Ima nešto metafizičko u Marakešu što ga čini posebnim. Taj nevjerovatan spoj Afrike i Evrope, uticaj Azije, slani vjetrovi s Atlantika i Mediterana koji se miješaju sa suvim vjetrovima iz Sahare, čine ovaj grad kao i cijeli Maroko autentičnim i drugačijim. Ali ipak toliko bliskim da svako od nas može u njemu pronaći nešto svoje. Bilo da je to neka ulica, radnja, park, stara kafana ili komad nakita, neka nerazumljiva pjesma koju prvi put čujete, a odnekud je vrlo dobro znate...
Konačno – Maroko
„Čuj stari, Marakeš je grad čiju ljepotu svim čulima ne možeš doživjeti“.
Kao da je juče bilo kada smo moj saputnik Nenad Sambol i ja na Kubi divanili o ljepotama Maroka. Nenad je jedan od onih nepretencioznih ljudi koji lijepo pričaju priče. Čuo sam dosta njegovih doživljaja širom kugle zemaljske, ali ovu priču prekidoh nakon prve rečenice.
„Prijatelju dragi, ne želim da mi dalje pričaš o Marakešu i Maroku. Ova jedna rečenica je dovoljna da me pokrene na put“.
Prošla je od tada koja godina, a mene su putevi vodili na razne strane. Odzvanjala mi je Nenadova rečenica dugo u ušima, a ja sam je neumorno saopštavao putnicima i saputnicima širom svijeta.
I onda je konačno došao dan da posjetim dugo sanjani Maroko. Konačno, ovog septembra 2019. došao je i taj dan – pošao sam u dugo sanjani Maroko.
Nakon više od šest sati vožnje vagonom druge klase iz Feza, omanji putni kofer „Debeljko“, McKinley ruksak i ja stigli smo na željezničku stanicu u Marakešu. Stara zgrada željezničke stanice zapamtila je mnoge svjetske putnike, avanturiste i lutalice koji su dolazili u „crveni grad“ u potrazi za nečim novim, neobičnim i jedinstvenim. I odlazili sa istog mjesta puni uspomena, lijepih momenata, nikad zaboravljenih slika, snova nedosanjanih ili razbijenih. Došao sam i ja u Marakeš sa istom namjerom, čvrsto uvjeren da se ne vratim slomljenih snova, srca ili u najboljem slučaju – glave. Došao i sa namjerom da napravim koju fotografiju, par pričica, ne sluteći da ću u Marakešu i – crtati.
Moji saputnici ispred najveće džamije u MarakešuNovo u duhu starog
Pored stare željezničke stanice nalazi se nova, napravljena u tradicionalnom marokanskom stilu. Kažu da je najljepša u cijeloj Africi. Nijesam vidio hiljade ostalih stanica širom ovog kontinenta, ali na neviđeno mogu da kažem da ova s punim pravom nosi epitet – najljepše.
Dopada mi se što u Maroku ulažu u infrastrukturne objekte. Dva aerodroma i tri željezničke stanice koje sam vidio su mala remek djela arhitekture. Napravljeni su u auterntičnom marokanskom stilu i ne mogu vas ostaviti ravnodušnim. Neko je itekako vodio računa o značaju ovih objekata i slici koju oni ostavljaju u svijesti i podsvijesti putnika, kako onih domaćih, tako i inostranih.
Popodnevno sunce pržilo je po Marakešu i njegovim žiteljima i gostima. No, poslije podgoričkog žaropeka nijesam osjetio neku drastičnu promjenu u temperaturi pa sam lagano prošetao do taksija, iscjenkao se za normalnu cijenu vožnje i u žutom rasklimanom pežou krenuo u vožnju do hotela.
Great country, my friend!
Sve je bilo kao u nekom klišeu. Raznobojne đinđuve na retrovizoru, glasna marokanska muzika, koja potpuno bez dileme može biti i alžirska ili libijska, svejedno mi je nepoznata i neprijemčiva. Taksista ponavlja isti monolog koji ću kasnije čuti još desetine puta od njegovih kolega, prodavaca u sukovima, ljudi u prodavnicama, žena u kooperativama, vodiča u planini, civila i uniformisanih lica...
- Helooou, maj frend. Italian? No?!? Spain?!? No!?! Grik? No, Grik. Ok. Turk? Ver du ju kams from?
- Montenegro.
- Aaaaa, Montenegro. Grejt kantri. Grejt!
- Du ju nou ver is Montnegro?
- Aaaaa, jeesss. Jes aj nou. Montenegro is grejt kantri.
I tako su govorili da su grejt kantri Srbija, Bosna, Hrvatska, Albanija ili neka druga zemlja za čijeg sam se državljanina znao izdavati ne bi li potvrdio da je svaka od ovih u očima Marokanaca velika država.
Salijetaće vas mještani do granice izdržljivosti kako bi od njih kupili nešto ili da im za neku netraženu uslugu platite domaćom ili inostranom valutom. Naviknite se na ono legendarno “This is special price for you, because you are not a customer – you are my friend” iako vas naravno vide prvi i, vjerovatno, posljednji put u životu. Kako je to većini i jedino što znaju na engleskom nakon odbijanja prelaze da razgovaraju sa vama na arapskom, berberskom ili lošem francuskom. Stvarno, treba imati živaca za upornost mještana da vam nešto prodaju po specijalnoj i prijateljskoj cijeni.
Teorija relativiteta u praksi
Marokanski saobraćaj je u najblažu ruku neorganizovan. Pravila su do te mjere relativizovana da se odreda dešava da na crvenom svjetlu prolazite ulicu bilo u vozilu ili pješke, dok za vrijeme zelenog intervala jednostavno stojite. Zašto je to tako, podjednako je suludo pitati kao i pitati da li će se nešto i kada po pitanju toga promijeniti. Ukoliko ne želite da gubite živce jednostavno se priviknete na relativnost svega od saobraćajnih pravila, preko vremensko-prostornih odrednica do cijena.
Što toga prije postanete svjesni boravak u „biseru juga“ će vam biti ljepši i ugodniji.
Glavni gradski trg, Džema el Fna, žila je kucavica grada. Tu je stalno gužva. Danju se prodaju sokovi od svježeg voća, raznovrsne sitnice, tu su i tradicionalni krotitelji zmija i majmuna i crtači privremenih tetovaža. Noću se trg pretvara u ogromnu kuhinju čije osoblje vas silom na sramotu doziva, vuče za ruke i po prijateljskoj cijeni nudi đakonije marokanske kuhinje.
Nemojte preskočiti osvježavajući sok od šipka. Uvijek pijte veliki iz plastičnih čaša za ponijeti. Mali se služe u malim čašama toliko prljavim da vam mogu poslužiti kao direktan uput na infektivno odjeljenje. Ako nijeste ljubitelji šipkova, za iste pare (čitaj: dva eura) možete uživati u soku od manga, avokada, papaje, pipuna, grožđa ili narandže, kao i svim mogućim kombinacija pomenutih voćnih sorti.
Na ulazu u Medinu (stari grad) komotno bi mogao da stoji natpis kao nekad u Koloseumu “onaj ko ovamo uđe neka se kani svake nade“. Nemojte se bojati, jedan od četiri kraljevska grada Maroka nije mjesto u kojem će vas neko oteti. Okanite se nade kad u nju uđete da ćete otkriti način njenog funkcionisanja, niti model bitisanja u takvom haosu. Pazarnim danima medinom prođe desetine hiljada ljudi. Glavne i sporedne ulice, budžaci, sokaci i ćorsokaci bivaju prepuni svijeta koji sa svih strana dolaze da prodaju, kupe, trampe ili ukradu robu, ponude uslugu i na ovaj ili najčešće onaj način zarade nešto novca.U Marakešu je od svašta majstora
Sukovi Medine su prepuni svakojakih džidža i bidža, sitnica, limarije i keramike, drvenih predmeta, namještaja, nakita unikatnog i fabričkog, ponajviše kineskog koji se prodaje kao najautentičniji marokanski, lažne svile i prave kadife. Vise sa zidova radnji dimije, šalvare, krpe, marame, pregače, bošče, ešarpe, zari i feredže, burke, hidžabi, nikabi... Sve ovo možete u raznim bojama naći u dućanima po marakeškim sukovima. Ako vam ne odgovara broj, očas posla će vam sašiti po mjeri svaki komad garderobe. Isto važi za obuću. Treba malo pričekati, ali dok se vi premišljate već stiže čaj od mente, komšija sa stolicom, i za pola minuta vi uveliko ćaskate sa domaćinom dok se vaša roba ili obuća priprema. To upravo čini čar Maroka i nemojte poslije žaliti što ste nešto možda platili više nego što vrijedi.
Na starom pazaru, kao u drevnim vremenima, i dalje ima sablji damaskija koje Damask viđele nijesu, noževa, pinjela, handžara, jatagana, bodeža, mačeva, dovoljno da se njime opremi kakav solidni mačevalački klub. No, i za one koji vole vatreno oružje nema zime. Kao u vremenima davno prohujalim možete u kakvoj omanjoj radionici naći stare džeferdare, možda iste onakve kakve je oplakivao Vuk Mandušić. Vješte ruke majstora iz vijugavih sokaka Marakeša prekovale bi prebijenu pušku mrkog hajduka, samo kad bi njene dvije polovine neđe mogli naći.
Crveni grad je ipakplav u mom srcu
Dobijem tako ja zadatak da nacrtam putovanje. I jedan list bilježnice. Malo mi jedan list da širinu Maroka pretočim na B5 format. Hemijska šteka, bus trucka da ispadaju plombe, mjesta za manevar nema... Ali se ne predajem...
Strpljivo vezem svoju slikovnu priču o kraljevskom Maroku. O beduinima koji vjekovima na kamilama jezde Saharom i padinama Atlasa. O žiteljima Feza, Marakeša, Šefšauena, Ouarzazatea...
O kapijama koje kriju priče, i nama upornima koji ih prolazimo i otkrivamo tajne avlija u dubini medina.
Malene fontane i bazeni, po koja palma i zeleno mediteransko šiblje daju život ovim gradovima, sagrađenim u pustinjama kraljevine Maroko. Ali posebnu čar im daju remek djela od raznobojne keramike spletene u čudesne mozaike koji ostavljaju bez daha.
Pustinjski Maroko za mene nije u hiljadama nijansi žute, narandžaste, crvene i kafene, niti ijednoj njihovoj mješavini. Za mene je Maroko plav. I biće takav dok ga pamtim.
Teški mirisi štavljene kože
Za Medinu treba imati debele živce i tanak nos. Spremite se na raznovrsne mirise koji će vas pratiti od radnje do radnje. Vrućina je, muve zuje, a još dosadniji od njih su trgovci koji vas spopadaju na svakom ćošku. Najveći ispit za vaš nos i želudac je suk u kojem se proizvode i prodaju kože. Smrad je nepodnošljiv pa vam žitelji i radnici ovog kraja daju stabljike svježe nane da držite blizu nosa,da vas smrad ne bi oborio.
Težak je život ljudi koji žive u ovim sukovima. Rad sa kamiljom, jarećom, ovčijom, kravljom i kakvim sve kožama zahtjevan je i težak. Posebno je teško bojanje kože u zidanim kadama punim vode i hemikalija. Jadnici nogama gaze kože da bi poprimile boju. Zato su prljavi, masni i prije vremena ostarjeli i oboljeli. Jer voda i teške boje nagrizaju ruke i noge ovih jadnika koji od posla sa kožom – preživljavaju. Težak paradoks od kojeg me zabolio i stomak i glava. Nemam želudac za ovakvo mučenje, niti bijedu koju nam prikazuju...
Nakon ovoga spas su mi bile prodavnice kozmetike. Domaći sapuni i mirisi od lavande, argana, narandže, jasmina, odvešće vas daleko od teških mirisa velike tržnice. Odvešće vas u svijet tradicionalne izrade mirisa, koju ćete najbolje vidjeti, osjetiti i naučiti u muzeju parfema u jednoj od uličica starog grada.
Proizvodi vrijednih kazandžijaU skladu sa novim zamanom
Ako ste mislili da je Marakeš samo stari grad zarobljen u davno prohujalim vremenima, grdno se varate. Uticaj francuskih kolonizatora itekako je vidljiv. Moderni djelovi Marakeša odlikuju se novim zgradama, širokim bulevarima, mnoštvom parkova i zelenila koji pružaju ugođaj tokom vrelih dana.
Obavezno posjetite Jardin Majorelle, prekrasne vrtove u novom dijelu grada. Mnoštvo raznovrnih biljaka iz cijelog svijeta krasi vrtove koje je umjetnik Žaka Mažorel osmislio za svoj merak. Oduševiće vas mnoštvo fontani, berberska kuća, paviljoni i ušuškana mjesta za odmor od gradske vreve. Pored njih nalazi se muzej Iv Sen Lorena, sa neprocjenjivom kolekcijom ovog velikana mode, jednim od najvećih kolekcionara umjetnina i čovjeka koji je ostavio neizbrisivi trag u modi i umjetnosti druge polovine XX i prve decenije XXI vijeka.
Oko grada se nalaze brojni rizorti sa svim mogućim i nemogućim sadržajima, u koje dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Obavezno posjetite i hamame koji svaki rezort ima. Uživajte u relaksaciji duše i tijela, spremni da nakon toga krenete u dalje otkrivanje tajni Marakeša. Sa terasa ovih malih gradova pogled puca na vrhove planine Atlas koji u suton dobijaju nevjerovatan izgled. Krajolik dodatno ukrašavaju palme i pokoja kamila. Sve je kao sa razglednica i starih knjiga u kojima smo čitali o dalekoj zemlji. Kada smo budni sanjali da je posjetimo i doživimo, kao nekadašnji pisci i avanturisti.
Željeznička stanica u MarakešuJedan crtež, par minđuša i treća sreća
Moj boravak u Marakešu bližio se kraju jednog petka.
Svi su bili u žurbi da do podneva završe sa obavezama. Ja sam žurbu mještana koristio da bi pred zatvaranje radnji ugrabio robu po nižim cijenama. Podgorički fukarluk je bio ravnopravan onom marakeškom. Cjenkali smo se kao da se igramo, jer od malih razlika novčanu korist nijesu imali niti prodavci, niti ja. Moglo nam je biti da se igramo, pa smo se smijali tome, svjesni da je to samo igra brojki. I pomalo ega.
Nakon što sam ispunio obaveze za sitne i krupne darove familiji i prijateljima došao sam na trg. Posljednje momente u gradu iskoristio sam da upijem još malo njegove ljepote i energije.
Onda sam uzeo telefon i napisao poruku mom dragom Nenadu.Dobri moj prijetelju,Pišem ti nakon dosta vremena, ali se nadam da te zatičem u dobrom zdravlju i veselom raspoloženju.Upravo se pozdravljam od Maroka koji me opčinio. Posebno Marakeš o kojem si mi na Kubi pričao.I doista je ovo grad koji se svim čulima ne može doživjeti. Ima nešto metafizičko u njemu što ga čini posebnim. Nadam se da ćemo o tome i nekim drugim gradovima uskoro pričati uz pokoju bocu vina.Puno te pozdravljamo Marakeš i ja.
Tvoj prijatelj Leka.
Egzotika marokanske kuhinje: ima svega pa i golubijeg mesa
Mirisi hrane miješaju se sa svim ostalim mirisima stvarajući jedan veliki miris Marakeša. Nekom taj miris nije niti lijep, niti ugodan, ali definitivno je jedinstven. Mirišu đevreci, kifle, nekakve marokanske palačinke, raznovrsna peciva s ukusom cimeta, i mnoštva začina koje nikad nijesam vidio niti probao, ali koji hrani daju nevjerovatan šmek. Probam sve redom, gladan novih ukusa i mirisa, željan da Marakeš pored očiju i ušiju, percipiram i nosem i jezikom. Morao sam svako čulo napunti ljepotama Marakeša.
Marokanska kuhinja egzotična je i raznovrsna. Kako i ne bi kad je vjekovima nastajala razmjenom iskustava berberskih, arapskih, andaluzijskih, jevrejskih i evropskih domaćica, koje su se igrale sa raznim vrstama mesa i mnoštvom raznovrsnog svježeg povrća, voća i začinima. 
To što na sred ulice vidite meso pokriveno muvama, na koje pada prašina (i na meso i na muve), neka vas ne obeshrabri. Marokanska kuhinja je sjajna. Jela su raznovrsna, raznobojna, prepuna raznoraznih začina i prilično jeftina. Većina jela se pravi na isti način i sa pilećim, telećim, junećim ili ovčijim i kozijim mesom, u zavisnosti od afiniteta kuvara ili dostupnosti namirnica na pijaci. U pastilji, jednom od specijaliteta koristi se golubije meso. Ako vam se golubije meso ne dopada, kažu ljubazni domaćini, mogu da vam isto jelo pripreme sa piletinom. Svakako miris i ukus cimeta i šećera, badema, limuna i meda može olako da vas zavara pa da prekasno shvatite da se pojeli nekog goluba, možda čak i pismonošu.
Marokanci jela služe u keramičkim zdjelama, pa uvijek dobijete vruć tažin, tradicionalno jelo od mesa i raznovrsnog povrća. Predivni su i kuskus, zaalouk (salata od patlidžana) kafta mkaouara (ćufte sa poširanim jajima), ražnjići, supe od sočiva, tanki marokanski hljeb msemen, pogačice od griza, marokanska salata... Sa putovanja sam se vratio nekoliko kilograma teži, ali ko bi mogao odoljeti ovim specijalitetima.
U Maroku su rijetki restorani đe možete naći alkohol, ali se potrudite da nađete njihovo vino. Ručak ili večera će vam biti ljepši i bogatiji za dodatne ukuse.
Dok je avion letio ostavljajući daleko ispod sebe Marakeš bio sam zagledan u dvije plave zvijezde. Znam da će me one odvesti do Zagreba da Nenadu i Mladenu ispričam novu priču. Priču o Marakešu, jednom crtežu, paru minđuša i trećoj sreći…
