Ako može turizam sam od sebe da se odvija

Lijepo je pisati o ljepotama Crne Gore. Ali neka pišu o tome njeni turisti i gosti. 

Lijepo je promovisati ljepote na pravi način. Lijepo se nekad i pohvaliti. A trebamo se i pohvaliti svijetu jer imamo čime. Jer nam treba marketing turističke destinacije, zdrav, lijep, frišak, nov... Nemamo ga naravno. Bolji marketing nama rade pojedini gosti koji dolaze u Crnu Goru samoinformisani ili oni koji se iz zemalja za primjer visokog standarda i kvaliteta života presele kod nas. Znam, oni će nam zamjerati kasnije gužve u saobraćaju, deponije smeća, odnos prema prirodi i ljepotama Crne Gore... Znam, jer sam sa mnogo njih stranaca koji žive u Crnoj Gori razgovarala, kao i sa turistima. Ali mislim da nam se doseljavanjem stranaca iz bilo kojih zemalja svakako zemlja oplemenjuje novim kulturama i različitostima koje je obogaćuju, a pogotovo kad se dosele kod nas ljudi iz zemalja koje su daleko ispred nas zeleno osviješćene, iz naprednijih sistema. Oni primjenjuju svoje stečene i kao zakonitost usvojene modele ponašanja i kulturuponašanja i odnosa prema prirodi ali i društvu, i utiču pozitivno na podizanje svijesti lokalnog stanovništva na veći nivo. Miješanje sa svijetom koji nam dolazi u našu kuću kao novo čeljade u familiju je od neprocjenjive vrijednosti. Dobro je to, kao i to da naši ljudi vide što više svijeta pa onda cijene svoju kuću i realno vide realnije nedostatke i u ponašanju i u odnosu prema blagu ove zemlje...

Mi bi ovdje unutar naše kuće, Crne Gore, trebali da se bavimo među sobom ali složno time što ne valja da ispravljamo i bivamo bolji da ne krijemo od sebe samih ono što svijet odmah primijeti kad nam dođe... 

Jer, naše more, rijeke i planine... valjaju strancima da dođu i na primjer rade u kampu na Tari kao kajakaši, ili instruktori kajtinga u Ulcinju, da zarade novac i treniraju svoje omiljene sportove po tri mjeseca pa idu dalje u svijet, da se za stalno doseljavaju više nego ikad da žive ovdje kao što sam pomenula. Jer, to su prvi argumenti zbog kojih dolaze, KLIMA I PRIRODA: Ali budimo iskreni, ne komplimentiramo sebi stvarno, navode da ih zadržavaju ovdje LJUDI, da su topli i otvoreni i spremni da pomognu. Istina je to, mi Crnogorci smo gostoprimni i dobri domaćini kad nam u kuću i u grad dođu gosti, ali kada je turizam u pitanju tu imamo često neki čudan odnos... Kao, nećemo mi da služimo bijelom svijetu, no neka plate i eto im to tu... Kao da je turizam nešto što se može samo od sebe odvijati...

Je li Crna Gora nevjerovatno lijepa? Da, jeste! Je li hrana dobra? Uglavnom, jer ponegdje još uče da turisti sve prepoznaju i da pod „domaće“ ne mogu podvaljivati industrijsko... Na drugoj strani, ljudi se prečesto ponašaju kao da bi turizam trebao funkcionisati sam od sebe. To se najbolje vidi kada se u svojoj zemlji ponašate kao turista. Dakle, kada ne idemo Crnom Gorom kao novinar, nego inkognito, kao turista... Tad se iznerviram zarad mnogih stvari koje vidim i osjetim, mada skoro sve te nedostatke i nedaće znam, ali... I onda kažem sebi, ne nerviraj se, ti si na odmoru. Kažu li sebi tako turisti koje iznerviramo? Ne, oni kažu neće više nikad doći ođe. Za mene je nevažno, tu sam. Ali nije. Jer, mi domaći turisti itekako plaćamo usluge u turizmu i znamo itekako biti galantniji gosti od mnogih stranaca... 

Da li želja Crne Gore da stekne reputaciju destinacije sa visokokvalitetnim turizmom ima osnove u stvarnosti? Ima... ali. Uvijek, to „ali“. Imamo svjetske rizorte, butik hotele, itd. Ne dovoljno, trebamo ih imati i na sjeveru za koji mnogi tvrde da je ljetos bio posjećeniji i popularniji od mora... e sad. 

Crnogorci su se previše navikli i uljuljkali sa onim oduševljenjima turista našom prirodom i nekako su oguglali na to, kao da se podrazumijeva da turisti treba da dođu, oduševe se i da nije neophodno da se nešto oko toga trude, da će prirodne ljepote sve same odraditi... Kao kad zgodna cura misli da je za sve dovoljno što je lijepa, da joj ništa više ne treba... 

Ne može to tako, a i sad imamo problem što nam nema ko raditi, rasula nam se radna snaga u zemlje EU... neće da čekaju, niti mogu da možda mi nekad uđemo u EU, načekali se...

Znam da naši ljudi ponekad mogu biti namrgođeni i nenasmijani, da, ali istovremeno, znam da imaju veliku dušu. Katkad se ponašaju kao da bi turizam trebao funkcionisati sam od sebe, i kao da im je ova veličanstvena klima nametnuta bez njihovog učešća i i volje. Treba ih samo podučiti tuizmu, pitanje je ko će im pomoći u tome?

Turisti su, zemljaci moji, prije svega ljudska bića baš kao i vi. I njima treba dobrodošlica, prijatan susret, dobar dan i dobro došli, kako ste putovali itd. Treba da ih dočekaju u privatnom smještaju kao što je mene i svakog svog gosta porodica Pešić u Ulcinju: goste dočekuju na ličnoj terasi sa hladnom limunadom, lijepom rakijom, kuvaju kafu i popričaju s njima, insistiraju da gosti prvo vide apartman koji su bukirali, pa ako im se dopadne i ostanu. Svakog gosta u frižideru čeka 5 litara pijaće vode, i kafa u kuhinji... U startu naglase da su tu za sve što treba... Ali, i oni, moji domaćini su prošli strane škole, što ono vele. Gospodin Ljubo Pešić je iz Bijelog Polja porijeklom, bio je advokat u Austriji, njegova supruga Andreja je Slovenka, takođe je radila ozbiljan posao u jednoj kompaniji... Kada su se odlučili da život nastave u Crnoj Gori i dođu iz Austrije u kojoj su lijepo živjeli i dobre poslove radili, imali su plan i vjerovali da im turizam može u Ulcinju dati austrijske plate, ali i ljepši život. Andreja je više vjerovala u to i apartmani su njen biznis, iako porodični, jer ona je ta koja svaki od njih čisti, sprema, i održava... Ispravnost njihove odluke potvrdila je i njihova kćerka Nina, tek tinejdžerka (njenim imenom su nazvali apartmane NINA), koja se sjajno uklopila u Ulcinju i čak radi preko ljeta u pekari, govori 4 jezika, sviđa joj se Ulcinj, dobra je sportiskinja i đak, želi da nauči i albanski... To vam je to zemljaci moji, ljudi su viđeli svijet, radili u ozbiljnim kompanijama u savršenim sistemima i imali su plan. Ali, znaju da bez ličnog pečata, prvog utiska gosta i gostoprimstva – nema ni turizma. Pešići su primjer na kome ođe trebaju učiti mnogi, a da je sreće ja ne bih trebala da ih ističem kao primjer nego da njihovo ponašanje ustvari bude norma.

Znam da naši ljudi ponekad mogu biti namrgođeni i nenasmijani, da, ali istovremeno, znam da imaju veliku dušu. Katkad se ponašaju kao da bi turizam trebao funkcionisati sam od sebe, i kao da im je ova veličanstvena klima nametnuta bez njihovog učešća i i volje. Treba ih samo podučiti tuizmu, pitanje je ko će im pomoći u tome?