Mjesto koje vas uči da brinete o drugima

Prihvatilište i oporavak životinja u Gornjim Mrkama. Proljeće je stiglo ranije nego što je trebalo no malo je onih koji će se zaista buniti zbog toga. Ako vas lijepo vrijeme izvlači sa posla ranije i željni ste prirode, nadomak Podgorice u Gornjim Mrkama postoji mjesto gdje joj se možete vratiti na veoma poseban način. 

Na putu
Na put smo krenuli magistralnim putem ka Kolašinu. Na desetom kilometru od Podgorice, neposredno prije Bioča, bila je oznaka za skretanje lijevo, za sela Blizna i Gornje Mrke. Surovi sukob savremenog čovjeka koji živi sa mehanizacijom i do tada neukrotive prirode izašao je pred nas već posle prvih stotinjak metara seoskog puta iznad kojeg se pružaju visoki stubovi koji će uskoro nositi kilometre autoputa za brže povezivanje ionako male Crne Gore. S tim mislima o vječitom sukobu starog i novog, napretka i naslijeđa, nastavili smo dalje kroz surovi i suvi piperski kraj. Malene vrtače sa crnom zemljom koju su generacije skupljale i branile od kiša koje su je spirale naniže, nevjerovatne su oaze u nepreglednom kamenom moru svuda okolo. U daljini, Lutovačke grede presječene pravom linijom kojom prolazi pruga, nekadašnji graditeljski poduhvat gologlavih radnika bez olakšica savremene tehnike, kao da nadgleda aktuelnu izgradnju „mlađarije“ autoputa. S tom slikom, obilježen uski put, tipičan crnogorski, vodio nas je naviše ka Gornjim Mrkama gdje se nalazi prihvatilište za životinje o kojem smo toliko puno slušali.

Miljan Miličković

Sklad na imanju
Široka drvena kapija nije odavala mnogo na prvi pogled ali kada jednom otvorite vrata korak naprijed zapravo je korak u potpuno drugačiji svijet. Prostrano imanje na kojem su ozelenjeli prvi korijeni trave i procvjetale rane džanje vrvilo je životom. Koze, jarići, svinje, patke, psi, hitri emui i cijeli odred odlučnih gusaka skupa su krenuli ka nama. Među njima vješto se probijao Miljan, naš domaćin, noseći zdjele pune svježe šargarepe i kukuruza. Iako je broj životinja među kojima se odjednom nađete nesvakidašnje iskustvo, nakon nekog vremena to postane potpuno prirodno i nadahnjujuće. Kompletna porodica Miličković u čijem je vlasništvu imanje u Gornjim Mrkama uključena je u rad sa životinjama i njihovo spasavanje: od Miljanove majke, sestara, braće, tetaka, djevojke Andrijane do najmlađe generacije - djece koja su već postala toliko iskusna da i sami vode ljude i pričaju im priče o životinjama koje su ovdje našle svoj dom. U obilazak nas je, kao i sve druge koji ovdje dođu, vodio Miljan pričajući usput nevjerovatne priče o tužnim ali i radosnim avanturama iz života ovih stanovnika Pipera. U stopu, za njima su išle gotovo sve životinje očekujući po koji zalogaj šargarepe ili salate. No i kada su zdjele bile prazne, one su ga jednako pratile, gledajući ga sa nevjetovatnim povjerenjem i čekajući svoj trenutak maženja i bliskosti. Jeleni, pauni, guske, svinje, psi, okolne ptice koje vrebaju propušteno zrno i nestašni emui koji vam samo na kratko, u trku, daju do znanja da su tu, na imanju Miličkovića žive u skladu i međusobnom uvažavanju koje se graniči sa svime što ste ikada znali ili učili o domaćim i divljim životinjama ili odnosu sa čovjekom. Ipak, životinje iz prihvatilišta nisu takve samo prema Miljanu, svoje povjerenje i ljubav usmjeriće ka bilo kome ukoliko osjete povjerenje i dobronamjernost. „Prava stvar se zapravo dešava kada zaključamo vrata i kada smo sami sa životnjima koje slobodno idu imanjem“, kaže mi Miljan pružajući ruku prema kamili koja je baš u tom trenutku prišla da dobije svoju porciju maženja.

Lama Fido otkupljena je od bosanskog cirkusa i danas vodi prilično lijep život uživajući u proljeću na imanju

Borbe i pobjede
Za ovu porodicu, iako imaju regularne poslove u gradu, djecu koju treba školovati i obaveze koje treba obavljati, pravi život zapravo je u Mrkama, u prihvatilištu sa životinjama za koje ih, već 14 godina, vežu nevjerovatne priče o zajedničkim borbama i pobjedama. Pored sada već stalnih stanovnika koje možete i lično upoznati već dvije godine koliko je prihvatilište otvoreno za javnost, i mnoge druge životinje boravile su ovdje. Povrijeđene, spasene iz različitih situacija uzrokovanih prirodnim ili ljudskim faktorom, mnoge od njih vraćene su natrag u prirodu. Nekoliko onih koje to više nisu bile u stanju poput jelena,vuka, medvjeda ili egzotičnih vrsta za koje Crna Gora pa ni Balkan ili Evropa nisu prirodno stanište, ovdje su našli svoj dom i koliko-toliko konačno mir. Tako je ovo prihvatilište postalo siguran dom za sve povrijeđene životinje kojima treba trajna ili trenutna briga, dom za one koji su nesrećni primjeri ljudske pohlepe, krijumčarenja ili nezakonite eksploatacije koje se graniči sa svim moralnim i zakonskim odrednicama. „Ljudi često dolaze kod nas i ostavljaju povrijeđene životinje“, priča mi Miljan. Trenutno, uprkos svim kritikama i kontroverzama, ovo prihvatilište jedina je nada i spas za povrijeđenje i neželjene životinje. „Izazova je mnogo jer su to često vrste o kojima se kod nas malo zna pa smo prinuđeni na razne načine tražiti pomoć od stručnjaka širom svijeta, od Australije kada su u pitanju emui do Turkistana kada su u pitanju kamile.“, objašnjava Miljan. Osim donacija pojedinaca koji posjete prihvatilište, bilo koja druga vrsta pomoći MIličkovićima i životinjama koje ovdje borave je izostala što je dodatan izazov za porodicu.

Zaštićene vrste medvjed, vuk i jelen ovdje su našli dom nakon nesrećnih okolnosti koje su im zauvijek ugrozile bezbijedan povratak u divljinu

Neodoljiva prirodnost
Ljubav i sklad između čovjeka i životinja ovdje je prisutna na svakom koraku. Osjećaju to i posjetioci koji ovdje dođu pa su mnogi od njih postali „stalni gosti“ prihvatilišta u Mrkama. No, i oni koji prvi put dođu brzo potpadnu pod neodoljivu prirodnost blizine životinja i ambijenta imanja. Najbrojniji su najmlađi za koje je to doživljaj o kome su sanjali. Djeca ovdje vrlo brzo zaborave na strah i spremni su pomagati u hranjenju prasića ili jarića, maziti se sa nevjerovatno kerušom Iri, gospodaricom imanja ili malim i živahnim špicevima koji ih veselo prate u stopu. Mnogi od njih odlaze sa suzama i iznuđenim obećanjima roditelja o brzom povratku. „Najveća je radost kada dođu djeca iz vrtića ili škola kojima pričamo o životinjima, njihovim potrebama, brizi i trudimo se da razvijemo empatiju i osjećaj pripadanja prirodi što je jako važno za njih.“, priča Miljan. Naš dan proveden u prihvatilištu proletio je kao tren. Sunce je polako zalazilo za brdom iznad Mrka i bilo je vrijeme da krenemo nazad. Dok smo se pozdravljali sa Miljanom, kao dobri domaćini ispratile su nas i sve životinje. Nevjerovatan osjećaj pripadnosti na rastanku tjera vas da se okrenete opet i opet da vidite da li će se emui opet pojuriti, da li će mali prasići konačno uhvatiti korak sa majkom i kako na sve to gleda bistra Iri. Ovo prihvatilište ispuniće vas čistom radošću i potrebom da brinete o drugima što nam je svima, složićete se, postala prilično zaboravljena vještina.