U posjeti seoskom domaćinstvu Jovićević u Šinđonu /
Bračni par Duško i Ljubica Jovićević u Riječkoj nahiji polako i strpljivo grade uspješnu domaćinsku priču. “Život na selu nije lak. Često imamo probleme sa strujom i vodom. Teško je, ali kad znamo u kakvim su uslovima živjeli naši stari, onda ne želim da se žalim”, kaže Ljubica i dodaje da su joj sportska upornost i karakter pomogli da istraje. Njen suprug Duško priča da kako su što sticali tako su vraćali ono što su zajimali, a ostatak ulagali u nabavku onoga što im je neophodno.
Ljubica Jovićević
Duško JovićevićBio je to jedan od onih zimskih dana koji miriše na proljeće koje je kalendarski još uvijek daleko. Polovina februara, sunce prži kao da je maj, a Vedran i ja stižemo na Rijeku Crnojevića da pravimo reportažu iz Riječke nahije. Na Riječkom pazaru čeka nas Duško Jovićević i troje mladih Francuza koje ovaj vrijedni domaćin i ugostitelj vozi rijekom do Jezera.
Pozdravljamo se sa saputnicima i ukrcavamo na limeni brodić. Gosti iz Francuske oduševljeni su svakim detaljom pa telefone bukvalno ne ispuštaju iz ruku. Vedran je na pramcu i snima ptice koje prelijeću vodu ili odmaraju na njoj. Za pentom je Duško, a ja s njim pomalo divanim i pijuckam domaću lozu. Što bi Kundera rekao u toku je “nepodnošljiva lakoća postojanja”.
Obilazimo mjesto đe je Duško tog jutra bacio mreže. Ima poneka riba, ali ih ne diramo. Idemo dalje ka jezeru, ostavljamo Prevlaku i Manastir Kom u brdima sa lijeve strane. Probijamo se uskim kanalima kroz trsku. U daljini se vide snijegom okovane kučke planine i Prokletije.
Mirno je i dobro. Svako uživa u miru i tišini koju samo remeti zvuk pente. Idemo prema Žabljaku Crnojevića pa se rukavcima Karatune okrećemo ka Dodošima. Nadlijeću nas i pelikani kojima se obradovasmo, a zbunjeni Francuzi nijesu znali što nam bi. Vraćali smo se ka Rijeci i sa vode ugledasmo poznatu Pavlovu stranu, iz jedne potpuno druge perspektive.
Brzo smo stigli na Rijeku đe privezasmo čamac. Sjedosmo u automobile i odvezosmo ka Šinđonu i domaćinstvu Jovićevića. Tamo nas je sa priganicama, medom i iskrenim osmjehom čekala Ljubica Jovićević, Duškova supruga. Vrijedna Ljubica vodi računa o domaćinstvu, a pomaže Dušku u vođenju kuhinje u kojoj spremaju riječke specijalitete. Smještamo se na terasu i uživamo u pogledu na rijeku i okolna brda. Za stolom pored, jedno društvo uživa u hrani. Naglas komentarišu kako odavno nijesu bolje jeli. Mi pijuckamo domaće crno vino i čekamo da nam se domaćini pridruže.
OSTVARIVANJE DJEČAČKOG SNA
Duško Jovićević rođen i odrastao na Cetinju, ali se na Rijeku Crnojevića vraća 2008. godine kada sa rođacima preuzima restoran „Mostina“. U međuvremenu je radio kao kuvar na brodovima. Kaže da je posao na brodu lijep dok si mlad, ali da mu je nakon što je stekao dosta iskustva i znanja, plovidbe bilo preko glave. Sve vrijeme vukla ga je želja da se vrati Crnoj Gori i da na Rijeci, okviru stare porodične kuće, otvori restoran.
Tu sam, u đedovoj i babinoj kući, odrastao. Uvijek sam volio više Rijeku nego bilo koje drugo mjesto na svijetu. Od malena sam išao u lov sa pokojnim ocem i stricem i porodična tradicija koju smo naslijedili od đeda i prađeda, mi je ušla pod kožu. Jednostavno uživam u vožnjama jezerom i ribolovu. U vrijeme kada sam bio dijete bilo je mnogo više ribe i vodilo se računa o svemu. No, očekujem da će poboljšanjem stanja u državi i situacija u ovom našem divnom kraju biti mnogo bolja, kaže Jovićević.
Duško 2016. napušta “Mostinu” i razmišlja da li da se vrati plovidbi kako bi familiji obezbijedio egzistenciju. Igrom slučaja u to vrijeme ga poziva jedan prijatelj Ražnatović koji je započeo gradnju kuće u Šinđonu. U dogovoru sa suprugom Ljubicom odlučuje se da prihvati njegovu ponudu da zakupe kuću u kojoj od tada žive i polako šire porodični biznis.
Nije bilo nimalo lako i jednostavno kada smo počinjali. Kuću smo u hodu sređivali i malo po malo opremali kuhinju kako bismo mogli da radimo. Ljubica je u to vrijeme bila trudna, ali smo, uprkos svim nedaćama, i uz pomoć prijatelja uspjeli da izguramo ono što smo naumili. Sticajem okolnosti bilo je to i prije nego što smo mislili. Jedan moj prijatelj s broda Mašan Baštrica me zvao i rekao da želi da sa familijom i prijateljima slavi Mitrovdan kod mene. To nas je ubrzalo u ostvarivanju ideje. Barkom smo od oca Filipa donijeli na Rijeku šporet, pa ga onda donosili u Šinđon. Išli smo da beremo drva kod komšija kako bismo se spremili za prve goste. U novembru 2017. počeli smo sa radom. Kako smo što sticali tako smo vraćali ono što smo zajmali, a ponešto smo ulagali u nabavku onoga što nam je neophodno. A stalno ima nečeg da se dodaje i mijenja pa ulaganjima nikad kraja… Vremenom je posao išao onako kako smo očekivali, ali onda se pojavila korona i stade sve. Lani smo imali koliko toliko normalnu sezonu, a od ove i svake naredne očekujemo mnogo više, kaže Duško.
GRAD ZAMIJENILA ZA SELO
Ljubica, nekadašnja profesionalna košarkašica, zamijenila je grad za selo. Kaže da nimalo ne žali za tim. Supruga Duška je upoznala poodavno kada je dolazila kod njega u riječku „Mostinu“. Od tada je uglavnom u riječkom kraju, a u grad odlazi samo kad mora.
- Odlučili smo da se okušamo samostalno i uz dogovor smo krenuli u cijelu priču. U početku je bilo veoma teško. Morali smo da sređujemo kuću i prilagođavamo je restoranskim potrebama. Počeli smo od podruma u kojem smo pravili kuhinju. U tim danima mi je bilo baš teško, ali smo slogom i upornošću prevazišli sve nedaće. Htjela sam da se isprobam u novim stvarima i nijesam željela da odustajem. Život na selu nije lak. Često imamo probleme sa strujom i vodom. Teško je, ali kad znamo u kakvim su uslovima živjeli naši stari, onda ne želim da se žalim, kaže Ljubica i dodaje da su joj sportska upornost i karakter pomogli da istraje.
STRANCI BOLJE CIJENE ONO ŠTO IMAMO
Jovićevići su saglasni da se stranci uglavnom mnogo više dive se ovim našim ljepotama i cijene rad ljudi na selu koje ovdje tako lako zanemarujemo i nipodaštavamo.
- Gosti iz inostranstva veoma cijene i vole ovo što mi radimo. Seoski turizam i proizvodnja hrane koju mi radimo s ljubavlju oni prepoznaju i daju nam podršku. Veliki broj visokih ocjena koje nam posjetioci daju na Google-u i TripAdvisor-u potvrda su da ono što radimo zaista ima smisla. Duško i ja dajemo maksimum od sebe. Imamo dosta stranaca koji to prepoznaju i vraćaju se. To nam je najveća satisfakcija, kaže Ljubica i dodaje da imaju gostiju koji ostaju i po dvadesetak dana. Dođu na kraće, pa im se svidi i stalno produžavaju.
Ljudi sa strane su poprlično ljubopitljivi i interesuje ih da od mještana saznaju nešto više o načinu na koji love ribu, kako je pripremaju, a interesuje ih i priroda i istorija ovog kraja.
- Naše domaćinstvo im je dobra pozicija za bazu jer je odavde sve blizu. Za čas posla su kolima u bilo kojem dijelu Crne Gore, a onda se vrate u ovaj mir i tišinu da odmaraju i smišljaju nove izlete i aktivnosti. Gosti iz inostranstva najviše se oduševe kada traže neku miks salatu pa ih odvedem u baštu da sami uberu povrće. Njihovo oduševljenje i zahvalnost zbog takvih sitnica vam ne mogu prepričati , kaže naša domaćica.
OŽIVLJAVAJU ZABORAVLJENE STAZE
Ribolov i kuhinja nijesu jedine Duškove preokupacije. Vrijedni domaćin kad god ugrabi odlazi da krči stare seoske puteve koji su zarasli u šiblje. Prisjeća se dana djetinjstva kada su ljudi iz okolnih sela starim stazama dolazili na riječki Pazar. Upravo zato se on trudi da neke od njih opet otvori kako bi ljubitelji boravka u prirodi mogli da sa Šinđona odu do plaža na jezeru, ali i do okolnih sela i vidikovaca.
Pavlova strana
VranjinaPoći do Dubove, Jankovića krša, Kape Kostadina, šetati stazama do jezera su nešto što ljudima daje dodatan ugođaj boravka u prirodi, mir i spokoj daleko od gradske gužve. Cilj mi je da se što više tih staza otvori i poveže. S druge strane nastojimo da se još više angažujemo u proizvodnji mesa pa smo nabavili svinje i ćurke. Zakupili smo još neke livade po selu da sadimo domaće povrće. Dobro bi bilo da se što više angažuju lokalni proizvođači hrane i pića. Od tog održivog turizma svi imamo koristi I to je zdrava i dugoročna priča, kaže na kraju razgovora Duško Jovićević.
