Montenegro outdoor and food foto tura
Napustiti male zelene gradske površine koje nasilno kreira čovjek i pobjeći u velike zelene površine koje nam priroda grčevito čuva u beskonačnoj borbi za opstanak, to je cilj svake ture sada već dobro poznate ekipe. Kroz priču prenijeti miris, boju, ukus, pa tako i donijeti trunku inspiracije za sve one koji u sebi čuvaju nešto malo avanture. Jer malo je i dovoljno za obuti planinarske cipele, pa uskočiti u sunčanu nedjelju na čistom vazduhu. Ovoga puta, na talasastim travnatim obroncima Sinjajevine.
TRAVNATA SINJAJEVINA NAJPROSTRANIJA JE CRNOGORSKA PLANINA I KAO TAKVA NUDI OBILJE SKRIVENIH VRHOVA DO KOJIH SE VODITE ISKLJUČIVO MAPAMA I CILJANO.
Beskrajno zatalasano more livada
Travnata Sinjajevina najprostranija je crnogorska planina i kao takva nudi obilje skrivenih vrhova do kojih se vodite isključivo mapama i ciljano. Oivičena našim najmilijim moćnicima, rječnim kanjonom Tare sa jedne, te kanjonom Morače sa druge strane, ova zelena ljepotica ipak je jedna od slabije posjećenih planina, usled jednoličnosti terena i nedostatka vrletnih kreacija prirode, sa izuzetkom njenih obronaka koji se naslanjaju na Moračke planine pa na njih karakterom i nalikuju. Sa prosječnom nadmorskom visinom od oko 1600 metara, ima karakter velikog travnatog pašnjaka, a karakteriše je i okrutna bezvodnost. Ipak, diči se božanstvenim Zabojskim i Zminičkim jezerima opkoljenim četinarskom šumom idealnim za strastvene ribolovce. Preduslov za razvoj turizma u sferama određenih zimskih sportova, planinarenja, dok je i pravi biser za kampere. Obiluje katunima i domaćinstva godinama unazad “izdižu“ na njene pašnjake, što objašnjava bezbrojne utabane pastirske staze koje se danas koriste za planinarenje.
Jedan bor, jedan ali vrijedan
Zbog prirode terena vremenske prilike su na Sinjajevini promjenljive. Sa nje se oblaci sklone poslednji, pa se tako prvobitni plan za osvajanjem njenog drugog vrha po visini, Vranove Glave (2215 mnv) – izjalovio, a za nijansu niži i bliži Jedini Bor pokazao kao ravnopravna alternativa. Polazišna tačka ove rute jeste prevoj Semolj, u ovoj epizodi odjeven u žućkasti jesenji kaput, a nakon dva sata šetnje kroz gustu bukovu šumu izranja se na višu tačku, katun Bare Svrčke (1675 mnv). Ukoliko želite da uštedite vrijeme, ovu relaciju moguće je savladati i terencem – prvi dio puta je u dobrom stanju, dok je posljednjih nekoliko kilometara lošiji makadamski put koji zahtijeva oprezniju vožnju. Katun odlikuje izuzetna ljepota u kojoj preživljavaju drvene kolibe kao svjedoci nekih prohujalih i za katune življih vremena.
Naporniji dio rute slijedi nakon katuna, do vrha: još sat vremena konkretnijeg uspona. Izrazito loše markiranu rutu više odlikuje kondiciona zahtjevnost, nego tehnička – dakle standardni recept se ponavlja, a to je dobra volja ukombinovana sa još boljim cipelama (i konsultacijama sa najboljim asistentom u obliku google maps jer je usled prilično jednoličnog terena vrlo lako zalutati). Sa vrha pogled seže do Moračkih planina i sela u dolini Morače, sela šavničkog kraja, te travnatih prostranstava Sinjajevine i sijenki gordog Durmitora u najdaljoj daljini.
Planinski gulaš sa pečurkama
Potrebno: juneće meso, crni luk, kombinacija pečuraka po ličnom ukusu, crveno vino, paradajz sos, ljuta papričica, maslinovo ulje, začini
Isjeckati crni luk na krupnije komade i ubaciti u kotlić uz potrebnu količinu maslinovog ulja, propržiti na laganoj vatri uz stalno miješanje drvenom varjačom kako ne bi zagorio. Kada luk poprimi lijepu boju karamele, pojačati vatru i dodati krupno sječene komade mesa. Uz stalno miješanje, dodati i količinu vina po ukusu, propržiti dok ne ispari, a zatim dodati vodu – toliko da se tečnost izjednači sa postojećim sadržajem kotlića. Sa prvim ključanjem, na scenu stupaju krupno isječene pečurke, uz neizostavno stalno miješanje. U sljedećem koraku, a kada je meso omekšalo, začiniti po ukusu: solju i biberom, uz lovorov list i ljutu papričicu, a zatim se vraćamo na laganu vatru, nalivamo i paradajz sos, puštamo gulaš da “vrijucka“, povremeno miješamo. Kada je gulaš sasvim kremasto kuvan – to najbolje procjenjuje šef outdoor kuhinje, i to probanjem direktno iz varjače.
Prijatno!
Vranova Glava i pogled na ljute vrhove Torne čekaju da zazeleni proljeće, ali vi ne morate. Iskusite zimske pejzaže, protegnite krive kičme i uvedite prirodu kao obaveznu stavku na listi novogodišnjih rezolucija – neka dobar početak bude dobar izgovor za bijeg sa male zelene gradske površine.
Specijalitet iz kotlića
Po ustaljenom paternu, glad inspiriše na brzi spust, a selo Krnja Jela udaljeno tridesetak minuta vožnje od Šavnika savršena je kuhinja i trpezarija pod prohladnim jesenjim nebom. Nekada živa i naseljena – sada opstaje sa svega nekoliko domaćinstava. Prostrane livade poslužile su hitroj belgijskoj ovčarki Lei da optrči hiljadu krugova i realizuje hiljadu igara sa ovcama i čobanima, a zatim utone u umornu pseću dremku dok se postavljao ni manje ni više nego – kotlić. Jer kakav je to gulaš, ako nije iz kotlića. Sve pečurke usput ubrane birane su ciljano: oni sastojci koje pronađeš i ubereš na nekoj netaknutoj čistini sigurno su makar tri puta “slađi“ od kupljenih.
Dio ekipe drijema na suncu i pijucka domaću šljivovicu, dok drugi dio cjepka drva za potpalu, raspiruje vatru i kreće sa malom magijom kuvanja u prirodi, a priprema pravog dobrog gulaša dugotrajan je proces.
No, proces koji itekako vrijedi, finalni proizvod u tandemu sa domaćim ražanim hljebom i kisjelim paprikama može kreirati samo ukus koji će i za dvadeset godina sve aktere ponovo vratiti u Krnju Jelu. Znak da se spušta svježa noć, a koji je ekipu natjerao na pokret bio je miris dima iz dimnjaka obližnje kuće Jeknića, jer planina je u noći nemilosrdna ma koliko bila blaga na dnevnoj svjetlosti. Vranova Glava i pogled na ljute vrhove Torne čekaju da zazeleni proljeće, ali vi ne morate. Iskusite zimske pejzaže, protegnite krive kičme i uvedite prirodu kao obaveznu stavku na listi novogodišnjih rezolucija – neka dobar početak bude dobar izgovor za bijeg sa male zelene gradske površine.