Pustinjske noći sa beduinima - Tragom zvijezde vodilje

Beduini sa kojima sam se družio u Jordanu pričali su mi da oni koji znaju da prate zvijezde i čitaju njihove poruke lako nađu oazu u srcu pustinje. Za njih oaza nije bila samo utočište od oluje i pustinjskih vjetrova, sunca i ćudljivih ljudi, već i izvor na kojem se duša i tijelo napajaju...
“Ako ne znaš da gledaš u nebo lako zalutaš i prateći pogrešne zvijezde stigneš u neka bespuća”, pričali su mi beduini uz oganj dok smo posmatrali nebo nad pustinjom Wadi Rum. Obećao sam da ću se vratiti da još jednom noćim pod zvijezdama, ali u pećinama nadomak Petre. Da održim datu riječ i provjerim da li će se i beduini držati svog obećanja!

Čudnovate geomorfološke forme inspirišu vjekovima ljude da u njima nalaze nešto poznato. Obasjane sunčevim zracima ili noću mjesečinom one dobijaju drugačiji oblike. Svi oni koji nijesu imuni na prirodne ljepote mogu ovdje da uživaju u čudesnim formama i rijetkim oblicima života. 

Kažu da je zvjezdano nebo nad pustinjom najljepše. Milioni treperavih tačkica prosutih po nebeskom svodu i svi mi koji među njima tražimo neku svoju. Da nam bude vodilja u dugim, besanim noćima na putovanjima širom kugle zemaljske. Uvijek sam tražio Sirijus, najsjajniju i najveću, da mi pokaže put. Ka domu ili da me odvede daleko od njega. Zvjezdano nebo je mapa ispisana za one koji umiju da čitaju. Mnogi u njima ne samo da traže put, već i čitaju sudbinu. Beduini sa kojima sam se družio u Jordanu pričali su mi da oni koji znaju da prate zvijezde i čitaju njihove poruke lako nađu oazu u srcu pustinje. Za njih oaza nije samo bila samo utočište od oluje i pustinjskih vjetrova, sunca i ćudljivih ljudi, već i izvor na kojem se duša i tijelo napajaju...“Ako ne znaš da gledaš u nebo lako zalutaš i prateći pogrešne zvijezde stigneš u neka bespuća”, pričali su mi beduini uz oganj dok smo posmatrali nebo nad pustinjom Wadi Rum. Slušao sam tišinu koju je samo, s vremena na vrijeme, narušavalo bolno zavijanje pustinjskih pasa. Možda i njih mori neka pseća tuga, pa noći besane provode pjevajući neku svoju pjesmu. Noć je sporo prolazila, a ja sam se lagano ljuljao u ležaljci, uživajući u momentima velike ljepote i beskrajne smirenosti. Zahvaljivao sam svojoj srećnoj zvijezdi vodilji koju sam pratio i ispunio još jedan dječački san. Zbog njega sam i došao - u pustinju.

ČAJ, MNOGO ČAJA - Omiljeni napitak beduina je veoma zaslađeni čaj koji se pije u ogromnim količinama. Čajnik je uvijek na vatri i neprestavno vam dosipaju tečnost u staklene čaše. Beduini vode računa da vam čaša nikad nije prazna, a uvrijede se ako nećete da pijete čaj sa njima. Kafa se pije znatno rjeđe, a jedan od dodataka je i začin kardamom, koji Jordanci inače stavljaju u mnoga jela, salate, peciva, pa čak i u hljeb.

Putevima Indiane Džonsa
A za dječački san je zaslužan, ko bi drugi nego neustrašivi Indijana Džons, jedan od heroja mog djetinjstva. Kada sam saznao da Riznica u kojoj se u filmu navodno čuva Sveti Gral, nije scenografija već da zbilja postoji, u glavi se rodila misao da jednom tamo dođem. Godine su prolazile, ali misao nije prestajala da traži put. Nakon skoro tri decenije prateći zvijezdu vodilju stigao sam u bespuća Jordana.
Ono što je nekad bila avantura dostojna Indijane Džonsa danas je vrlo dostupno i veoma jednostavno, čak i za nekog ko nikad nije putovao. Avionske karte nikad nijesu bile jeftinije, booking.com i interaktivne mape olakšavaju putovanje pa danas odlazak u Jordan i nije neki podvig dostojan mog heroja iz djetinjstva, niti nekih starih hadžija koji su obilazili Bliski istok. Na ovom putešestviju društvo mi je pravila Ana Martina Kekez, prijateljica iz Splita, zaljubljenica u putovanja i “glas razuma” zaslužna što se sa putovanja vratim na vrijeme i u komadu. Iako su naša zajednička putovanja praćena mnoštvom prepirki tipa “da li je starije jaje ili kokoška”, i raspravama o samoj destinaciji i impresijama koje nove zemlje i ljudi koje upoznajemo na nas ostavljaju, Ana je sjajan saputnik. Ona je zaslužna za fotografije koje ilustruju ovu priču. Nakon road tripa Balkanom i četvorodnevnog boravka u sniježnoj Sofiji kod naših prijatelja Marijane i Dušana, letom Ryanair-a iz bugarske prijestonice krenuli smo za Akabu. Čuvši da je alkohol u Jordanu preskup na sofijskom aerodromu smo kupili dvije boce džina i radosni krenuli za Jordan. Dobro pripremljeni za put, još ranije smo putem interneta kupili Jordan pass koji uključuje jordansku vizu i ujedno dvodnevnu ulaznicu za Petru, pustinju Wadi Rum i još 40 najznačajnijih lokacija u Jordanu. Cijena Jordan pass-a, u zavisnosti od broja dana koji namjeravate da provedete u Petri neznatno varira. Naš savjet je da uzmete dvodnevni pass za Petru da biste na miru mogli da uživate u čarima ove božanstvene lokacije. Na aerodromu smo prilično brzo riješili proceduralne peripetije, lupili su nam pečat u pasoše i poželjeli dobrodošlicu. Aerodrom u Akabi je prilično mali, tako da nakon skeniranja kofera za tren oka izlazite van.

 U Akabe sletite i - bježite
Akaba je jedini grad na jordanskoj obali dugačkoj samo 26 kilometara, pa je ujedno i turistički i lučki grad, odakle se odvija kompletan pomorski saobraćaj.
Na preporuku mojh prijatelja Irene Bajčete i Nikole Jankovića koji su nešto prije nas bili u Jordanu, u Akabi smo samo prespavali jer zaista nije neki grad koji nudi šta za vidjeti. Skoknuli smo do obližnjeg mobile shopa i kupili jordansku SIM karticu. Za 20 eur dobili smo karticu i 25 GB interneta što nam je omogućilo da tokom boravka u Jordanu slobodno možemo da koristimo Google mape i ostale servise za navigaciju, i komunikaciju. 
Viber, WhatsApp I Messenger su dostupni za slanje teksta i multimedije, ali ne možete ostvariti poziv preko njih. Nakon večere u kojoj smo probali mnoštvo jordanskih specijaliteta kuhinje bili smo svjesni da će se ovo sedmodnevno putovanje itetako odraziti na našu debljinu. Jordanska kuhinja je odlična i zaista je teško odoljeti njihovim specijalitetima, mnoštvu čudnih začina i aromama koje golicaju čula mirisa i ukusa. Humusu, falafelu, baba ganušu, šiš kekabu, šiš tauku i desetinama drugih bliskoistočnih jela zaista je teško odoljeti.

Crvena pustinja
Drugog dana boravka u Jordanu uputili smo se u Wadi Rum, čuvenu pustinju koja od davnina izaziva divljenje putnika iz svih krajeva svijeta. Wadi Rum se nalazi u jugoistočnom dijelu Jordana, udaljen nekih sat vremena vožnje od Akabe, putem koji je na pojedinim dionicama prilično oštećen. Jordanci koje smo srijetali solidno govore engleski jezik tako da nema problema u komunikaciji sa njima.
Na ulasku u nacionalni park nas je čekao vodič Odeh, beduin koji ima agenciju za prevoz putnika džipovima i kamilama, kao i kamp u unutrašnjosti pustinje. Njegov kontakt smo dobili od prijateljice Petre Janković, na čiji pomen smo dobili bolje cijene i uslove.

Tradicionalno i moderno prevozno sredstvo u pustinji

Cijelo naselje, pa i Odehova kuća je prilično zapušteno i neugledno, i liči na divlja naselja kod nas. Beduini su nekad živjeli od uzgoja koza, ovaca i kamila. Danas uglavnom žive od turista kojima izdaju smještaj, organizuju ture i prodaju suvenire, pokušavajući da dobiju novac na mnoštvo načina, a najviše kroz “skrivene troškove”, za čije smišljanje imaju neviđeni dar.
“Pošto ste Petrini prijatelji vi ste i moji prijatelji i daću sve od sebe da vam boravak u Wadi Rumu bude nezaboravan”, kazao nam je Odeh u čijoj kući smo popili čaj čekajući njegovog bratanića da džipom dođe po nas. Zbog preporuke koju smo imali od Petre nijesmo imali “naknadnih troškova”, kojima svaki kontakt i saradnja sa beduinima obiluje.
Nedugo zatim za nas je došao golobradi mladić koji nas je poveo u obilazak pustinje.
Momčić je punim gasom vozio kroz pustinju, jureći za drugim džipovima koji su špartali ravnicom. Sa otvorenog dijela džipa mahali smo karavanima koji su prolazili pored nas. Beduini sa kamila su nam otpozdravljali, ostajavši u oblaku prašine koja se dizala za nama. Nakon kraće vožnje stižemo do široke pjeskovite ravnice, okružene golim stijenama od crvenog pješčanika, neobičnih oblika koje su vajarsko djelo prirode. Neke od najposjećenijih lokaliteta u pustinji su Lorensov izvor i kuća, koje su prema legendi, pripadali čuvenom Lorensu od Arabije. Sa Lorensovog izvora, do kojeg je potrebno desetak minuta penjanja po stijenama, puca pogled na veliku ravnicu. Jednostavno vam zastane dah od boja pustinje, pijeska i stijena, koje zajedno grade krajolik najsličniji onom na Marsu. Upravo zbog toga su i neke scene čuvenog filma “Marsovac” snimane ovdje. 

Još neke od znamenitosti pustinje Wadi rum su Kzahali kanjon, Veliki i Mali luk i planina Jabel Burdah.

Beduinska večera
Cjelodnevni izlet i naprestane aktivnosti su nas izmorile pa smo sa radošću dočekali večeru u kampu i priliku da se istuširamo i odmorimo. Večera od mesa, povrća i mnoštva začina priprema se na tradicionalan način tako što se hrana stavlja u tepsije, koje se onda pokrivaju i umotavaju prije nego što se zakopaju u pijesak. Mjesto gdje je zakopana hrana se pokriva žarom na koji se stalno stavljaju drva kako bi se održala toplota. Nakon nekih sat vremena hrana se otkopava, servira na tanjire i večera može da počne. Sam način pripreme svima je bio interesantan pa su svo vrijeme ostali posjetioci kampa snimali kako sve to izgleda. Ako je sam način pripreme hrane veoma interesantan, onda je njen ukus nešto što riječima ne možemo opisati. Beduinske đakonije možda izgledaju jednostavno, ali njihovom ukusu i mirisu se ne može ništa prigovoriti. Da je zaista tako potvrđuje i to što repete nije bilo za svakog, ali smo mi imali sreće da dobijemo duplu porciju. Nakon večere većina ljudi je otišla na spavanje, a Odeh je iskoristio malo slobodnog vremena da sjedne i popriča sa nama.

SLATKIŠI RAZNIH BOJA, MIRISA I UKUSA - Jordanci veoma vole slatkiše i majstori su u pripremi istih. Brojne slatke đakonije iz slastičara bukvalno vas pozivaju da ih probate. Najpoznatiji jordanski slatki specijaliteti su: baklava, barazak, kunava, ifindžija, mušabak, zalabija, sabih i mnogi drugi. Kolači su raznih boja i oblika, neobičnih ukusa i mirisa, a za njihovu pripremu se koriste i brojni začini, nama potpuno nepoznati. No, iako vrlo ukusni, jordanski kolači su prilično slatki, pa će vam pretjerano uživanje u njima samo donijeti stomačne probleme

Razgovor sa Odehom imao je svoju metafizičku notu, a njegove riječi su mi dugo odzvanjale u ušima. Noćenje u pustinji, u apsolutnoj tišini, pod nebom punim zvijezda, kao i zalazak i izlazak sunca su nešto što ću pamtiti cijelog života. Spavao sam nešto više od tri sata, ali sam bio potpuno odmoran. Valjda sam upio tu energiju pustinje koja me pokrenula da stvari vidim drugim očima.
Za 70 eura po osobi dobijate tri obroka, vožnju džipom po pustinji i spavanje u velikim šatorima u naselju. To je nešto što definitivno preporučujemo svima koji posjete Jordan. Ukoliko ponovo posjetim ovu divnu zemlju, ponovo bih boravio u Wadi Rumu, samo u produženoj verziji koja uključuje i jahanje kamila, jedno noćenje u pećinama, kao i karavansku turu pustinjom i noćenje pod zvijezdama u dubini pustinje.  Nakon doručka pozdravili smo se sa Odehom i njegovim rođacima i krenuli ka Wadi Musi i najpoznatijem lokalitetu u Jordanu – čuvenoj Petri.

Petra - grad misterija
Petra se nalazi na Listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO-a i jedna je od sedam modernih svjetskih čuda. Nadomak Petre nalazi se omanje naselje Wadi Musa, u koji smo uzeli smještaj i nakon kraćih priprema krenuli u obilazak Petre.

Ovaj grandiozni spomenik uklesan je u monolitnoj stijeni i remek djelo je antičkog građevinarstva. O ljepoti ovog mjesta suvišno je trošiti riječi, a Ana se potrudila da na najbolji način ovjekovječi ovu veličanstvenu ljepotu. Petra by night se dodatno naplaćuje, ali je po utiscima ljudi sa kojima smo razgovarali vrijedna svakog eura. Nažalost, drugog dana našeg boravka počela je pustinjska oluja, pa je Petra by night otkazana, a mi ostali uskraćeni za ovaj nesvakidašnji ugođaj. Ani sam rekao da mi je to dodatni motiv da se ponovo vratim, makar nakratko, u Jordan.

Teško je ostati imun na nakit i suvenire koje prodaju beduini

Informativni centar dijeli Petru od gradića Wadi Musa. Na ulazu je obavezno pokazati pasoš i Jordan pass, pa nakon kraćeg zadržavanja ulazimo u zonu nacionalnog parka. Napadni beduini sa svih strana pokušavaju da vam iznajme prevoz, organizuju ture, prodaju raznovrsne proizvode ili vam nude smještaj. Poslovično strpljenje me spasilo od dosadnih prodavaca, a od kraćeg objašnjenja na kraju se svaki kontakt sa njima sveo na kratko i jasno “NO”. Ali, mještani ne shvataju ozbiljno kada ih odbijete pa idu za vama i beskrajno uporni pokušavaju da vas pridobiju uz već legendarno “This is special price only for you my friend”. Ani je to bilo beskrajno smiješno, pa je na kraju zastala u razgovoru sa jednim od vodiča. Da bih spasio situaciju zastao sam, uzeo od njega broj telefona uz obećanje da ću ga sjutra zvati da nas vodi na okolne visove. Naravno, nije mi palo na pamet da ga zovem i slušam što moj novi najbolji drug u Jordanu ima da kaže, a mojoj saputnici sam rekao da se pozabavi traženjem boljeg ugla za fotografisanje i da se okane ćakulanja sa prefiganim beduinima.
Kada smo se konačno oslobodili prve linije beduinske odbrane ušli smo u planinski masiv Džabal (Jabal as Sarah) kroz koji vodi uska, krivudava klisura Sik (Siq) nešto duža od jednog kilometra. Vodite računa da opčinjeni ljepotom ambijenta ne udarite nekog od drugih posjetilaca, ili da ne naletite na kamile, magarce i dvokolica koja prevoze turiste do unutrašnjosti Petre.
Dok smo prolazili kroz ovaj uski klanac nivo adrenalina je rastao dok smo sa nestrpljenjem isčekivali da ugledamo čuvenu Riznicu. A onda nas je dočekala gomila putnika koji su čekali da ovjekovječe momenat svog boravka ispred Hazne ( Al-Khaznat Faroun) iliti Riznice. Prvog dana obišli smo cijelu Petru: od Riznice, preko rimskog amfiteatra uklesanog u stijeni, kraljevskih i običnih grobnica, rimskih hramova i slavoluka, do pećina u kojima i dan danas žive beduini. Na kraju smo stigli i do Manastira koji se nalazi na drugom kraju masiva i do kojeg treba nekih sat i po vremena hoda sa finalnim usponom uz više od 800 stepenika. Na kraju mi je duša došla u nos, ali je ostavila prostor da sva čula uživaju u nevjerovatnom prizoru.
Nakon iscrpljujućeg dana prošli smo kroz Wadi Musu koja je tonula u mrak. Na ulicama nije bilo prolaznika, a u restoranima i prodavnicama uglavnom smo viđali turiste koji su došli na večeru ili da potrguju raznovrsne potrepštine. Večerali smo u jednom obližnjem restoranu u kojem smo vidjeli većinom lokalno stanovništvo. Nakon obilne večere vratili smo se u smještaj na počinak, rezimirajući utiske i praveći planove za drugi dan obilaska Petre.

Beduinka koja svira frulu i prolaznike nudi čajem

Beduinska upornost nadvladala podgoričko kontriranje
Kada je osvanuo novi dan i donio novu nafaku uputili smo se ponovo u Petru. Provjerenom metodom ignoracije izašli smo na kraj sa mnoštvom napadnih beduina i ponovo stigli pred Riznicu. Riješio sam da malo posmatram ljude, njihovu užurbanost i površno razgledanje ove ljepote. Dok sam ja kontemplirao, odjednom se pojavila Ana koju je pratilo mnoštvo beduina koji su se nudili da nam budu vodiči kozijom stazom do vidikovca nasuprot Riznice i sa kojeg se pruža najljepši pogled na ovo zdanje.

Pustinja, koliko god paradoksalno zvučalo vrvi od života. Pored beduina koji ovdje žive tu je i veliki broj turista koji cijele godine posjećuju ovaj kraj

Tu sam vidio da je Đavo odnio moje meditiranje i uživanje u ljepoti krajolika, kao i da od planova za taj dan neće biti ništa. Kako bi okončao zaglušujuću graju i silno ubjeđivanje sa gomilom beduina riješio sam da krenemo sa jednim od njih ka vrhu i da se nakon nekih pola sata vratim zacrtanoj ruti. No, ispostavilo se da se ova zbrka pretvorila u najbolju jordansku avanturu koju od povratka svima prepričavam. Dok je dvadesetčetvorogodišnji vodič Jasin kao divokoza skakutao strmim obroncima, zastajući tek da Ani i meni pruži ruku na nekim kritičnim dionicama, lagano smo se pentrali ka vrhu. Nakon nekih petnaestak minuta stigli smo do odmorišta sa kojeg puca pogleda na Riznicu i obližnji klanac. To je danas mjesto na kojem većina turista dođe, napravi par obaveznih selfija i ode bez dužeg zadržavanja. No, mi smo nakon fotografisanja sjeli sa grupom vodiča i divanili dobre dvije ure. Za to vrijeme popili smo mnogo čaja, koji lokalci neprestano piju. Pored toga svako malo zapale i malo hašiša, da bi im se, kako kažu, razbistrila slika.
Većina vodiča je veoma mlada i vođenje turista kroz Petru im je jedini izvor prihoda. Uglavnom žive u Beduinskom selu i Maloj Petri, mada često ostanu da spavaju u pećinama širom Petre. Generacijama beduini žive asketskim načinom života, a nove generacije nastavljaju tradiciju. Momci su nam pričali da vole život kojim žive i razgovore sa ljudima iz cijelog svijeta. Ono što ih čudi je velika užurbanost.
-Ljudi danas ne umiju da uživaju. Svakog dana ovdje dolaze hiljade turista koji uglavnom jurcaju u želji da naprave što više fotografije. Malo ko od njih zastane da duže uživa u pogledu i osjeti atmosferu koja ovdje vlada. Za takve stvari najbolje je doći rano ujutro ili ostati posljednji. Ovo mjesto ima nevjerovatnu energiju, ali mnogi koji ovdje dođu to ne umiju da osjete, priča nam Jasin.

Novi naraštaji nastavljajju tradiciju
Njegovo mišljenje dijele i ostali vodiči.
-Mi od ovoga živimo, ali volimo naš posao. Mnogi ljudi koji dođu da posjete Petru ne vole svoj posao, ne vole svoje živote. Neki o tome otvoreno pričaju, a kod mnogih to osjetimo. Ta loša energija je veoma očigledna. Ti ljudi nijesu srećni. Njima putovanja nijesu način da spoznaju nove stvari i prošire vidike, nego bijeg od stvarnosti, kaže jedan od vodiča. Dok smo mi lagano ispijali čaj pričajući sa beduinima, primijetili smo da je tokom tih dva sata ispred nas prodefilovalo više stotina turista. Samo par njih se zadržalo, a svi ostali su užurbano odlazili iako su ih beduini nudili čašicom razgovora i besplatnim čajem. Jasin nam je predložio da nam pokažu ono što izuzetno mali broj ljudi koji posjete Petru vidi. Kada nam je ponudio da odemo kod njegovog prijatelja Abdulaha na večeru u pećini u kojoj ovaj živi odmah smo pristali. Naravno, onda je nastalo cjenkanje jer ni u ludilu sa beduinima ne pristajete ni na jednu cijenu bez dobrog natezanja.

Balkanci uzvraćaju udarac
Ispred Riznice se napravila prava pijačna atmosfera. Za razliku od dobroćudnog Jasina kojeg smo od milošte prozvali Mali, Abdulah nam se nije dopao, pa smo ga prozvali Mutikaša. Ana i ja nijesmo pristajali na cijenu od 45 dolara po osobi, koliko je Adbulah tražio, pa smo na kraju, uz mnoštvo vike, granjanja rukama, beduinskog zaklinjanja i časnih riječi dobili cjelodnevni program za oboje za samo 40 dolara.
Abdulahova pećina je bila udaljena skoro sat i po od riznice, ali svaki minut je vrijedio. Vidjeli smo ono što malo posjetilaca uopšte ima priliku da vidi i doživi. Tokom šetnje i pentranja stijenama sreli smo samo par stranaca, i ponekog beduina. Na jednom od odmorišta, dok smo pili čaj, sreli smo tri Grkinje sa Rodosa koje su krenule sa nama. No kako je vrijeme prolazilo, one su počele da se predomišljaju i na kraju su se vratile u hotel. Rekoše da idu pod tuš, da su platile hotel u kojem imaju večeru pa je glupo da im to propada…
Ana i ja smo komentarisali kako je zastrašujuće to što jako mali broj ljudi želi da izađe iz zone komfora i doživi nešto nesvakidašnje. A boravak u beduinskoj pećini je to zaista bio. Dok je ostatak grupe otišao da donese namirnice Jasin i Abdulah su sa nama sjedjeli u pećini i pričali o svemu.

Beduini pjevaju o ljubavi i tuzi
Abdulah je jedno vrijeme živio u Tuluzu, bio oženjen, ali nikad nije prihvatio zapadnjački način života. Nakon par godina se vratio u zavičaj i sada živi i radi kao vodič. Nedugo zatim stigao je njegov stariji rođak koji je donio bocu rakije od anisa. Beduini sipaju duplu dozu rakije i u čaši od 2dl dodaju vodu. Tekućina dobije neku bjeličastu boju, ali je vrlo pitka i aromatična. Tokom noći smo ispraznili bocu, nazdravljajući jedni drugima. Abdulah je uzeo neku vrstu mandoline i zapjevao, a mi smo držali ritam, slušajući tužne melodije. Upitao sam ga o čemu govore beduinske pjesme.
“O ljubavi, moj prijatelju. O čemu drugo može da se pjeva sem o ljubavi i tuzi?!?”
Dok je Abdulah svirao, polako su pristigli još par njegovih rođaka pa je pećinom odlijegala pjesma. Dok je Jasin pripremao večeru jedan od rođaka je donio da probamo neki jordanski specijalitet. Naime u ogromnoj lopti od pita hljeba umotano je bilo pileće meso i raznovrsno povrće koje smo rukama jeli iz tepsije na podu. 
U međuvremenu se ispred pećine pripremalo glavno jelo, a mi smo u pjesmi i razgovoru provodili lijepo vrijeme sa našim prijateljima beduinima. Primijetili smo da beduini često koriste ono što mi podgoričani zovemo “pecke fore”, razne rime i da ih u nedogled ponavljaju svaki put se smijući kao da je prvi put čuju. Uz to svi su oni pili dosta alkohola, pa su do kraja noći bili vidno pijani. Kada je večera konačno bila gotova svi smo posijedali na sredinu pećine i u tišini večerali. Beduinima se mora priznati gostoprimstvo i srdačnost, na čemu dosta podsjećaju na nas Balkance.

Obilazak Wadi Ruma donio nam je saznanja da ovdje ljudi žive hiljadama godina, a svjedoci tome su ostaci nabatejskog hrama, mnoštvo isklesanih beduinskih i nabatejskih figura, kao i natpisi na stijenama, koji su i dan danas ostali nerazjašnjeni.

Ipak smo platili naknadni trošak
No, ono što nam je pokvarilo cijelu sliku o ovom izletu je da su na kraju beduini tražili 30 dolara da nas prebace do grada. Varijanta je bila uzmite ili ostavite, a mi nijesmo imali alternative osim da se nekih tri sata vraćamo pješke po mrklom mraku kroz vrleti Petre do grada. Doduše, oni su nam ponudili da besplatno noćimo u pećini, ali znali smo da nas ujutro čeka neki drugi vanredni trošak pa smo odlučili da na ponoć idemo kući. Beduini su nas prebacili do smještaja i naglasili da im se javimo za sve što treba. Naravno, poučeni iskustvom od te večeri, odlučili smo da što manje kontakata imamo sa ljudima kao što je Mutikaša. Novi dan je donio pješčanu oluju u Petri pa je cijeli kraj izgledao apokalipično. Ana i ja smo doručkovali, spakovali stvari i kroz neviđeno nevrijeme otišli iz Petre ka Mrtvom moru, da istražujemo druge krajeve Jordana. O Mrtvom moru, Madabi, Amanu, Džerašu i drugim lokacijama i mnoštvu utisaka sa njih pisaću nekom drugom prilikom. Nakon neđelje dana putovanja Jordanom, mnogih pređenih kilometara, mnoštva ljepote koje sam se nagledao, noći bez sna kad sam brojao zvijezde opčinjem mirnoćom pustinje, vratio sam se rodnom domu.

Uspjeli smo da nađemo i pustinjsko cvijeće, koje daje dodatan kolorit ovom pretežno crvenom i narandžastom krajoliku

S puta na put
Sa ovog putovanja donio sam još jednu potvrdu da ti dom nije tamo đe je kuća, već tamo đe si srećan. Bilo da je to u Podgorici ili nekom drugom gradu koji ima ulicu koja tako podsjeća na Njegoševu, đe sam odrastao i đe sam slušajući priče o putovanjima, ostao vječno zaljubljen u njih.
To mi je pokazala moja zvijezda, koju sam pratio na putu za Jordan, i koja me, nakon hiljada pređenih kilometara, ponovo vratila tamo odakle sam krenuo. Do nekog novog putovanja, do neke nove inspiracije za putopis…

TEKST: LEKA DEDIVANOVIĆ
FOTOGRAFIJA: ANA MARTINA KEKEZ