Duga pješčana plaža ili gradska vreva uz lutanje romantičnim ulicama nekog evropskog grada – moj izbor bez pretjeranog razmišljanja uvijek pada na stavku pod B. Ovaj put, omiljeni “In Bruges“ me je poveo u Briž – među sve te tornjeve od crvenih cigala, čokolada, pomfrita i piva.
Tehničke pripreme kao dobra osnova svake skitnje
Bez prethodnog istraživanja svako putovanje vrlo lako može postati katastrofa, tako da sam od prijatelja dobila uglavnom pozitivne preporuke za Belgiju kao sigurnu destinaciju za solo žensku putnicu. Brisel sam iskoristila kao vezu sa Brižom: Ryan air nudi opciju povoljnih letova na svakih četiri dana što je u mom slučaju poslužilo za let do Brisela, dok je Air Serbia bio (standardno nesrećan, bazirano na ličnom iskustvu) izbor za povratak sedam dana kasnije. Sve avionske karte su na kraju koštale oko 200 eura. Belgijski vozovi, njihova čistoća i tačnost su stavke u koje se čovjek (naviknut na našu željeznicu) zaljubi i prije svih pomenutih čokolada i romantike – u prevodu, do Briža najlakše dolazite vozom (14 eura je potrebno izdvojiti za kartu u jednom smjeru). Pokazalo se mudrim to što sam većinu novca rezervisanog za ulogu džeparca imala na kartici, tako da sam preskakala tradicionalni proces kupovine karata uz neizostavno čekanje u dugim redovima – svuda su postavljeni automati za jednostavniju kupovinu. Sat vremena vožnje kroz beskrajna flandrijska polja, kroz sela uredna poput maketa koje smo pravili na časovima tehničkog i zadovoljnih kravica sa omota čokolada– stižem. Gradić koji uopšte ne izgleda kao na sličnim fotografijama (već oko osamsto puta nestvarnije) krije se odmah iza ćoška, zaklonjen drvećem.
Moj hotel smješten je na oko tri minuta hoda do statue Jan Van Eyck-u, a tik iza statue klupa iz scene u kojoj moji omiljeni gangsteri Ray i Ken diskutuju o svojoj nezahvalnoj profesiji profesionalnih ubicaSa pogledom na kanal
Od stanice do istorijskog centra grada, trga Markt, vučete kofere desetak minuta. Vučete kofere tako pažljivo, ali vas čuje i stara majka koju ste ostavili u dalekoj Crnoj Gori. U prevodu, sve je popločano i sve izgleda kao što je izgledalo prije više stotina godina – istorijski dio Briža je pod zaštitom UNESCO-a od 2000. godine. Iako sada kroz sve ove male kaldrmisane ulice buku prave točkići kofera iz najrazličitijih nacija, potrebno vam je svega tri grama mašte da zamislite nekog srednjevjekovnog trgovca tkaninama (što je bila glavna djelatnost stanovnika) koji se cjenjka baš tu na ćošku, a možda zabrinutog renesansnog slikara zasukanog brka i poflekane odore (ili ipak Ray-a i Ken-a koji se već u prvih 15 sekundi “In Bruges“ žučno isprepiru da li je Briž rupčaga ili nije rupčaga).
Smještaj u Brižu je avantura za sebe – postoji samo ili krajnji očaj, ukoliko želite da prođete što povoljnije ili trocifreni iznos za jedno noćenje, ako ste ljubitelj lagodnijih okruženja. Ovo se naravno odnosi na istorijski dio grada. “Ter Brughe“ hotel je bio moj izbor, jer kako najlakše kupiti jednu ženu sa osjetljivom estetikom ako ne tamnim gredama na tavanici, čistim bijelim čaršavima i pogledom na kanal.
Preskočiću da se iznova naježim pominjanjem koliko me je “soba sa pogledom na kanal“ bahati klik na Booking-u zapravo koštao, ali je bilo krajnje nelogično odsjesti u gradu koji zovu “Venecija sjevera“ negdje izvan tog duha. Vratimo se vedrijim temama.
In Bruges rekapitulacija
U gradu veličine Briža gdje najdužu razdaljinu savladaš za svega 20 minuta lagane šetnje, ispostavilo se da je praćenje filmskih scena savršen način za pravljenje plana obilaska: distanca od scene A do scene B često uključuje i prolaz kroz neplanirane C i D. Imam osjećaj da bih prepoznala miris vafla u moru svih drugih mirisa jer ga osjećate bukvalno na svakom ćošku. Radnje sa čokoladama, mali stolovi načičkani na trotoarima, suvenir šopovi – zvuči kao klasična priča svakog turističkog mjesta, ali ono što Briž izdvaja od drugih je konstantni osjećaj prošlih stotina godina. Moja majka ima jedno zajedničko pitanje za svako moje putovanje, a to je “Kakvi su ljudi tamo?“ odgovor je da – ne znam, jer ih nisam vidjela od turista. Vjerovatno ljetnji mjeseci nisu bili najlogičniji tajming za posjetu jer mi je grad konstantno izgledao kao mravinjak ljudi, jezika, kućnih ljubimaca, beba u kolicima, bicikala i na sve to kočija (koje se nude turistima kao jedan od načina obilaska grada, po cijeni od 30 eura za polusatni obilazak). Moj hotel smješten je na oko tri minuta hoda do statue Jan Van Eyck-u, a tik iza statue klupa iz scene u kojoj moji omiljeni gangsteri Ray i Ken diskutuju o svojoj nezahvalnoj profesiji profesionalnih ubica. Briž sijeku kanali, a vežu manji i veći mahom romantični mostovi, čiji je najfotografisaniji predstavnik most Meestraat. Nakon mira uskih i manje posjećenih ulica oko Meestraata, nazad u slapove ljudi – i to ka Relais Burgondisch Cruyce hotelu u kom su Ray i Ken prinuđeni da dijele malu dvokrevetnu sobu. Preko puta hotela ušuškan je Rozenhoedkaai, koji je ujedno i najfotografisanija tačka Briža, mjesto gdje se kanali presjecaju, kao i mjesto odakle kreću ture sa čamcima – koje su i najbolji način za obilazak Briža. Zelena krošnja vrbe dominira prizorom, a prepoznatljiva je iz različitih varijacija fotografija – uz zanimljiv podatak da magovi fotošopa često dodaju cvijeće i mijenjaju boje lišća što naivni turisti očekuju i u stvarnoj verziji, dok drvo nikada nije procvjetalo.
Muzej čokoladeČokoladna magija
Muzej čokolade “Choco story“ nalazi se blizu trga gdje je i Van Eyck-ova statua. Na ulazu možete izabrati različite opcije za obilazak – kartu koja uključuje samo oblilazak, onu u kojoj možete degustirati posebne čokolade i ispratiti način na koji se prave i na kraju opciju koja objedinjuje posjetu muzejima čokolade i pomfrita (jer pomfrit dolazi iz Belgije, ne iz Francuske!), uz degustacije. Šarmantni detalj: uz kartu dobijate i čokoladu, jer taman kada se zapitate koliko čokolade je dovoljno, Belgijanci vam ponude još uzoraka jer izgleda nikada nije dovoljno. Od prvog do četvrtog sprata prikazan je istorijat magičnog proizvoda, od tople čokolade koju su pili Maje i Asteci, pa do današnjih modernih ambalaža i proizvoda. Radnje u kojima se prodaje čokolada su magija za sebe, što vizuelno, što mirisom. Na vratima vas prvo sačeka neko od ljubaznog osoblja ko obično nosi cijeli poslužavnik komadića za degustaciju, a zatim slijedi scenario u kom se smjenjuju tornjevi od čokolade, bombone od čokolade, čokolade prelivene sa još čokolade a u svemu tome malo pomorandže, malina ili iznenađenje – neke sedamnaeste čokolade. Godiva, Leonidas, Neuhaus – suvišno je komentarisati šta je bolje. Poslije treće radnje i onako ploviš na nekom čokoladnom oblaku, nesposoban za bilo kakve razumne izbore. Cijene takođe nisu naivne – oko 15 eura je potrebno izdvojiti za kutiju sa svega 5 – 6 pralina.
Pivo – došla sam do informacije da se u cijeloj Belgiji proizvodi preko 350 vrsta piva i to po recepturama koje se prenose s koljena na koljeno. Ona naša podjela na svijetla/tamna piva uzdiže se na mnogo veće nivoe i jedan pivopija se može samo uhvatiti za glavu u „slatkim“ mukama pri izboru. Ovaj napitak možete degustirati na svakom ćošku, a od vas zavisi da li će to biti 'T Zwart Huis po uzoru na Ray-a i Ken-a ili neki sličan pab poput 2be u kom je čuveni “Zid piva“, a koji nudi 200 različitih vrsta piva za degustaciju.
Nezaobilazne atrakcije
„Ray, ti si najgori turista na cijelom svijetu“ – kultna je replika koju izgovara Ken smrzavajućem Ray-ju na ulazu u Belfort, smješen na glavnom trgu, dok se sprema da obiđe toranj sa 47 zvona – a Ray pati za povratkom u Dablin i izražava svoje negodovanje uz ironični britanski humor. Ken-ovo oduševljenje prikazano nekoliko sekundi kasnije potpuno je u skladu sa pogledom koji se sa vrha pruža. Na Markt-u su locirane još i zgrada vlade, kao i Provinciaal Hof. Lego kocke od kuća oštrih trouglastih konstrukcija u crvenim, narandžastim i raznim zemljanim tonovima sačuvane su autentične i po urbanističkom planu Briža, sva gradnja je prilagođena tom duhu, u suprotnom kažnjiva zakonom. Detalji na fasadama su nevjerovatni: od ljutih gargojla koji su tu da bi sačuvali dom od zlih demona, do nježnih labudova. Podjednaka kreativnost vidi se i na kvakama – zašto da kvaka bude kvaka, kada može biti oblikovana kao magarence ili šaka? Na manjem, a meni ljepšem trgu Burg dočekuje vas pastelni pokretni štand na kom možete kupiti svježe vafle, ljetnja pozornica na kojoj se održavaju različiti koncerti za koje su karte besplatne i ušuškana malena romaničko – gotička crkva Heilig-Bloedbasiliek odnosno bazilika Sv. Krvi u kojoj se navodno čuva tkanina natopljena Hristovom krvlju, čija autentičnost nije dokazana.
Najmirniji dio Briža jeste Minnewater park koji obiluje urednim travnjacima savršenim za pauzu za ručak, čitanje ili jogu - što lokalci i turisti itekako koriste.Grad koji diše umjetnost
Pratim Google mapu dalje do Groeninge muzeja. Ukoliko niste pogledali film, do ovog trenutka vam je savršeno jasno da je Ray apsolutni mrzitelj svakog detalja vezanog za Briž, no ipak, slika Hieronymus Bosch-a “The Last Judgement“ biva prvi detalj na koji on oduševljeno klima glavom. Ulaznica za muzej košta 12 eura, a prolazeći kroz četiri prostorije možete vidjeti djela počevši od 15 i 16. vijeka i već pomenutog Bosch-a, Van Eyck-a, preko Bruegel-a, Memling-a, pa sve do Magritte-a i 20. vijeka. Na trgu Markt je izložena i postavka djela Salvadora Dalija, koja se može istražiti i obići po cijeni karte od 10 eura. Važno je pomenuti da je i Mikelanđelova “Madonna s djetetom“ smještena u Church of Our Lady čiji je dominantni 122 metra visok toranj savršeno umjetničko djelo sam za sebe.
... dok izmišljam razlog za novu posjetu
Kada bih bila ljubitelj onih romantičnih scena u kojima vaš princ klekne na desnu nogu i izvadi prsten, odabrala bih predvečerje i most Meestraat za tu aktivnost bez razmišljanja (da sam nadahnuti zaljubljeni princ, naravno). Ili, kao nekog ko je odslužio svoj radni vijek i želi da se odmori u zlatnim penzionerskim danima – niko me ne bi mogao istjerati sa savršeno pokošenih travnjaka Minnewater parka, njegovog mirnog mirisnog zelenila i urednosti. Briž nudi cijelu listu opcija za najrazličitije uzraste i interesovanja: magičnu arhitekturu, umjetnost koja vrišti i iz okrnjenog trotoara, najbolju čokoladu, najrazličitija piva, sve to filovano zelenim površinama za pauzu uz tople vafle a sa njima i “brkove“ od šećera u prahu. Birajte (bazirano na sopstvenom iskustvu!) rano proljeće ili poznu jesen, uzmite za ruku omiljenu osobu i šetajte dok aplikacija za brojanje koraka ne zapišti na minimum 20 hiljada. Zahvalite mi kasnije, nekom Godiva bombonjerom.
