Putopis: Senegal /
U avionu sve punačke dame sa neobičnim ukrasima na glavi, visoki tamnoputi muškarci i par turista iz Azije… Gdje sam se to zaputila pitam se, gdje je taj Dakar o kome ništa ne znam i šta da očekujem?
Geografski - Senegal se graniči sa Mauritanijom, Malijem, Gvinejom, Gambijom i Gvinejom Bisao. Sad mi tek ništa nije jasno, gdje su te zemlje, po čemu su poznate, koji je to dio afričkog kontinenta? Krećem u istraživanje i saznajem sljedeće…
DakarOno što možda niste znali o Senegalu
Senegal spada u grupu nazvanu “zemlje trećeg svijeta” zbog svojih loših ekonomskih prilika. Glavni izvor prihoda cijeloj zemlji od čak 16 miliona stanovnika je turizam i ribarstvo. Osim toga bave se i uzgajanjem voća i povrća. Prema najnovijim istraživanjima, Senegal odnosno njegovo more je bogato naftom i uskoro kreću sa eksploatisanjem nafte. Ipak, zbog visoke stope korupcije u toj zemlji, lokalno stanovništvo se i ne raduje pretjerano takvim vijestima. Više od 75% građana Senegala živi u ekstremnom siromaštvu, a više od 50% ženske populacije ne zna da čita i piše.
Ostrvo Goree - dugo je samo 950 metara
Spomenik ,,Afrička renesansa''Oficijalni jezik je francuski ali se uporedo govori i mješavina arapskog i lokalnog jezika. Kroz istoriju Senegal je bio skoro pa konstantno pod evropskim patronatom: prvi su došli Portugalci, nakon njih Francuzi, pa Britanci i onda opet Francuzi. Senegal je tek 1960. godine postao nezavisna Republika.
Više od 75% građana Senegala živi u ekstremnom siromaštvu, a više od 50% ženske populacije ne zna da čita i piše.
Zanimljivo je da je Senegalu čak 95% stanovništva islamsko dok je ostatak katolički ili vjeruju u vudu. Da dobro ste pročitali - vudu! Tradicionalna senegalska plemena su vjerovala u vudu magiju a dio stanovništva i danas to zove svojom religijom. U nekim mjestima možete kupiti vudu lutkice kao suvenire!
BaobabDakar i njegove prelijepe obale
Glavni grad (a ujedno i najveći) Senegala je Dakar. Taj grad je industrijski centar zemlje, a zapljuskuje ga prelijepi Atlantski okean. Plaže su neuređene i zapuštene ali prirodno lijepe. Hotel u kome odsjedamo je jedan u kojima sam bila u Africi, prosto mi nevjerovatno da imaju tako moderan hotel u odnosu na njihove ekonomske prilike!
Jedna od glavnih turističkih atrakcija Dakara je čuveni spomenik nazvan “Afrička renesansa” koji je izgradila ni manje ni više nego firma iz Sjeverne Koreje. Održavali su se i protesti protiv izgradnje spomenika ali ne zbog izvođača nego cijene spomenika - preko 20 miliona dolara! Spomenik simbolizuje novo rađanje Afrike i oslobađanje od stega 18. i 19. vijeka. To je ujedno i najviši spomenik na cijelom afričkom kontinentu. Predstavlja porodicu: muškarca koji na svom ramenu drži dijete i pored njega je žena koju drži oko struka. Svi gledaju u pravcu Okeana, u budućnost. Ali ono čemu se ja radujem je posjeta ostrvu - muzeju!
Senegal je broj jedan proizvođač i izvoznik soli u cijeloj Africi.
Ostrvo Goree ili neizbrisiv ožiljak na tijelu Afrike
Krećemo brodom do ostrva. Prilaze nam žene koje mole da kad stignemo na ostrvo svratimo kod njih u radnju, da kupimo đinđuve i suvenire. Obećavamo da ćemo svratiti misleći: kako ćemo u stvari naći na ostrvu baš njihovu radnju? Vodič nam objašnjava da je ostrvo dugo samo 950 metara i da ćemo danas obići cijelo! Ostrvo je bio glavni razlog ratovanja među evropljanima jer se smatralo da ko posjeduje ostrvo, posjeduje i monopol nad trgovinom ljudima u ovom dijelu Afrike.
Naravno da sam nakon posjete sličnom ostrvu na Zanzibaru bila pripremljena i na ovu tužnu i sramotnu priču ali izgleda ne dovoljno pripremljena.
Kuća robova
Samo ostrvo je prelijepo, ispresijecano uskim uličicama sa obojenim kućicama i cvijećem koje se spušta sa vrha ograda. Na ostrvu ne postoji ni jedno auto i ljudi koriste bicikla ili jednostavno šetaju. Ovo je ujedno i najpoznatija turistička atrakcija Senegala.
Do dana današnjeg na ostrvu postoje porodice koje više nemaju drugačiju odnosno svjetliju boju kože, ali imaju u svom prezimenu francusku ili dansku riječ i to ih dalje čini povlašćenim!
Onda stižemo do poznatog muzeja koji je nekada bio glavna kuća za trgovinu ljudima i odsijedanje robovlasnika i kupaca - Kuće robova. Zidovi su okrečeni u lijepe drečave boje, naravno, za potrebe turizma, takve boje nisu bile kada su se sve grozne stvari dešavale. Skinuli su i sve gvozdene ograde kojima su zatvarane prostorije, pa sada to izgleda kao lijepa stara kuća. Izgrađena 1776. godine od strane Danaca, kuća je od same izgradnje počela služiti svojoj svrsi. Međusobno zavađena plemena bi nakon borbe gubitnike u istoj prodavala pridošlim Evropljanima za alkohol i oružje. Tako je trgovina ljudima imala lokalna plemena kao važnu kariku za brže i lakše pronalaženje robova.
Kada uđete u Kuću ispred vas je “centar” iz koga možete ući u 10ak malih prostorija. U sredini su dva svoda stepenica koja vode na sprat gdje se nalaze visoka vrata i prozori - pretpostavljate da su tu odsijedali robovlasnici i potencijalni kupci.
Odvojene prostorije za muškarce, odvojene za žene, posebna prostorija za djecu i naravno posebna za nevine djevojke. Tužna ali zanimljiva činjenica - ako bi djevojka zatrudnjela sa nekim od robovlasnika, ona bi automatski sticala pravo slobodne žene, pustili bi je na slobodu da bi se što bolje brinula o djetetu. Od trenutka napuštanja Kuće, trudnica bi i među lokalnim stanovništvom uživala veći ugled od ostalih. Njeno dijete bi bilo povlašćeno u odnosu na čistokrvne Senegalce i do dana današnjeg na ostrvu postoje porodice koje više nemaju drugačiju odnosno svjetliju boju kože ali imaju u svom prezimenu francusku ili dansku riječ i to ih i dalje čini povlašćenim!
Svaki muškarac pa i dječak koji je imao preko 60 kilograma tjelesne težine smatran je zdravim i spremnim da krene na put. Najčešće je to bio put do Južne Amerike i Kariba. Oni muškarci koji nijesu imali tu težinu zadržavani su tri mjeseca u posebnim prostorijama koje su nazivane Odaje za brzo gojenje gdje su ih tjerali da jedu da bi dobili na željenoj težini. Naravno da toalet nije postojao za robove. Naravno da su majke odvajali od djece čim bi napunili 4,5 godina. Naravno da su postojale posebni hodnici sa rupama u zidu kroz koje su kupci i robovlasnici mogli da posmatraju žene i tako odlučuju sa kojom žele provesti noć.
Baobab - Senegalci koriste ovo drvo ne samo kao sklonište od hlada nego i sve njegove plodove
I još o ostrvu strave iz perspektive 21. vijeka: vrata bez povratka
Na samom izlazu paralelno sa ulazom, vidi se Okean. Kaže nam naš prijatelj: “Ovo su ta čuvena Vrata bez povratka!” Jeza prolazi kroz tijelo i mozak odbija da vizualizuje scene ali džaba. Debela daska povezivala je prag ovih vrata sa palubom broda. Preko nje bi išli robovi, poslije par mjeseci guranja u prostoriji koju su dijelili sa desetinama drugih, sada ispravljeni, izmoreni i izmučeni, hodali bi oni tako zavezani jedan za drugog sa teškim đuladima u rukama - da bi im se tako još više ograničila sloboda kretanja. Neki su sa te daske skakali u Okean, rađe nego da se zapute na to putovanje sa koga se nikad neće vratiti. A onda su se robovlasnici dosjetili pa su ih oslobodili povezanosti lancima da ne bi onaj koji skoči za sobom povukao i ostale, ali su zato stavili stražare koji bi iz vatrenog oružja samo ranili onoga koji skoči - da mu ne bi olakšali smrt ubistvom.
Glavni grad (a ujedno i najveći) Senegala je Dakar. Taj grad je industrijski centar zemlje, a zapljuskuje ga prelijepi Atlantski okean.
Ovo mjesto posjetili su mnogi - od Pape do Obame. Kažu da kada je Nelson Mendela posjetio Kuću, upitao je kakva je to mala, najmanja prostorija koja se nalazila ispod svoda stepenica. To je bila prostorija za kažnjavanje i par stražara je u isto vrijeme pokušavalo zatvoriti vrata na njoj, jednostavno nije bilo moguće potrpati toliko ljudi u tako malu prostoriju! Mendela se spustio i krenuo da uđe unutra i uprkos svim protivljenjima okupljenih, ipak je ušao. Kažu da je ostao unutra sklupčan tri minuta i da je izašao sa suzama u očima. “Ovo me je podsjetilo na moje godine tamnovanja”, prokomentarisao je.
Na zidovima slike koje smo nekada gledali u novinama ili dokumentarcima - paluba broda ispod nje i ljudi poređani kao sardine. Zavezani međusobno jedan za drugog, sa glavama ka spoljašnim rubovima broda da kada dođe vrijeme za hranjenje (toliko da prežive) oni otvore usta i prime svoje sljedovanje. Žene su jedine mogle prošetati i to u toku dana kada je vrijeme za čišćenje fekalija i ljudskog izmeta od protekle noći…
Opomena čovječanstvu - samo mogućnost da budemo kreativni u svojoj zločestosti nas razlikuje od drugih životinja!
Napuštamo ostrvo Goree pod snažnim utiskom. Red je na sljedeću destinaciju - Pink jezero.
Nije Mrtvo more nego Pink jezero
Na nekih dva sata vožnje od Dakara, nalazi se čuveno Pink jezero. U njemu nema ribe jer slanitet vode je jako visok - u nekim mjestima čak 40% sadržaja jezera čini so! Oko jezera načičkani šareni brodići. Svi obojani u zastavi Senegala, poređani jedan do drugog čekaju turiste. Oko jezera štandovi sa improvizovanim radnjama - prodaju so, blato iz jezera, nakit. Jezero postaje crvenkasto od mikroorganizama koji u njemu žive i u zavisnosti od količine sunčeve svjetlosti ono bude svjetlije ili tamnije crveno. Divna priroda nas opet iznenađuje svojim vještinama! Zahvaljujući upravo ovom jezeru, Senegal je broj jedan proizvođač i izvoznik soli u cijeloj Africi!
Brčkamo se odnosno plutamo u jezeru i kreće peckanje po cijelom tijelu. Lokalci kažu da je to zdravo, neki od nas odustaju ipak. Kažu da ova voda liječi brojna kožna oboljenja pa neki od mojih prijatelja pune svoje flašice da dodaju ovu vodu svojim kupkama.
Prilaze nam dječaci i pitaju hoćemo li da se vozimo četvorotočkašima oko jezera. Nakon pregovaranja (cjenjkanje je obavezno!) svi pristajemo i krećemo na vožnju.
Suze su krenule kad sam vidjela Kineski zid, Piramide i Nijagarine vodopade. I kada sam se vozila pored Okeana, na pučini kojoj se ne vidi kraja uz zvuk talasa i netaknutu prirodu. Na pola puta nazad ka jezeru, grupa kupača razdragano uskače u Okean, stari i mladi. A njihove kuće - od zemlje i pijeska, bez struje. Nigdje auta u okolini, mi pojava. Oni i dalje nasmijani uskaču u vodu…
Njegovo veličanstvo - baobab
Baobab je nacionalno drvo Senegala i njegov zaštitni znak. Zakonom je zabranjeno sjeći ovo drvo, te ona rastu i žive dok od starosti ne istrule i ne samo da je zakonom zabranjeno sjeći nego i penjati se na njegovo stablo! Smatra se da se tako uznemiravaju odnosno oslobađaju duhovi iz drveta i da će tako uznemireni progoniti selo. Zato Senegalci koriste ovo drvo ne samo kao sklonište od hlada nego i sve njegove plodove. Od zrelih plodova prave sok a od lišća prave senegalski kus kus. Sok sam probala i ličio mi je na bilo koji drugi kašasti sok za bebe, ni po čemu specifičan ili različit od recimo jabukovog gustog soka. Kus kus se dugo sprema a mi nismo imali vremena čekati. Ali smo zato probali grlilovane riblje proizvode i mogu reći da je to bila najukusnija riba i povrće koje sam probala u cijeloj Africi! Bolja i od one u Južnoj Africi a oni se smatraju kulinarskim magovima!
Još jedna zanimljivost o stablu baobaba je da je njegov prečnik nekada i po par metara! Stablo je obojeno bijelim krečom i kada sam upitala da mi se objasni ta pojava, osim one očekivane, da kreče zbog insekata dobila sam i sljedeći odgovor: stablo je prilično široko i zauzima dosta prostora. Kada šetači uveče šetaju mogu se povrijediti ako nabasaju na korijen ili stablo a pošto nema struje u većini zemlje, onda boje stablo da u mraku bude vidljivije.
U samom centru Senegala nalazi se ulica u čijoj je sredini ogromno stablo baobaba. Ni vlasti ga nisu smjele posjeći kad su renovirali bulevar, nego je ulica prilagođena stablu pa se račva u dva dijela. Gdje nikne, tu će i ostati dok ne istruli!
Nadam se da ste uživali u kratkom putu do Senegala! Pišite mi gdje biste da idemo sledeći mjesec.
Vaša Bojana.
Više o mojim putovanjima na: Instagram: bojana.tu
