Putopis: Rio de Žaneiro - moja brazilska avantura

Pogled koji se pruža sa vrha na Gvanabara zaliv i grad posjetioce ne ostavlja ravnodušnim.

Neđe u ovo doba prošle godine moj drug Žaka i ja dane smo provodili na Rijeci Reževića i uživali u blagodetima ljeta na Jadranu. Jednog od tih dana dok smo gustirali bijelo vino i živjeli filozofiju dolce far niente začula se jedna od Oliverovih pjesama koja se baš i ne sluša često...

Lagana ljetnja španska melodija i legendarni glas splitskog trubadura koji pjeva o viađima širom svijeta nakon kojih se vraća u rodni grad.
„Ča će mi Kopakabana?“, pita se Oliver u pjesmi.
„Pa, bratko, kad ćeš ti na Kopakabanu?“, pitao me Žaka.
„Nekad sigurno 'oću, ali nije mi na listi prioriteta“, odgovorio sam kratko i nazdravio.
Nešto manje od pola godine kasnije avion kompanije Azul nadlijetao je Rio de Žaneiro.
Milioni svjetiljki obasjavali su grad, a ja sam jedva čekao da sletimo na aerodrom Santos Dumont. Aerodrom se nalazi na samoj obali okeana, pa je slijetanje bilo pravo uživanje. Sa desne strane su bile zgrade, a sa lijeve okean. Prvi u nizu kontrasta u gradu na rijeci Žaneiro.

Uzavrela atmosfera Rija osjetila se odmah. Topli vazduh i opšte nepoznavanje engleskog jezika zapljusnili su me već u aerodromskoj zgradi. Muke sa traženjem mreže, roamingom i gomile psovki na račun Uber vozača koji nijesu mogli da nas pronađu samo su podgrijale atmosferu.
Kada smo nakon pola sata konačno uspjeli da se pronađemo sa Uber vozilom, uputili smo se do smještaja.
Vreli vazduh milovao nam je lica, a umor nakon dugog puta splasnuo je pred ljepotom Rija. Energija grada nam je ulila novu snagu i širom otvorenih očiju upijali smo svaki detalj na putu od Aerodroma do smještaja. Prolazili smo bulevarima i vidjeli mnoštvo velelepnih zgrada, dosta zelenila, nadvožnjaka i petlji koji su bili prepuni automobila i motora, iako je već bilo skoro 23.00h. Saobraćajna gužva je najnormalnija stvar za Rio. Đe god da se vozite morate biti strpljivi. To je lekcija broj dva kada je Rio u pitanju.
Prva i najvažnija lekcija je da morate biti UVIJEK na oprezu. Taksisti vas upozoravaju da zatvorite prozore da ne biste na čudesno brz način bili opljačkani, a nerijetko i ozbiljno povrijeđeni.

Ča će mi Copacabana
Oprezni i strpljivi vozili smo se nekih dvadesetak minuta obalom kroz naselja Gloria, Flamengo, Botafogo da bi napokon stigli do odredišta - najčuvenije plaže na svijetu Kopakabane.
Smještaj koji sam izabrao bio je na desnoj strani, na aveniji Atlantica u zgradi sa rednim brojem 3806. Kao i većina zgrada u Riju i ovoj je cijelo prizemlje bilo ograđeno visokom ogradom od jakih gvozdenih šipki koja bi trebala da drži podalje kriminalce sitnog, ali i one krupnog kalibra. U zgradi nas je dočekao portir, uputio nas na lift i uz osmjeh rekao jedinu riječ koju zna na engleskom – welcome.

U svakom trenutku, energija Kopakabane je nevjerovatna

Sa četrvrtog sprata apartmana pružao se nevjerovatan pogled na cijelu plažu. Hiljade slika sa razglednica, iz raznih magazina, sa postera, TV emisija i filmova stopilo se u jednu – a ta se stvorila upravo pred mojim očima.
Nijesu to stereotipi, jednostavno pred ljepotom Kopakabane ne možete ostati imuni. Moj prvi susret sa Kopakabanom bio je kasno u noć, kada su šetalište i plaža bili obasjani reflektorima, a mjesec se presijavao na talasima Atlantika.
Svaki naredni pogled na ovaj čudesni krajolik budio je nevjerovatne emocije. I po kiši, i suncu, i dok su magla i oblaci prekrivali plažu. U svakom trenutku energija ovog mjesta bila je nevjerovatna.
Ne znam je li Oliver ikad bio u Riju, ali nijesam siguran da bi nakon boravka u gradu pod Korkovadom i dalje pjevao „ča će mi Kopakabana“.
Drugog dana našeg boravka u gradu padala je kiša, ali je bili toplo pa smo non stop zujali o okolnim ulicama, isprobavajući brazilsku hranu i pića. Iako smo bili na vrhunskoj lokaciji cijene nijesu bile visoke.
Brazilski doručak obiluje raznovrsnim đakonijama, a probali smo i raznorazne smutije od svježeg voća. Sve je veoma ukusno, raznobojno i prilično jeftino.

Vamos a la praia
Plaže u Riju su prekrasne i pravi je užitak boraviti na njima. Pored najpopularnije Kopakabane tu su još i Ipanema, Botafogo, Leblon, Arpoador, Prainha, Macumba, Vermelha... Svaka od njih na svoj način je specifična i pruža posjetiocima poseban užitak. Za sve one koji vole plažu i uživanje na moru Rio je stvoren za uživanje.

Ipanema - mnogima ljepša od Kopakabane

Plaže u Riju su sređene i nema divlje gradnje kako bi to olako zaključili. Promenada sa talasastim motivima, popločana je na tipično portugalski način, crnim i bijelim kamenom.
Svi lokali na Kopakabani, koja je duga četiri kilometra, su tipski, a koncept samog lokala uređuju vlasnici. Kada bi taj jednostavan primjer primijenili na crnogorskim kupalištima imali bismo mnogo ljepši ambijent i za turiste i za nas.
Noćna šetnja Kopakabanom, iako prilično rizična (mi srećom nijesmo imali nikakvih neprijatnosti) je nešto što stvarno treba doživjeti. Sa jedne strane imate svjetla velegrada, a sa druge crnilo okena. Taj vizuelni kontrast obojen je zvukom talasa koji se razbijaju o plažu i pjesmom omladine koja se do kasno u noć veseli.
Ipanema je jedna od najpoznatijih plaža u Riju, i za mnoge je ljepša od Kopakabane. Tog dana kada sam bio na Ipanemi bili su ogromni talasi pa nije bilo kupača. Međutim, na plaži je bilo mnogo ljudi koji su uživali na suncu, džogirali, igrali fudbala, odbojke ili jednostavno sjedjeli u lokalima i ispijali koktele.

ILHA GRANDE
Ukoliko ste u Riju, a želite da vidite nešto od prirodnih ljepota van grada, možete da odete na jednodnevne izlete na obližnja ostrva. Ja sam posjetio Ilha Grande, veliko ostrvo koje je jedno od najpoznatijih destinacija u blizini Rija.

Na Tripadvisoru i ostalim portalima ljudi su ostavljali sjajne komentare i fotografije zbog kojih sam poželio da posjetim „rajska ostrva“. No, tročasovna vožnja kombijem do luke Angra dos Reis i vožnja brodom tokom koje smo obišli sjevernu stranu ostrva nije me oduševila. Najbolje plaže nijesmo uspjeli da vidimo jer se one nalaze na južnoj strani ostrva. Takođe, mnoštvo jezera i vodopada, bogatu floru i faunu takođe nijesmo uspjeli da vidimo jer za to nijesmo imali vremena. Dakle, ukoliko želite da uživate u čarima Ilha Grande, nemojte da idete na jednodvene ture jer ćete se samo izmučiti. Ljepote ovog ostrva zahtijevaju duži boravak kako biste uspjeli da vrijeme provedete na kvalitetan način.

Marakana 
Estádio de Maracanã ili Estádio Jornalista Mário Filho, san je svakog fudbalskog navijača na svijetu. U vrijeme našeg boravka, na stadionu se igrala utakmica, ali do karte nijesmo mogli doći. Upitao sam policajce da me puste na stadion, da samo malo osjetim atmosferu. Nasmijali su se i ljubazno me zamolili da se udaljim. Sa brazilskom policijom se nije šaliti pa sam se vratio ka metro stanici dajući sebi obećanje da ću jednom doći da gledam utakmicu na legendarnom stadionu.

U vrijeme našeg boravka, na stadionu se igrala utakmica, ali do karte nijesmo mogli doći. Upitao sam policajce da me puste na stadion, da samo malo osjetim atmosferu. Nasmijali su se i ljubazno me zamolili da se udaljim.

Metro je jedan od načina prevoza u Riju. Karta za vožnju jednom od dvije linije košta oko jednog eura. Metro je prilično sređen, ali u kasnijim satima nije baš sigurno mjesto. Ukoliko ste u finansijskoj mogućnosti svakako vam preporučujem vožnju Uberom. Taksi vas vodi do željene destinacije, a uz to imate kontrolu troška i navigaciju tokom vožnje. Pored toga oslobođeni ste i razgovora sa poslovično pričljivim taksistima.
Botafago je kod nas poznat po istoimenom fudbalskom klubu i popularnoj plaži. Prilikom povratka sa Marakane izašli smo na metro stanici u centru naselja. Dočekalo nas je mnoštvo štandova sa brzom hranom, voćem, povrćem i raznoraznim drangulijama. Atmosfera je bila vrlo živa, a na ulicama je bilo jako puno ljudi. U obližnjim restoranima i kafeima ljudi se se veselili uz latino ritmove i hladne napitke. Nažalost, baterija na mom telefonu bila je prazna pa nema fotografija iz Botafoga

Džungla u sred grada
Trećeg dana boravka u Riju odlučili smo se za obilazak Nacionalnog parka i čuvene favele Rocinha.
Nacionalni park i šuma Tižuka (Floresta da Tijuca) zapravo je najveća urbana šuma na svijetu. Tižuka ima površinu od čak 32 km2, a za nacionalni park je proglašena 1961. godine. Nalazi se u gradskoj zoni Rija i omiljeno je mjesto za posjete turista iz cijelog svijeta. U ovoj oblasti se nalazi veliki broj kulturno-istorijskih znamenitosti iz doba brazilske kraljevine. Naš sjajni vodič o svemu tome nam je detaljno pričao uvodeći nas u svijet davno prohujalih vremena. 
Tižuka je na mene ostavila snažan utisak. U centru megalopolisa kakav je Rio imao sam priliku da boravim u prašumi bogatoj gigiantskim drvećem, tropskim rastinjem i neobičnim biljkama sa raznobojnim cvjetovima. Zbog mnoštva endemskih vrsta flore i faune park je pravi raj za ljubitelje zoologije i botanike. Tu su i predivni Kaskatinja vodopadi i jezera pa boravak u šumi predstavlja pravo uživanje. Vodiči posjetiocima govore da u šumi ima jaguara, ali mnogi tvrde da je to trik kojim vodiči drže grupe na okupu. Naime, često se dešavalo da ljudi zalutaju kroz šumu pa onda moraju da ih traže satima.

Nacionalni park i šuma Tižuka (Floresta da Tijuca) zapravo je najveća urbana šuma na svijetu. Tižuka ima površinu od čak 32 km2, a za nacionalni park je proglašena 1961.godine.

U Tižuki nas je uhvatila prava tropska kiša. Nebo se u jednom momentu otvorilo pa smo brže bolje trčali ka našem džipu da nastavimo dalji obilazak. Pokisli do gole kože uskočili smo i nastavili dalje. Sljedeća zaustavna tačka nam je bila Vista Chinesa – Kineski vidikovac sagrađen 1903. godine u kineskom stilu. Sa visine od 380 metara puca prekrasan pogled na Rio. Doduše, tog dana je zbog kiše i magle sve bilo sivo. Međutim, oduševila nas je statua Hrista na Korkovadu koja je izvirivala iz gustih oblaka.
Pedra da Gávea, omiljeno je mjesto za sve ljubitelje planinarenja. Visoka, strma granitna stijena visoka 842 metra, pravi je izazov za sve alpiniste. Nekadašnja osmatračnica za brodove koji dolaze sa Atlantskog okeana, danas privlači ljude sa svih meridijana koji ovdje uživaju u čarima ekstremnog penjanja.

Favele: ko uđe neka se kani svake nade
Posjeta naseljima, favelama, na obroncima grada postala je sastavni dio turističke ponude, ali se zbog sigurnosti savjetuje pažljiv odabir ture.
Favele su jedna od prepoznatljivosti ne samo Rija, već i cijelog Brazila. Ova divlja naselja na lošem su glasu zbog potpunog odsustva reda i zakona u njima, ali upravo to je ono što ih čini interesantnim za posjetu. Iako sam familiji i prijateljima obećao da neću iskušavati sreću i obilaziti favele, jedva sam čekao da prođem jednom od njih.

FAVELE SU JEDNA OD PREPOZNATLJIVOSTI NE SAMO RIJA, VEĆ I CIJELOG BRAZILA. OVA DIVLJA NASELJA NA LOŠEM SU GLASU ZBOG POTPUNOG ODSUSTVA REDA I ZAKONA U NJIMA, ALI UPRAVO TO JE ONO ŠTO IH ČINI INTERESANTNIM ZA POSJETU.

Na ulazu u favele mogao bi da stoji natpis iz “Božanstvene komedije” – “Ko uđe neka se kani svake nade”. Umjesto ovog natpisa primijetićete jake policijske snage. Njih u unutrašnjosti nema, osim kada su u toku akcije. A kada je policija u favelama onda svakako ne želite da budete u blizini jer su obračuni vatrenim oružjem između čuvara reda i kriminalaca svakodnevica. 
Rocinha je, kažu, najstarija i najpoznatija favela u gradu. Jedno vrijeme je bila i najopasnija, ali danas nije. Većina turističkih tura upravo se organizuje u ovaj dio grada, jer je, koliko toliko, bezbjedno. Ipak, vodič nam je rekao da se ne ističemo previše, jer se nikad ne zna kad nevolja može da se pojavi. A u favelama Rija nevolja je redovno stanje stvari.
Naš džip se zaustavio u glavnoj ulici koja prolazi kroz favelu. Sa vrata obližnjeg Lounge bara mahale su nam dvije zgodne Brazilke. Ispostavilo se da su hostese. Znale su engleski i ljubazno su proćakulale s nama. Poželjele su nam dobrodošlicu i na kraju dale savjet – da budemo oprezni.
Tokom obilaska favela uvjerili smo se u to kakav mučan život žive njeni stanovnici. Sa stubova vise hiljade kablova za struju i telefone, po ulicama se izlivaju voda i fekalije, a u saobraćaju ne važe ama baš nikakva pravila. U prizemljima zgrada i kuća nalaze se raznorazni poslovni objekti od prodavnica, kafića, bilijar klubova do salona ljepote i raznih zanatskih radnji.
Posjetili smo i radnju sa autentičnim suvenirima od kojih dio zarade ide na školovanje djece u favelama. Ljubazni domaćini častili su nas kafu, a ja sam sestri za poklon kupio lutku koju su pravila djeca iz ovog naselja. Želio sam kroz taj skromni gest da pomognem djeci koja odrastaju u ovom teškom okruženju. 
Sa terase smo sa bezbjedne udaljenosti posmatrali favelu i u daljini vode Atlantika.
Nedugo zatim dok je sunce počelo da pada za brdima ušli smo u džip i polako se spustili do podnožja brda u bezbjednu zonu. Noć u faveli bi sigurno bio sjajan adrenalinski doživljaj, ali sam tu avanturu ostavio za drugu priliku.
Za kraj reportaže o Riju ostavili smo dvije znamenitosti koje mnogi smatraju glavnim prepoznatljivostima ovog grada.

SKALE KOJE ŽIVOT ZNAČE - stepenice Escadraria Seledron su jedna od prepoznatljivosti Rija. Nose ime po kontroverznom čileanskom umjetniku Horheu Seleronu koji se u ovom dijelu grada naselio 1990. godine, koji je proglašen za počasnog stanovnika Rija

Hrist Spasitelj čuvar Rija
Planina Korkovado i statua Hrista Spasitelja simboli su Rija. Planina visoka 709 metara uzdiže se nad gradom. Na njenom vrhu nalazi se statua Isusa Hrista Spasitelja visoka 30 metara.

Planina visoka 709 metara uzdiže se nad gradom. Na njenom vrhu nalazi se statua Isusa Hrista Spasitelja visoka 30 metara.

Svi koji dolaze u Rio imaju želju da se popnu na Korkovado. Zato su gužve prilično velike, pa se prije puta naoružajte strpljenjem. Predlažem da ovamo dođete ujutro kada je gužva najmanja. Ako namjerite da dođete popodne i čekate zalazak sunca spremite se za dugo čekanje sa gomilom turista koji su došli sa istim ciljem. Najbolje je da dođete taksijem i na taj način izbjegnete sve lokalce koji vam budu nudili pomoć. Oko same statue Hrista u svakom momentu ima na stotine turista koji se grabe za što bolji pogled i selfi koji će potvrditi da su bili upravo na tom mjestu.
Sa vrha Korkovada na grad se pruža spektakularan pogled. Ukoliko možete da se bar na tren isključite i zanemarite graju oko sebe uživajte. Budite samo na oprezu od džeparoša.

Brdo Glava šećera: kad "pukne" nebo nad Rijom
Čuveno brdo Glava šećera (Pão de Acúcar) nije dobilo ime po djelu Milovana Glišića. Ovaj neobični vrh jedna je od lokacija koju treba vidjeti u Riju jer se sa njega pruža fenomenalan pogled na dio grada i okean. Do vrha se dolazi uz pomoć dvije žičare pa je samo putovanje svojevrsna atrakcija. 

Pogled koji se pruža sa vrha na Gvanabara zaliv i grad posjetioce ne ostavlja ravnodušnim.
Mi smo Glavu šećera posjetili u suton, a naše strpljenje je bilo nagrađeno prelijepim zalaskom sunca. Nebo je “puklo” pa smo imali priliku da uživamo u nevjerovatnom spektru boja. Srećom, ovo je bezbjedna lokacija pa smo slobodno koristili telefone da ovjekovječimo ove predivne momente.
U trenucima dok se sunce gasilo na nebu, a grad palio svoja svjetla sa tugom smo gledali avione koji su uzlijetali sa aerodroma Santos Dumont. Znali smo da se naša brazilska avantura bliži kraju i da ćemo u jednom od tih aviona sjutra biti i mi.
Te noći smo se na Kopakabani uz mohito oprostili od Rija. Jedne noći u decembru obećao sam da ću se vratiti. Do nekog novog susreta, do neke nove priče.

TEKST I FOTOGRAFIJE: LEKA DEDIVANOVIĆ