Pominjala sam jednom prilikom kako je jesen u Njujorku najljepša, ali magija oktobra u maloj milanskoj ulici sa mirisom kafe, najbučnijim žutim tramvajem koji pravi prelijepi haos zvukova na svakih šest minuta, nasmijanim konobarom i margaritom iz snova jeste dobra energija koju ću sebi priređivati što češće mogu.
Planiraj ranije da te košta jeftinije!
U novu skitajuću temu ulazim standardnim tips and tricks: sajtom koji ste možda već imali među bookmarkovanim sajtovima, ali za slučaj da niste: ako je nešto, pored gore pomenute pizze i njoj sličnih superkaloričnih blaga izašlo iz raja, onda je to definitivno sajt Cheap Flights i njegovi savršeni predlozi karata koji vas za svega 9 ili 29 eura odvode na mini bijeg od stvarnosti. Ovaj put izbor pada na Milano sa mogućim opcijama za svako dalje istraživanje u koje se, u mom slučaju, uklopila Venecija. Sajt funkcioniše po principu upoređivanja cijena karata različitih avio kompanija i kao rezultat pretrage daje najbolju opciju za putnika: po cijeni, vremenu čekanja između letova ukoliko kombinujete više letova i drugim parametrima koje izaberete. Svako putovanje čijem planiranju pristupite ranije i potpuno ozbiljno može biti dosta povoljnije, sa mnogo iskorišćenih sati – u prevodu, svoje avio karte i rezervaciju smještaja regulisala sam već početkom jula mjeseca, što je u startu finansijska olakšavajuća okolnost u trenutku kada zaista krenete u avanturu.
Metro je savršen prevoz ali i čvor života i energije grada
Nakon leta od nekih dva sata, slijetanja na Malpensu, svih standardnih aerodromskih procedura, najpovoljniji i najjednostavniji način stizanja u grad jeste autobus za koji morate izdvojiti 8 eura i vožnja traje nekih sat vremena. Druga opcija jeste voz, nešto skuplji – sa cijenom karte od 11 eura. Oba načina transporta vode vas u centar Milana na glavnu stanicu, odakle u konsultaciji sa Google mapom tražite najbližu metro stanicu i krećete u avanturu zvanu „pronađi smještaj“. Inače, metro je sve što vam je potrebno za skitanje kroz grad. Savršen za snalaženje, povoljan (sa cijenom karte od 1.5€), organizovan „po bojama“ - dovoljno je pratiti liniju sa koje ste krenuli sa svim drugim bojama sa kojima se ukršta i ne postoji teoretska šansa da se izgubite. 
Volim gradske prevoze, volim različite ljude koji u njima spavaju, čitaju, slušaju muziku, stiskaju ljubimce u torbama, žure za svojim poslovima, obavezama i životima – doživljavam ih kao čvorove života i različitih energija, a nikako kao sablasna mjesta, kakvim su ih recimo moje saputnice opisale, tako da sve treba iskusiti uzimajući moje ili bilo čije mišljenje sa dozom rezerve, a duplom dozom volje za samostalnim istraživanjem.
Kako sam izabrala savršen smještaj?
Kada biram smještaj za putovanje, uvijek se držim hiljadu i jednog parametra: da je naselje bezbjedno, da je metro ili autobuska stanica na par minuta hoda, da ima posebno kupatilo, da izgleda čisto na fotografijama, da ima savršene ocjene na Bookingu i naravno, da je sve to skroz povoljno. Zvuči kao misija beskonačnog neuspješnog skrolanja niz sva blaga koja Booking nudi – i zaista jeste beskonačno, ali nikako neuspješno jer zauzvrat dobijete mali raj na trećem spratu vile ograđene bedemima po smiješnoj cijeni, u mirnoj ulici Luigi Boccherini. Pored kvarta Citta Studi u kom se ova ulica nalazi, preporuka za izbor smještaja je i kvart Brera – mini lavirinti ulica, drvoreda, malih kafića sa stolovima postavljenim preblizu, bučnim lokalcima koji se vjerovatno ne svađaju nego „samo tako pričaju“ na svom prelijepom italijanskom i naravno – najukusnijom pizzom na svakom ćošku, a po podnošljivim podgoričkim cijenama.
Suština svakog putovanja je vjerovatno u tome da otkrijete novi nivo sebe, da porastete u pravcima za koje niste ni znali da posjedujete supermoć, progovorite novim jezikom, probate novu hranu, novo vino, upoznate nove ljude, izgubite se sa sve praznom baterijom od telefona, dišete raširenim plućima i do kraja stomaka, onesvijestite od najljepšeg umora i bez mogućnosti hodanja svake noći
Jutarnji start: mapa, kafa za ponijeti, Dave Brubeck i topli kroasan...
Moj entuzijazam je budan već u šest i spreman da krene u istraživanje, no ipak strpljivo čekamo osam – pola devet za prvu naznaku dana. Mapa kaže da je metro stanica na svega sedam minuta hoda, ali ono što je privuklo moju pažnju na pola puta ka stanici jeste pekara u žutoj zgradi, sa žutom tendom i žutim ispisom na zamagljenim prozorima i to zbog Take five od Dave Brubeck-a koju je neko svirao na spratu iznad (i to jako trapavo – obratiti se autorki teksta za sve video dokaze). Kafa za ponijeti, previše vrsta kroasana i previše ljudi koji čekaju. Desetak minuta kasnije, jedući ulov, zamišljam kako pravim imaginarni ugovor sa sobom u kom potpisujem da ću baš taj kroasan jesti za doručak svakog jutra do kraja života i to samo zbog muzičke podloge, krajnje teatralno sa moje strane, znam.
Milanska Katedrala Duomo - kada vas zapljusne blještavost ogromne gotičke katedrale
Od moje stanice – Loreta do centra svih zbivanja, odnosno stanice Duomo i Piazza Duomo vožnja metroom traje manje od deset minuta, a momenat kada vas zapljusne blještavost ogromne gotičke katedrale nakon mraka voza jeste onaj osjećaj koji prepričavate svima dok ne dosadite i sami sebi. Katedrala zaista vlada trgom.
Iako je prilično rano, turisti, golubovi, još turista i još golubova koji pristižu tjeraju me da se zapitam koliko je rano zapravo dovoljno rano da izbjegnem sav taj haos boja i oblika i upoznam je samu u njenoj svjetlosti bijelog kamena. Iako je njena gradnja vezana za period od kraja XIV do sredine IXX vijeka, ona tehnički nikada nije završena jer se i dan danas radovi na njoj nastavljaju.
Momenat kada vas zapljusne blještavost ogromne gotičke katedrale nakon mraka voza jeste onaj osjećaj koji prepričavate svima dok ne dosadite i sami sebi
Važan podatak je da je i krov otvoren za posjetioce i ovdje poštujemo staro dobro pravilo – pravilo kupovine karata online, kako biste izbjegli svako nepotrebno čekanje u redu od 200 metara. Dok se penjemo i tek sa te udaljenosti postajemo potpuno svjesni činjenice da je svaki metar fasade jedan posebno izrađen detalj i jedna cjelina za sebe.
Galerija Vittorio Emanuele II – izlozi Prada, Louis Vuitton... i miris dobre hrane
Pogled sa katedrale vuče na lijevo, a povorka ljudi i selfi štapova neumoljivo grabi ka galeriji Vittorio Emanuele II. Dobila je ime po prvom kralju Italije, a danas važi za najstariji šoping centar. Moj pogled je zakovan za tavanicu, prozore, zrake koje najljepše padaju na zlaćanu fasadu sa mozaicima (kasnijom istragom saznajem da se, pored mozaika u kupoli, u galeriji nalaze i simboli italijanskih gradova – vučica kao simbol Rima, bijela zastava sa crvenim krstom kao simbol Milana, bik kao simbol Torina i ljiljani koji predstavljaju Firencu) tako da ipak propuštam sve Prade i Louis Vuittone koji vire iza blještavih izloga na svakih desetak metara, ali iskusni modni znalac sa dubokim džepom ovdje svakako može obrnuti odličnu partiju ostajanja bez većih suma novca. 
Ne spadam u kategoriju modnih stručnjaka, ali miris dobre hrane je ono što me tjera na akciju, tako da La Locanda del Gatto Rosso biva plan za ručak tog dana – i to, po testiranim jelima, jako dobar plan (ali finansijski paklen, da budemo skroz iskreni jer ne zaboravite da, osim hrane, plaćate uslugu, mjesto, ironično bih dodala - i vazduh). Ono što me zauvijek kupuje, pored lijepog vina i dobre hrane jeste i ljubaznost osoblja – što ovom restoranu ne nedostaje. No, zdrava logika mi ipak kaže da je to iskustvo sasvim dovoljno za jedan ručak i da maloprije pomenuta Brera posjeduje mnogo ukusnije, a malo manje blještave restorane sa više duha, mocarelom koja priča neke svoje priče i nula uštogljenosti na koju vas neprimjetno natjera sve ono što se krije u galeriji. Put iz galerije vodi do trga Skala i čuvene opere Skala, a saznajem da je prosječna cijena ulaznica za istu oko 250 eura. Moje rano planiranje ipak nije bilo dovoljno rano za kupovinu ulaznice za obilazak Tajne večere, tako da je ostavljam za neki novi milanski krug, a cijena za to zadovoljstvo je sasvim pristojnih 15 eura.
Milanski parkovi vas začaraju da ostanete duže od svakog plana
Ono za šta Milanu dajem hiljadu bodova jesu parkovi, sa posebnim akcentom na Sempione park. Oktobarsko sunce kroz grane drveća prošarane narandžastim i žutim lišćem spada u jedan od onih osjećaja koji se ne mogu kupiti, a kupuju vas za zauvijek. Još dobre kafe (postoji li uopšte loša kafa u Italiji?), jedno dobro drvo na koje se nasloniš i jedna knjiga zadržali su me tu više nego što je društveno prihvatljivo, pa sam propustila sve planirano za ostatak dana, ali uspjela da obiđem kapiju Mira u sumrak i produžim na dodatak već unijete doze osvježavajućeg aperol spritz-a, (kako sam zaključila) omiljenog pića Italijana, sudeći po narandžastom bljeskanju u svim pravcima u svakom baru. 
Kapija Mira datira iz vremena Napoleona i njegove vladavine, a statua kočija na vrhu je nakon njegovog pada, okrenuta da gleda ka gradu (jer je prvobitna ideja bila da gleda ka Francuskoj).
Sa mapom ili se prepustiti da vas Venecija sama (za)vodi
Primijetila sam, opet na sopstvenom primjeru, da se kroz Veneciju može funkcionisati na dva načina: sa mapom i precizno utvrđenim tačkama koje treba obići ili se potpuno prepustiti (ipak sa malim praćenjem kraičkom oka gdje je kanal Grande, kao neki neobavezni orjentir), zastajkivati, gledati u krovove, i u prozore, dolaziti do slijepih ulica, vraćati se nazad u nove slijepe ulice. 
Tako iskusite mini nespretno igranje fudbala sa dječacima – lokalcima koji viču na nekom svom dijalektu a ja im odgovaram na svom, ne razumijemo se ali se smijemo zajedno, sijedog slikara u plavom mantilu koji pjevuši nešto na italijanskom i stvara svoje viđenje stvarnosti – potpuno drugačije od čaršava koji vise ispred njega, jednog fotografa i skromno odjevene manekenke u manje prometnom kanalu i mene kao voajera koja brzo bježim iz te scene i upadam u dim koji izbija kroz mali prozor nečije kuhinje uz dosta preglasnog italijanskog – ovog puta je, sigurna sam, bio vikanje.
Veličanstveni i moćni Rialt i trg Svetog Marka
Kupujem sendvič sa mocarelom i paradajzom, čisto da budem sigurna da sto posto umirem od predoziranja upravo mocarelom, a ne od starosti, pa me zatim put dovodi i do Rialta, veličanstvenog i moćnog, sa svim turistima svijeta na njemu i bez mogućnosti za dobru fotografiju jer svih nas bezbroj stojimo baš tu i želimo istu dobru fotografiju. Most je nekada bio napravljen od drveta, a nakon restauracije je dobijena forma koju danas možemo vidjeti. Pogled dolazi i do čuvene predivne Santa Maria Della Salute (i svaki štreber može izrecitovati u sebi najljepše stihove Laze Kostića posvećene Lenki Dunđerski). 
Još stotine koraka, pa do trga Svetog Marka. Malim ulicama načičkanim izlozima sa maskama, figuricama od murano stakla, najboljim sladoledom i starim tablama na kojima mršavim fontom stoje ispisani nazivi ulica, mostova i strelice koje upućuju na ispravan pravac kretanja. Na trgu par Kineza ima wedding sesiju – ona u vjenčanici, on u smokingu, fotograf sa kompletnom rasvjetom kako bi što bolje ubio savršeni zlatni sat. Duž trga restorani, u njima orkestri koji sviraju najširi spektar svega dopadljivog turistima. Neko pleše, neko vrišti jer mu je galeb ukrao sladoled, neko je nekog proburazio selfi štapom – ne mogu da odredim da li mi je dobro ili bih ja to sve malo drugačije regulisala. Dok se u pozadini svega šepuri istoimena crkva i ogromno gradilište ispred nje.
Most uzdaha i moja strahovanja da će Vencija potonuti
Računajte na hiljade koraka jer konstantno prelazite manje i veće mostove (ima ih čak 417), a po dolasku prvi sa kojim se susrećete jeste Most uzdaha, sa kog su, prema legendi, zatvorenici bacali poslednji pogled na Jadransko more a zatim bivali utamničeni. Most spaja Duždevu palatu i zatvor. Ako ste jedna od onih osoba koja brine o svemu što je i u i izvan njene moći (poput autorke teksta) nećete moći pobjeći mislima da Venecija iz godine u godinu tone, sve dok ne nestane poput neke moderne Atlantide, sa svim svojim šarmom, umjetnošću koju svakog puta treba ispočetka istraživati, kanalima i prolazima.
Nije važno koliko toga vidite nego koliko ste toga osjetili
Suština svakog putovanja je vjerovatno u tome da otkrijete novi nivo sebe, da porastete u pravcima za koje niste ni znali da posjedujete supermoć, progovorite novim jezikom, probate novu hranu, novo vino, upoznate nove ljude, izgubite se sa sve praznom baterijom od telefona, dišete raširenim plućima i do kraja stomaka, onesvijestite od najljepšeg umora i bez mogućnosti hodanja svake noći. Materijalno jeste odlično, ali meni je samo onaj jedan jutarnji Dave Bruback uz doručak vrijedan kao nekoliko mjesečnih plata. 
Ukoliko nešto što se vodi kao turistička atrakcija igrom slučaja preskočite, ne stignete, zaboravite da obiđete – ono će vas čekati da se vratite nekog drugog puta i uvijek se možete podružiti sa njegovom fotografijom u prostranstvima interneta, dok je osjećaj nešto što ipak pomjera malo dalje i prepričava se svima (dok ne prestanu da se druže sa vama jer ste nepodnošljivi i blokiraju vas na svim društvenim mrežama).
Italijanski uticaj
Svako forsiranje je nepotreban stres, a stres i odmor nikako ne staju u jednu rečenicu. Za ovaj zaključak koji lebdi nekoliko metara iznad zemlje kriva je Italija i njena magija, a kriva je i za tri kilograma viška koja sam, pored magneta, malo manje ponosno donijela kući.
TEKST I FOTOGRAFIJE: IRENA BAJČETA
