“Irena, da li bi željela da se preseliš u Oslo? Vrisak i suze u očima: Hiljadu puta da!!!“ Ovo je, nažalost, dijalog koji se nije desio (a koji ozbiljno priželjkujem jer sam se, uprkos zastrašujućih uglavnom -12 stepeni uspješno i kompletno zaljubila u ovaj ćošak planete). Možda bi bilo mudrije da je sačuvan za kraj teksta, ali će tekst biti ispisan kroz oči u obliku šljokica i to sa roze naočarima preko i dobro je upozoriti čitaoca na količinu pridjeva i romantičnih rečenica koja ga očekuje.
Avantura uvijek počinje na aerodromu
Standardni početak svake avanture odvija se na nekom aerodromu, ovaj put je to aerodromski haos u Budimpešti, preciznije hiljadu zvukova, manjih i većih gužvi, izgubljenih prtljaga, letova koji kasne i cijele liste nedaća sa kojima se želio to ili ne (a zasigurno ne) suočava prosječan putnik u decembru. Naravno, let koji kasni nije izostao ni u slučaju Budimpešta – Oslo, ali sa instant pozitivnim utiscima na temu prostranosti aviona Norwegian kompanije i lijepih osmijeha njenog osoblja. Aerodrom je ono što stvara prvi utisak, a na Oslo Gardermoen me je dočekao štand sa buketima ruža (horoskopski rak momentalno zamišlja sve te romantične zagrljaje, pozdrave, dolaske i ostali klasični stres koji se završava buketom ruža i raznježeno cvili), mala knjižara, prtljag koji spreman čeka za preuzimanje, najjednostavnija a najefektnija novogodišnja dekoracija i voz koji me sprovodi od aerodroma do centra za svega 19 minuta vožnje i prostim provlačenjem kreditne kartice na ulazu na peron. Očekivano mudrovanje autorke teksta počinje sada, pa moram skrenuti pažnju na to da postoje dva prevoznika, odnosno voza – jedan (kompanije Flytoget) za koji izdvajate 20 eura za tih 19 minuta vožnje i drugi upola jeftiniji (a koji mi je u sjećanju ostao kao „crveni“), ali iskusno sakriven iza upadljivog narandžastog brendinga voza od 20 eura i par minuta sporiji. Svi vozovi i autobusi vode do centralne stanice, koja se nalazi na početku glavne ulice koja nosi kraljevo ime - Karl Johan ulica. Kao svaki pravi iskusni „putnik za jedan euro“ kako sebe volim da zovem, smještaj za Oslo u decembru bukiran je već u avgustu, tako da odsijedamo na nekih 5 minuta lagane šetnje od centralne stanice i to na mjestu okarakterisanom kao hostel, a koje je ljepše, urednije i čistije od 80 odsto naših hotela. Dočekuje nas automat za check in, a to je ujedno znak za drugi savjet: koliko god da ste osoba koja ne koristi kreditne kartice, Oslo je grad koji voli karticu i bez nje jednostavno ne možete...
Noćna šetnja Karl Johan ulicom – među lijepim opuštenim ljudima
Noćna šetnja Karl Johan ulicom: iako je -7 stepeni, (većinski) lokalno stanovništvo neometano šeta, priča, jede vafle. Smijeh, rumene bebe u kolicima i u svemu tome prijateljica i ja kao vjerovatno jedini turisti umotani u dva šala, sa tri sloja odjeće i jaknama adekvatnim za osvajanje Sjevernog pola kako nas hladan vazduh ne bi dodirnuo. Stanovništvo je lijepo – utisak koji sve vrijeme imam u pozadini. Vitki, visoki, uglavnom plavi muškarci i žene, jednostavno i lijepo obučeni. U patikama, sa golim člancima na nogama i (vrijeme za vrisak svake prosječne crnogorske majke) u par navrata viđenim mokrim kosama koje se bez problema suše na gore pomenutom minusu.
Novogodišnji ukrasi su ukusno raspoređeni, uredni i jednostavno rečeno – lijepi, tako da po prvi put ove godine polako dobijam osjećaj o blizini praznika i cijeloj prazničnoj euforiji. Karl Johan ulica je pješačka zona ispresijecana manjim ulicama sa nizovima butika i kafića koje su otvorene za automobile, ali saobraćaj je jako slab (zbog preskupog parkinga, kako saznajemo kasnije).
TEKST I FOTOGRAFIJE: IRENA BAJČETA
Opširnije u štampanom izdanju
