Skadar je grad koji me nikad ne ostavi ravnodušnim. U njemu možete na jednom mjestu vidjeti spoj prohujalih vjekova, groteskno naslaganih jedan pored i preko drugoga. Tu su stare begovske kuće, pored kojih se uzdižu grdosije od betona i eloksirane bravarije, a u prizemljima i jednih i drugih prodaju se peciva, voće i povrće, nove i polovne cipele i garderoba, uvozna i domaća roba, hemija, boje i lakovi, lonci i ljekovi. U samom centru još uvijek možete prošetati prašnjavim sokacima, koji vijugaju između kuća i zgrada, mameći vas u neki nostalgični svijet kojeg se stariji sjećaju kroz maglu, a mladi ga znaju samo sa starih fotografija ili iz priča starijih... Upravo takav Skadar stoji na uru vremena od Podgorice i čeka da ljudi uživaju u njegovim suprotnostima.
Vremensku prognozu sam tokom maja pratio više nego li većina zemljoradnika i građevinara crnogorskih. Ne zbog toga što sam udren za rabotom, nego što je valjalo poći do Skadra i napraviti reportažu za Caffe Montenegro. No, kiša je padala danima i već sam izgubio svaku nadu da ćemo za junski broj spremiti obećanu reportažu.
No, konačno se pojavio i dan bez kiše pa smo Irena Bajčeta i ja poranili bijelom Skadru na Bojani.
Irena nikad nije bila u Albaniji, pa sam računao da ujedno odradimo reportažu i da joj ja usput malo približim Skadar. No, Irena je vrijedna kao pčelica pa se spremila za zadatak, i saznala mnoštvo informacijama o tome što bi trebali da vidimo i obiđemo. Iako je bio radni dan, kolona vozila sa obje strane granice je bila dugačka kao da je vikend. Pasoška kontrola je kratko trajala i mi smo nedugo zatim vozili kroz Albaniju. Irena je bila iznenađena modernom širokom cestom koja je vijugala kroz priobalna naselja. No, još veći šok bili su često sumanuti učesnici u saobraćaju. Naime, u Albaniji je sasvim normalno da vam put prepriječe zaprežna vozila, stoka, motociklisti, vozila bez adekvatne svjetlosne signalizacije, ili policajci koji prijete visokim kaznama, ali koji će vas za kafu (mito od 5 ili više eura) puštiti da nastavite sa vožnjom. Mi smo već bili na ulazu u grad kad je Irena upitala koliko još imamo do Skadra.
-Tu smo, rekoh, i idemo da malo prošetamo gradom.
Irena je jedna od onih ljudi sa kojim nemate problema na terenu. Nikad ne morate da joj govorite što da fotografiše, jer ona fotka bez prestanka. To nije jedina „muka“ sa njom, jer je glavni „problem“ nastao kad mi je poslala fotografije. Toliko dobrih fotografija, toliko sjajnih portreta, uhvaćenih detalja i momenata, da je cio ovaj broj časopisa Caffe Montenegro slobodno mogao biti specijalno izdanje „Skadar 2019“. Vratile su mi se neke scene sa početka novinarskih dana kada sam sa fotoreporterima muke mučio da bi radili svoj posao. Iz sjetnih misli me prekinula Irena koja je došla da mi se pohvali sa dvadesetak sjajnih fotografija. Imao sam sreće sa mladim naraštajima, pomislih, a ona odskakuta skadarskim sokacima da uhvati neke nove detalje.
Sve je neobično
Skadar je grad koji me nikad ne ostavi ravnodušnim. U njemu možete na jednom mjestu vidjeti spoj prohujalih vjekova, groteskno naslaganih jedan pored i preko drugoga. Tu su stare begovske kuće, pored kojih se uzdižu grdosije od betona i eloksirane bravarije, a u prizemljima i jednih i drugih prodaju se peciva, voće i povrće, nove i polovne cipele i garderoba, uvozna i domaća roba, hemija, boje i lakovi, lonci i ljekovi.
Za one koji nemaju novca za poslovni prostor, tu su trotoari i ulice, na kojima se brzinski sklapaju improvizovani štandovi od gajbi i paleta. Na njima možete naći svega i svačega, a za cijenu se dogovarate. U opticaju su domaće leke, ali i euri i omiljeni dolari. Kurs je odokativan, a dogovor se lako postiže. Tradicija i vještine slavnih skadarskih trgovaca nijesu izumrle, čak ni za vrijeme diktature Envera Hodže. 
Skadar je grad kontrasta. Etnoloških, socioloških, ekonomskih, urbanističkih i još mnogih kojih i ne mogu da se sjetim, a svakako su prisutni u ovom gradu i njegovoj okolini.
U samom centru još uvijek možete prošetati prašnjavim sokacima, koji vijugaju između kuća i zgrada, mameći vas u neki nostalgični svijet kojeg se stariji sjećaju kroz maglu, a mladi ga znaju samo sa starih fotografija ili iz priča starijih...
Upravo takav Skadar stoji na sat vremena od Podgorice i čeka da ljudi uživaju u njegovim suprotnostima.
U gradu jedne pored drugih nalaze se urušene udžerice iz čijih razvaljenih pendžera probijaju pajaseni i šipražje i moderne kuće sa video nadzorom i blindiranim kapijama. Bulevarima prolaze zaprežna vozila, a uskim sokacima možete vidjeti najskuplje nove modele automobila. Pravila nema, i upravo u tome je čar ovog grada. I naravno u njegovim žiteljima.
Egzotika u komšiluku
Ljudi iz Crne Gore idu hiljadama kilometara daleko, tražeći neobično i drugačije na Kubi, Bliskom ili Dalekom Istoku, u šarenim gradovima Južne Amerike ili divljinama Afrike. Neki od njih nikad nijesu bili do Skadra, a siguran sam da bi i ovdje našli dovoljno egzotike i suprotnosti od kojih, makar na kratko, zastaje dah.
Za mnoge naše sunarodnike tokom posljednjih nekoliko godina Skadar je postao često izletište. Razlog tome su prilično niže cijene, pa dosta ljudi u Skadar dolazi u nabavku. Mogu se ovdje naći i proizvodi iz Italije i Grčke kojih kod nas nema, pa neko dolazi i zbog toga.
Pikturesni Skadrani - Skadrani su kao iz nekog artističkog filma. Neobični, koloritni, uokvireni neobičnom scenografijom grada u kojem žive. Često dok šetam ulicama i sokacima Skadra osjetim pomiješanu atmosferu Trinidada, Madabe, Polinjana a Mare, Molfete, Kavosa i sličnih gradova na raznim meridijanima i njihovih neobičnih žitelja. 
Prodavačice i prodavci sira, voća i povrća, čuvenog skadarskog duvana, ribe i mesa, proizvoda kućne radinosti, raznovrsnih džidža i džanfila, cvijeća, nove i korištene robe, konobari, berberi, opančari i krojači. Kako ih sve nabrojati, a tek kako ih opisati. No, Irenine fotografije jednog dana će biti dopuna čuvenog Marubijevog muzeja, a uz ovaj tekst izabrali smo neke najupečatljivije.
No, najviše je onih koji u Skadar dolaze iz meraka. U gradu ima dosta dobrih restorana, sa cijenama nižim nego u Crnoj Gori, a sa hranom i uslugom koje se Skadrani ne mogu zastidjeti.
Jedno od omiljenih mjesta gdje ljudi iz Crne Gore dolaze je riblji restoran „Rozafa“. Riba je uvijek svježa, a kuvari je pripremaju majstorski, tako da gostiju ne fali. Pored albanskog i engleskog ima i meni na crnogorskom jeziku, tako da je sporazumijevanje maksimalno olakšano. Inače u Skadru možete naići i ljude koji znaju naš jezik, dok dosta mlađih ljudi dobro govore engleski i italijanski, pa puno problema u sporazumijevanju ne može biti.
Skadrani mnogo vole „Nikšićko pivo“, a u gradu u mnogim restoranima i kafićima služe ponos crnogorske pivarske industrije. Brendinzi pivare Trebjesa su vidljivi svuda po gradu, iako moramo priznati da albanska piva nijesu nimalo loša. U pojedinim lokalima i prodavnicama mogu se naći i vina „Plantaže“.
Skadrani mnogo vole „Nikšićko pivo“, a u gradu u mnogim restoranima i kafićima služe ponos crnogorske pivarske industrije. Brendinzi pivare Trebjesa su vidljivi svuda po gradu, iako moramo priznati da albanska piva nijesu nimalo loša. U pojedinim lokalima i prodavnicama mogu se naći i vina „Plantaže“.Centar grada je posljednjih godina prilično uređen, pa je tako većina ulica u starom dijelu grada popločana, sa lijepom rasvjetom, obnovljenim fasadama i mnoštvom interesantnih lokala.
Skadrani dosta rade u dijelu turizma i ugostiteljstva. Ponuda je raznovrsna, pa u samom gradu možete posjetiti lokale od pabova, do wine, cocktail i lounge barova. Ista stvar je sa restoranima, pa pored nacionalne kuhinje u gradu možete pojesti dobre stekove, pice, paste i jela iz internacionalne kuhinje. Riblji restorani na Bojani su mjesto gdje možete uživati u hrani i ambijentu, kao i pogledu na prirodu.
Kolači za desetku
Ako ste ljubitelj kolača u Skadru ima dosta lokala gdje možete pojesti ukusne slatke delicije.
Moj favorit je slastičara „Embeltore“, u glavnoj šetačkoj ulici, nadomak gimnazije. Svaki boravak ovdje pretvori se u testiranje unosa šećera u organizam. Ali kako odoljeti tre lećeu, urmašicama, baklavi, tulumbama, kadaifu, tespiču i drugim đakonijama rađenim po staroj recepturi?
Irena danima nakon našeg povratka priča o tulumbama, pa sam joj obećao da ćemo opet otići da utvrdimo gradivo. Kao iznenađenje sam ostavio „Il Piacere“, bajkovitu slastičaru sa božanstvenim kolačima kojih se ne bi zastidjeli ni veliki italijanski gradovi. I ona se nalazi u centru grada, pa ukoliko posjetite Skadar obavezno svratite. Nemamo što da vam preporučimo jer je sve – izvrsno!
Raj za ljubitelje fotografije
U srcu šetališne zone Promenade nalazi se muzej Marubi, posvećen čuvenim skadarskim fotografima. Pjetro Marubi, talijanski politički emigrant, 1858. godine je napravio prve fotografije u Albaniji, a njegova porodica je u skoro vijek i po dugoj istoriji napravila više od 400.000 snimaka. Kolekcija porodice Marubi je stavljena pod zaštitu UNESCO-a.
Među klijentima porodice Marubi bila je i crnogorska dinastija Petrović-Njegoš. Pjetro Marubi i njegov sin Kel bili su česti gosti crnogorskog dvora i Crne Gore.
U stalnoj izložbi primijetili smo tri fotografije vezane za Crnu Goru. Jedna je snimak podgoričke tvrđave iz 1880. godine, druga je momenat kada crnogorski general Jovo Bećir predaje ključeve Skadra predstavnicima velikih sila 1913. godine, kao I fotografija komisije za razgraničenje Crne Gore i Turske na kojoj se vide dva crnogorska glavara.
U muzeju se pored fotografija istorijskih događaja, poznatih ličnosti iz albanske istorije, nalaze i portreti običnih ljudi, kao i mnoštvo stvari iz zaostavštine porodice Marubi. Za sve zaljubljenike u fotografiju muzej Marubi je definitivno što vrijedi posjetiti. Cijena ulaznice je 7 eura.
Najljepši pogled na Sladarsku kotlinu
Skadarska tvrđava dominira okolinom. Sa nje se pruža pogled kilometrima okolo: sa sjeverne strane na masiv Prokletija, zapadno ka Jezeru i Crmnici, južno niz Bojanu i istočno ka plodnoj ravnici.
Do tvrđave vodi krivudavi, uski put, tako da vodite računa ukoliko putujete automobilom. Na samom ulazu imate parking koji se ne plaća, pa vozilo možete ostaviti. Ulaz u tvrđavu se plaća dva eura.
Uzvišenje na kojem je podignuta tvrđava Rozafa je još od ilirskih i rimskih vremena bilo naseljeno. Ostaci ilirskih zidina su vidljivi u blizini ulaza. U prvoj zoni nalaze se i ostaci kule iz doba zetskih vladara Balšića, venecijanske kule, kao i djelovi tvrđave dograđivani u vrijeme silnih paša Bušatlija. Danas ostaci kula i zidina svjedoče o prohijalim vremenima i slavi jednog od najvećih utvrđenih gradova na Balkanu.
U drugoj zoni tvrđave nalaze se ostaci crkve Svetog Stefana, koja je kasnije pretvorena u džamiju.
U najvisočijoj, trećoj zoni, nalazi se „Kapitol“, trosprana kamena kula u kojoj je danas smješten muzej u kojem se nalaze svjedočanstva o četiri milenijuma dugoj istoriji skadarske tvrđave. Ulaz u muzej košta dva eura, a informacije možete dobiti na engleskom jeziku.
MOST MESI
Nekih pet kilometara sjeverno od Skadra u mjestu Mesi nalazi se prekrasni kameni most iz 18. vijeka. Silni skadarski vezir Kara Mahmud-paša Bušatlija sagradio je most koji spaja obale rijeke Kir. Most je dugačak 108 metara i ima 13 lukova. Nad virovima plavog Kira uzdiže se 13 metara visoki centralni luk. Ovaj most je svojevremeno povezivao grad Skadar sa Drivastom (Drisht) i Cukaljijem.
Most Mesi je omiljeno mjesto za turiste koji dolaze u Skadar, i ovdje svraćaju da naprave par fotogafija. No, kako su se niz obližnji Velječik i masiv Prokletija spuštali gusti tamnosivi oblaci, turisti su se brže bolje spakovali u autobus i vratili se u Skadar. Mi smo bili revnosni na zadatku pa smo se zadržali tražeći najbolji ugao za fotografisanje. Umorni od skakutanja po stijenama, potražili smo neku kafanu sa pogledom na most, ali je nijesmo našli.
U okviru objekta nalazi se i restoran i prodavnica gdje možete uzeti vodu, sokove i grickalice. Vjerovali ili ne, prodaju se i Frikom sladoledi, pa možete uživati u poznatim ukusima.
Nakon obavljenog posla, užitak u hrani
Nakon obavljenog novinarskog zadatka i trke sa kišnim oblacima sjeli smo da ručamo u restoranu „Fishart“. Ovaj restoran obožavam i godinama dolazim tu, sam ili u društvu. Hrana je fenomenalna, a atmosfera i usluga na nivou. Restoran podsjeća na moderne mediteranske restorane tako da nemate utisak da ste u Skadru. No, Irena ni tokom ručka na miruje, pa je jela prvo fotografisala, pa smo tek onda počeli da jedemo.
Uživali smo i u sjajnom domaćem bijelom vinu, razmjenjujući uz zdravicu utiske sa terena. Ručak za dvoje ( čorba od morskih plodova, miješana salata za dvoje, grilovano povrće, miks morskih plodova na buzari) koštao je cijelih 20 eura, a Irena nije mogla da vjeruje da je hrana tako jeftina. Eto i finansijskog razloga koji objašnjava zašto sve više naših ljudi dolazi u Skadar.
Punog stomaka i memorijskih kartica u suton smo se uputili ka Crnoj Gori. U povratu nije bilo gužve na granici, pa smo za manje od sat vremena bili svojim kućama.
Nadam se da smo Irena i ja, fotografijama i pričom uspjeli da vam djelimično prenesemo atmosferu ovog grada. Ako uspijemo da vas pokrenemo i uputite se u obilazak, napravili smo sjajan posao. Ko zna, možda se i sretnemo u Skadru.
TEKST: LEKA DEDIVANOVIĆ
FOTOGRAFIJA: IRENA BAJČETA
