Putopis: Sao Paolo, Brazil /
Brazil, Sao Paolo je sve ujedno, i moderna džungla - grad koji impresionira, ostavlja bez teksta i beskonačno iznenađuje.
Sao Paolo je po zvaničnim informacijama četvrti najgušće naseljeni grad na svijetu! Zamislite samo to – četvrti, ej! Odmah iza Tokija, Šangaja, Delhija… I znate onu standardnu priču o Brazilu kao jednoj od najopasnijih zemalja na svijetu i sl. E pa možda, ali da li zašto možda, što sam bila preplašena pa samim tim i oprezna ili što sam imala Brazilku za vodiča ili pak nešto treće, u svakom slučaju taj grad je prevazišao sva moja očekivanja i nijesam imala ni jedan niti najmanji incident. Recimo da sam bila talična jer drugi nijesu bili te sreće! Ali da ne počinjemo sa lošim, cilj je da vam prenesem svaki osjećaj i emociju koji je ovaj grad rijeka izazvao u meni…
Smješten na brojnim rijekama koje kako reče moja prijateljica “sada teku u betonskim koritima” ispod samog grada, ovaj grad je jedno od vodom najbogatijih područja na cijelom svijetu. Kažu da ne možete proći 300 metara, a da ispod vas ne protiče rijeka. Grad oblakodera, prosjaka na ulicama, grad grafita i umjetnosti, grad lijepog vremena i miksa svega dobrog i lošeg što možete zamisliti- Paulito kako ga nazivaju njegovi stanovnici.
Ne znam o čemu vi mislite kada se kaže Brazil? Da li o fudbalu, Riu i prezgodnim ženama, plažama ili favelama ja dok ovo pišem i dalje ne mogu da shvatim kako sam imala tako pogrešnu sliku o ovoj zemlji a iskusan sam putnik ha, ha, ha).
Ne možeš napolje, ne dozvoljava vlast
Gužve na ulicama Sao Paola su toliko velike da su vlasti preuzela drastične mjere. Svaki stanovnik grada koji ima vozačku dozvolu, dobija jedan dan u nedjelji kad ne smije koristiti svoj ili bilo koji drugi automobil. Da dobro ste pročitali, stanovnici imaju jedan dan u nedjelji, svake nedjelje u mjesecu, svakog mjeseca u godini kada ne smiju voziti, da bi se gužve na ulicama smanjile. Random policijske kontrole na ulicama provjeravaju vozače a kazne su jako stroge - gubitak vozačke dozvole na godinu dana.
Pametno? I da i ne. Grad pomalo liči na San Francisko - pun je brda a trotoari puni beskućnika. Sve ovo čini korišćenje alternativa automobilu skoro nemogućim! Ne mogu zamisliti vožnju biciklom uz brda i brdašca grada… Ali pozdravljam inicijativu - radikalna ali očigledno učinkovita! Svi se plaše gubitka dozvole pa se strogo pridržavaju ovih pravila.
Odakle početi? Od helikoptera ili beskućnika?
Znate, kada proputujete malo svijet, onda shvatite kako olako izgovaramo i upotrebljavamo određene termine. Eto na primjer, u Sao Paolu na svakom ćošku imate beskućnike. Ali apsolutno na svakom ćošku neko spava na podu, u šatoru, na ulici… A u gradu postoje desetine heliodroma za bogataše koji jednostavno ne mogu da se bakću sa gradskom gužvom i zastojima pa iznajme helicopter. To je za mene definicija klasne nejednakosti i jaza - dok jedni nemaju krov nad glavom ni hranu/vodu, drugi se do posla voze helikopterom.
Hajde malo da jedemo, nijesmo odavno
Dok smo šetali predivnom umjetničkom alejom zvanom Vila Madalena, naša Roberta koja je lokalka je predložila da sjednemo u obližnji restoran. Svidjeće vam se, ovo je hrana koju ne možete probati nigdje drugo i nije tipična, meni se jede jer nijesam odavno, a to su bake spremale… Pa zaista zar treba više motivacije da stomak krene da pjevuši?
Prije nego li smo i ušli u restoran, uviđam kako je sakriven od glavnih ulica, u jednom boemskom ćošku, ušuškan i prepun ljudi. Terasa je zauzeta pa moramo sjesti unutra. Osjećam kao da sam zarobljena u vremenu, kao da me je neko teleportovao 50 godina unazad. Svi tanjiri - različiti. Roberta objašnjava da je ovo siromašan kraj i da su nuždu čuvanja svakog tanjira i šolje i ako je set što bi naše majke rekle “rasparen”, pretvorili u brend šarenolike trpeze. Pametni Brazilci!
Saznajem takođe, da je tu uvreda donijeti razblaženi ili industrijski sok - služe se isključivo prirodno cijeđeni sokovi. Poručujem sok od marakuje i ispostavlja se da nijesam pogriješila. Ali onda ide teži dio - poručiti hranu. Dok naša vodičkinja objašnjava sastav jela ja uzimam telefon i pokušavam da prevedem nazive nekih od njih. Počinjem da se smijem jer mi je google preveo naziv jela kao “savršeno odjeven” a ona kaže: “Da da, to je ime jela!” naravno da uzimam savršeno obučeno jelo i fotke će vam dočarati kako je bilo.
Betmen ali bez Robin ipak i dalje šarmantan
Nakon obilnog ručka, predivne atmosfere u restoranu i čak dva soka od marakuje, krećemo ka poznatoj turističkoj destinaciji: Betmenovoj aleji. Naravno da nijesam čitala ni zašto se baš tako zove niti o čemu se tu radi, ali saznajem da je to u stvari aleja poznta po grafitima. U nekom trenutku, jedan od uličnih umjetnika je naslikao veliki grafit sa likom Betmena. Vremenom je stanovništvu postala uzrečica, kada objašnjavaju u kom pravcu treba ići, da kažu “kroz Betmenovu aleju” ili “pored Betmenove aleje”… Tako se ova ulica nazvala Betmenovom a grafiti se mijenjaju svako malo samo taj jedan, Betmen, stoji godinama.
U toj ulici snimljeni su brojni videi i spotovi i nezaobilazna je turistička atrakcija svim posjetiocima Sao Paola.
Pare Ibirapuera - primjer kako srce grada može biti zeleno pa i ako je grad betonsko čudovište
Bukvalno je potrebno samo da pređete mostić tj. nadvožnjak preko užasno prometne glavne ulice, prođete bambusovu šumu i tu ste. Oaza u kojoj čujete samo cvrkut ptica, šum vode, smijeh djece, kikot omladine… Nevjerovatno! Bukvalno sam se non stop okretala da vidim da li je realno da na samo pedeset metara od one užasne gužve i buke može postojati ovako divno mjesto!
Na svakom ćošku prodaju kokosovu vodu, savršeno ukusnu i osvježavajuću. Taj park je nešto poput Central parka u Njujorku samo što je ovaj još ljepši! Pitam prijateljicu kako je moguće da imaju ovoliko zelenila u gradu generalno, u svakoj ulici drvored, svaki zid prekriven puzavicama na šta mi onda odgovara da Sao Paolo u stvari zovu betonskim čudovištem. Još dodaje - treba da vidiš šta je zelenilo, pođi u Rio!
Avenida Paulista- ono što od Sao Paola nijesam očekivala
Avenida Paulista je glavni bulevar grada. A na tom bulevaru - zgrade, soliteri od stakla, metala… Metropola! Raskoš i glamur, velike banke, muzeji, teatri… Ma gdje su te favele zaboga? Znam da smo u bogatom dijelu grada ali ovoliko bogatom i raskošnom - to nijesam očekivala! Tu je i čudo arhitekture - MASP muzej koji je napravila poznata brazilska arhitektica Lina Bo Bardi, Brazilka sa italijanskim korijenima. Uređeni trotoari i ono glavno što mi već satima prolazi kroz glavu - 20 miliona ljudi živi u ovom gradu. Gužve su ogromne ali isključivo na putevima, ništa pretjerano u restoranima i na turističkim mjestima. Ali kako je moguće da sa 20 miliona stanovnika grad bude hm, ne mogu reći čist, jer nije najčistiji na svijetu, ali je puno, puno čistiji i uređeniji od većine metropola u kojima sam bila!
Sao Paolo mi polako ali sigurno ulazi pod kožu. A rekli su mi da se tu nema šta ni vidjeti ni posjetiti!
Muzeji i umjetnost - Sao Paolo je grad kulture
Osim MASP-a posjetila sam i MAC odnosno muzej savremene umjetnosti. Znate li šta me najviše oduševljava, to po mojoj priči ispada da zaista nijesam ništa znala o Brazilu prije nego što sam ga posjetila, ali ovaj grad i ova zemlja imaju toliko da ponude svijetu! Jeste li znali da se brojna djela Pikasa, Van Gogha, Rembranta, Fride Kahlo nalaze upravo u muzejima Brazila?
Ne izgledaš mi kao da si iz Brazila! A kako to Brazilci izgledaju?
Da li ste znali da u Brazilu živi najveća zajednica Japanaca izvan Japana? Najveća zajednica Italijana izvan Italije? Ogromne zajednice Rumuna, Arapa, Njemaca i naravno Portugalaca. Sao Paolo je najveće portugalsko govorno područje na svijetu! I tako pomenem ja kako ne mogu da nađem ni jedno lice na ulici za koje mogu reći da je brazilsko. A mene pita prijateljica - a kakvo je to brazilsko stereotipno lice? Zamislim se i ja, jer ne znam. Ona kaže da često vidi nekoga za koga misli da je npr. iz Poljske i ta osoba joj priđe i priča portugalski sa nekim brazilskim dijalektom…Znači Brazilac a ne Poljak! Ne postoji tipičan brazilski tip jer su se čak i domorodačka plemena u šumama Amazona izmiješala - Brazil je koliko cijela Evropa!
Manje lijepa ali istinita činjenica
Njemačka zajednica u Brazilu nije bila velika ali ni zanemarljiva. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata, veliki broj ratnih zločinaca i doktora biva pošteđen i transportovan u šume Brazila. I danas postoje određena sela u kojima žive potomci ovih ljudi… Sile saveznice su željele da saznaju šta su to ovi zloglasni doktori i istraživači uspjeli otkriti tokom svojih nehumanih eksperimenata, pa su organizovali prevoz i skrivanje ovog medicinskog osoblja. Među najpoznatijim je naravno, “Anđeo smrti” odnosno doktor Mengela koji je vršio razne eksperimente nad logorašima. Taj doktor je dočekao svoju duboku starost upravo u Sao Paolu, jer ga niko nije poznavao niti prepoznao…
Mjehur u kome obitavaju - privilegija ili naivnost?
Zbog zanimljive istorije i brojnih osvajača (od Portugalaca do Francuza i Danaca) postavljam pitanje- da li Brazil ima svoju vojsku? Da li imaju otvorene ili potencijalne neprijatelje? Dobijam jako (i dalje se pitam naivan ili privilegovan stav), zanimljiv odgovor: Brazilci nemaju neraščišćene odnose sa svojim komšijama, niko ne polaže pravo na njihovu teritoriju, za njih je rat nešto što se dešava u filmovima. Vojska koja je jako malobrojna, služi isključivo za smirivanje nereda tokom karnevala i za smanjenje kriminala. Njihov problem su unutrašnje svađe sa kriminalnim grupama i kartelima koji su bukvalno paralelne strukture vlasti. Nemaju čak ni stalnu vojsku već male grupe dobrovoljaca.
Sve je drugačije u ovom gradu, pa i centar
Znate kako se obično centar grada najviše sređuje, uređuje i oprema, jer ipak je to lice grada? E pa ne i u Sao Paolu u kome je centar najneuređeniji dio grada. Dodaću i najprljaviji i najnebezbijedniji. To je taj čuveni Brazil u kome krijete telefon u torbi a torbu zagrlite. To je taj dio grada u kome ne snimate ništa iz auta ako su vam otvoreni prozori znači ne pokazujete da imate telefon jer kako reče Roberta, paulinitos (stanovnici Sao Paola) obožavaju telefone i to je prva stvar koju će vam ukrasti.
Centar grada je oduvijek bio centar pa su tako tu najprije i krenuli da se okupljaju siromašni i da stvaraju svoje male zajednice. Mimo centra grada, kako se isti širio, počeli su imati standarde u gradnji ali sve katedrale, crkve i ulice koje su u strogom centru grada, pune narko kartela i beskućnika. Dakle - zaobiđite centar, to je moja topla preporuka… Ili ako idete, obucite se najjednostavnije moguće, bez pokazivanja skupih naočara, nakita, i sl. Kad odete vidjećete zašto ovo kažem…
Čuvene favele, priča za sebe
Nastale u 18. vijeku, favele su divlja naselja u kojima vlada sistem drugačiji od zvaničnog. Za “običnog” čovjeka je ulaz u favelu skoro pa nemoguć ili ako odlučite da idete, nije sigurno da ćete se vratiti. U favelama imaju svoje male škole, bolnice i sve institucije. Na moje pitanje da li je ikada upoznala nekoga iz favele, vodičkinja odgovara da misli da nije. To su jako zatvorene zajednice i pojedinci pokušavaju izaći i napraviti život van favele ali to je jako komplikovan i težak proces.
Favele su najčešće napravljene na uzvišenjima i na “ničijoj” zemlji. Ne postoji način da ih se zemlja riješi jer osim što u favelama žive milioni ljudi, one su i vlasništvo narko kartela i leglo kriminala. Zalaziti u favelu i pokušati da je rasformirate je kao igranje sa osinjakom.
Do sljedećeg putovanja, pratimo se na instagramu, na Bojana.tu instagram profilu.
Vaša Bojana.
