas punog srca. Igrali su i stari i mladi, podjednako se radovale sve tri generacije i bez ijedne razumljive riječi pričali sa nama - osmjesima. Kubanci Novu godinu slave skromno u krugu familije. No, za razliku od naših familijarnih okupljanja kod veselih Kubanaca se neuporedivo manje jede, a nebrojeno puta više – pleše. Samo se pije podjednako dobro kao i kod nas. Noć nam je prošla prilično brzo, a jutro smo dočekali na pijaci tražeči svježi ananas koji će nas okrijepiti nakon pozamašne količine ruma koju smo sasuli u sebe. Kubanski recept je bio djelotvoran pa smo bez trunke sna, okrijepljeni ananasom i brzinskim tuširanjem, došli na naznačenu lokaciju đe su nas čekali taksiji stari preko šest decenija. Drugi dan kubanskog putešestvija mogao je da počne, a mi smo, željni avanture, tako iskreno uživali u njoj.

Spomenik Hemingveju u Floriditi

Havana u mojim venama
Havana je najveseliji grad u kojem sam bio. Uprkos tome što su zgrade zapuštene, ulice raskopane, što je sve staro i izblijedjelo, osmijeh njegovih žitelja je nešto što ću pamtiti. Energija kojom zrače i stari i mladi, ta opijenost muzikom i veselim ritmovima, radost kojom isijavaju u suštoj su suprotnosti sa, na svakom koraku, primjetnom nemaštinom. Kubanci su dokaz da je biti bez novca prolazno stanje, a biti siromašan stanje duha. Kubanci nemaju novca, ali su duhom itekako bogati.

U El Chanchullero sam naučio da spremam mohito

Legendarni La Bodeguita del Medio, El Floridita, Caffe Paris, Patchanka, El Chanchullero, Kilometar Zero... samo su neki od kultnih mjesta u kojima se možete očas posla napiti i još brže zaljubiti. Znale su to mnoge mudre glave koje su dolazile u Havanu, podjednako dobro kao i oni ne baš pametni. I jedni i drugi teško su mogli odoljeti čarima Havane.
“Moj mojito u La Bodeguiti, moj daiquiri u El Floriditi!”, napisao je davno Hemingvej, veliki ljubitelj Kube i Kubanaca. Slavni pisac ovim je zapisom proslavio oba lokala, u koji danas turisti hrle, ne bi li se lično uvjerili u istinitost tvrdnji čika Ernesta. Nobelovac, od milošte prozvan Papa, decenijama nakon smrti je mamac za turiste koji posjećuju njegovu vilu i imanje nedalako od Havane, kao i hotel „Ambos Mundos“ u kojoj je započeo pisanje knjige „Za kim zvono zvoni“.
Hoteli „Nacional“ i „Inglaterra“ ugostili su tokom decenija mnoge slavne ličnosti, a u njima je snimljeno mnoštvo filmova, među kojima je i „Kum 2“. Danas su turističke atrakcije i neizostavan dio obilaska kubanske prijestonice. Muzičari će vas razgaliti kubanskim pjesmama, šankeri sjajnim koktelima, a pogled na grad je nešto što vječno ostaje urezano u sjećanju. 
Kubanska hrana je raznovrsna i puna egzotičnog voća i povrća. Trpeza je uvijek šarena i bez obzira da li jedete u hotelu sa pet zvjezdica ili u casa particulares, u gradu ili selima, jela su prava nagrada za stomak.

Pogled na Malenkon

Vamos a la playa
Havana je grad na okeanu, ali nema dobre plaže. Malekon, jedan od simbola grada, prelijepi je bulevar i šetalište kraj okeana. Duž nekoliko kilometara svakodnevno možete sresti pecaroše, svirače, šetače, zaljubljene i ostavljene, domaće i strance. Talasi udaraju u zid i kaplje slane vode su najviše što ovdje treba da okusite od okeana. Zato uzmite taksi i krenite na neku od plaža van grada. Moje društvo je organizovalo karavan veselih šarenih oldtajmera pa smo kao svatovi krenuli ka pola sata vožnje udaljenim prelijepim pješačanim plažama. Sve je izgledalo kao da snimamo rimejk kultnog spota još poznatije pjesme „Vamos a la playa“. Vjetar u kosi, latino muzika, vremešni automobili i vreli vazduh koji miriše na so. Za sreću je, zaista, potrebno malo.
Predivne plaže sa sitnim pijeskom koje zapljuskuju talasi Atlantika izgledale su kao sa razglednice. Nedostajao mi je mohito u kokosovom orahu, pa sam za to zadovoljstvo morao da prepješačim par kilometara. No, uživao sam u predivnoj tropskoj prirodi, suncu i ljepotama božanstvenih Kubanki koje su plesale, igrale odbojku na plaži, sunčale se ili izranjale iz talasa. Da je Botičeli bio na Kubi, uvjeren sam da bi čuvena slika „Rađanje Venere“ bila malo drugačijeg kolorita.
Kubanac koji mi je pravio mohito nije žalio ruma, pa je skoro cijeli kokosov orah napunio ovim blaženim napitkom. Sunce, rum i latino zvuci su mi združeno udarili u glavu, pa sam zaigrao sa lokalcima. Osjećao sam se kao da sam godinama tamo.
To je bilo mjesto na kojem duva suvi vjetar s juga, o kojem je moja duša dugo sanjala. Poželio sam da nikad ne odem sa tog božanstvenog mjesta i veselih ljudi koji su uživali u čarima prirode koja je ovdje bila nesebično izdašna u svakom pogledu.

Glavni trg u Trinidadu

Usnuli sokaci Trinidada nalik su balkanskim
Trinidad, gradić na južnoj strani ostrva, poznat po šarenim prizemnim kućicama i kaldrmisanim ulicama podsjeća na naše nekadašnje varoši, ne samo po ruiniranim kućama, već i po duhu ljudi, koji ustanu i legnu s pjesmom. Čini mi se da varoš ne spava čak i kad se u njoj ne čuje ništa sem poja nekih nepoznatih ptica! Osjetio sam ovdje iskrenu emociju, radost koja nadjačava siromaštvo i energiju koja struji na svakom koraku. Ritam plesa i radost igre. Osjećao sam se kao dijete koje je od starijih slušalo da je tako nekad bilo u Staroj varoši. Možda mi se zato činilo kao da sam sve ovo već (pro)živio, kao da sam odrastao u Casa del musica i proveo tamo nekoliko života.

Noći u Havani
Noći u Havani pamtim po mirisu kose pokisle od kiše, vode na pločniku, vlage u vazduhu. Slobodu osjećate dok hodate, a tabani vam se ljube sa ulicama ovog ludog grada. U Havani ste i danju i noću bezjedni. Ljudi vam se uvuku pod kožu, a kući vam se ne ide.
Ispijanje značajnih količina ruma u barovima, restoranima, i mračnim ilegalnim kafanama Havane donijelo mi je poznanstvo sa raznim putnicima, pustolovima, stranim i domaćim srećnicima i onima koji su bez iste ostali. U El Chanchulleru sam se odomaćio, pa su me Pedro, Alehandro i ostali učili da spremam mohito i neke sendviče čiji ukus još uvijek pamtim. Pili smo i pjevali, igrali i ludovali. Bili su tu Doktor, Damjan, Danira, Marina, Rodrigo, Tena, Ana, Snježa, Ricardo, Marina, Sara, dva Davora, Nataša, Nenad, Oleana, Mladen, Zdenka, Zlatana, Miljan i još mnoštvo dragih ljudi koji su bili akteri nekog nestvarnog filma, a danas moji prijatelji rasuti širom kugle zemaljske. Kubancima sam postao hermano i na rastanku im obećao da ću se vratiti.

Predivne karibske plaže

San ili java
Ako pitate ljude iz Jungle tribe koliko je moj boravak na Kubi trajao, oni će vam reći da sam uredno platio 11 noćenja s doručkom u Havani i Trinidadu. Subjektivni osjećaj je da sam na Kubi bio 24 sata. Bez sna. Sa jednim kraćim kunjanjem u autobusu.
Boravak na Kubi za mene nije bilo putovanje, nego priča. Sjajna životna priča sa interesantnim likovima, čudesnim ambijentom, nestvarnom atmosferom i metafizičkom povezanošću svega toga.
Ako me pitate što je na Kubi najbolje reći ću vam da je za mene bilo to pronalaženje sopstvene biti utkane u atmosferu zemlje čije srce bije jednakim ritmom kao moje...
Prošlo je od tada tri godine. Nadam se da neće proći još tri da ponovo dođem na ostrvo na kojem su mnoge stvari započele. Da zatvorim krug. I započnem neki novi.
Nadam se oko svijeta!