Ako ne izliječimo ranjene šume nema ni nama lijeka

Zagužvalo se ovo ljeto. Gužvi je bilo svuda i na granicama koje nijesu naše i u drugim zemljama koje nemaju naše drumove, nego i auto-puteve i moderne ceste… A bila je gužva i na vodi – na moru... saobraćaj ponekad kao na kopnu...

Nije ljetnja gužva meni iznenađenje, očekivana je. Svijet se poželio mora, zabava i odmora. Odmor je kategorija koja ima mnogo vrsta, zavisi od pojedinca šta podrazumijeva pod odmorom – to i bira. Svakome je nedostajalo „to nešto i sve“ nakon naleta pandemije i života pod ključem… Pa je proključao svijet… pokrenuo se. I sve je u redu, i redovi su svuđe, ali ljudi su na odmoru… pa kad si na odmoru redovi za „dobar dan“ i „doviđenja“ su okej… da se istrpjeti.

Svak bira drvo pod čiju bi hladovinu… ili koju će klimu. Mislim da nećemo imati uskoro šta birati, ko nema svoje drvo teško će do šuma dolaziti. Izgore se, kažemo kao svakog ljeta, a nije kao svakog ljeta, evo naučnici kažu, ne pamti se od kad se zvanično mjere temperature na Zemlji, valjda oko 150 godina, ovakve vrućine i tornada đe ih nikad nije bilo… Zemlja odavno opominje. Zemlja se sada brani, mi je ranjavamo i dalje, pa ćemo vidjeti ko će koga. Zemlja je starija od Zemljanina, ishod „borbe“ protiv prirode je jasan, sve ostalo je protivprirodno. Osveta Zemlje je bolna, ko ne shvati, osjetiće.

Često se navodi kad se o Crnoj Gori piše u stranim medijima da Crna Gora svoje ime duguje crnim planinama, naravno u pozitivnom smislu poređenja, no se bojim da nam nakon ovih požara to neće biti metafora no realna slika sagorjelih planina sa crnim garavim biljezima kao svjedočanstvima da je tu živjela šuma…

Tražili smo ljetos baš te šume, rječice i rijeke, tražili smo pomoć od njih čim nam je počela gorjeti koža na ulici, sad je na nama da im pomognemo. Jer, čim je na planeti neka frka ili vam je metež u glavi, bježi se u prirodu po spas i lijek. Mi moramo liječiti naše ranjene šume… U suprotnom, jasno je nema ni nama lijeka, ni od čega.

Mi se još tražimo u varljivim izazovima brze zarade, nabujalih i raskošnih balkanskih osjećaja i šansi za još uvijek neotkriveno turističko odredište u Evropi… U međuvremenu “gori more tope se planine”… Sagoreše nam najstarije masline, za 500 godina se to nadoknaditi ne može, ni nikad, a gori u kanjonu Tare, gori Durmitor, gore Prokletije, gori  u Nikšiću, gori na moru, gori oko Pivskog jezera, ma gori svukuda, nabrojati se ne može đe nam ovog ljeta ne gori… A nije od groma sve sagorjelo, no i od ljudske ruke, i šta sad? Možda će stati korona, jer sam imala priliku da mi jedan seljanin objašnjava dok je palio oko imanja da to radi jer su za vrijem kuge palili tako… E tu je naša kolektivna svijest, na tom nivou. Sagorećemo koronu. Pregoreli smo, ne pomaže tu ni kisjelo mlijeko, od Sunca se opekotine i izliječe, a to Sunce ne gori nas no mi se izlažemo kad ne treba radi svojih nekih “potreba”, pa nas opominje, ali ove žive rane stepena milion neće se liječiti ničim, sve i da odmah zasadimo nove šume na tim ugarcima… A saditi moramo, ako živjeti mislimo.

Gori svuda… Gori i na onim mjestima đe baš ljudi nijesu štetu do sad napravili devastacijom ili drugim prekomjernim rabljenjem… kuda ljudska noga rijetko hoda, gori jadnim životinjama dom… one ga zapalile nijesu.

Tražili smo ljetos utočišta od gradskih betonskih žarišta, mjesta na kojima ipak nije gužva, a koja su predivna, i pružaju nam sve to nam treba, spas od vrućina, prirodna skloništa… Ima puno tih mjesta u Crnoj Gori mimo poznatih ruta, skrivenih u svojim nepreglednim planinskim vijencima, riječnim koritima, morskim zaleđima…  iako se misli da ih nema više, još uvijek ima. Zavisi šta želite, opet ću vam reći. Kažu privilegovan je pojedinac koji ima priliku boraviti u tim netaknutim priodnim ljepotama, a nije privilegovan ja mislim, no pametan. Sve je do toga šta želite, stvar je pojma komfora. Ali, nema tog luksuza i komfora zbog kojeg bi neko dolazio u neku zemlju koja pali svoje šume i da u tim istim šumama taj neko ne uživa ili makar da zna da zbog njih diše čist vazduh…

Tražili smo ljetos baš te šume, rječice i rijeke, tražili smo pomoć od njih čim nam je počela gorjeti koža na ulici, sad je na nama da im pomognemo. Jer, čim je na planeti neka frka ili vam je metež u glavi, bježi se u prirodu po spas i lijek. Mi moramo liječiti naše ranjene šume… U suprotnom, jasno je nema ni nama lijeka, ni od čega.

“Samo polako” i “samo opušteno” ne gasi požare, pa mi društvo naviklo da uživa “u trenutku” da ima dobro vrijeme tokom cijele godine, koje ne brine mnogo o mogućim i teoretskim problemima koji se mogu javiti u budućnosti, moraćemo se pokrenuti, kasno je da “budemo zabrinuti”… treba nam mnogo toga zabraniti i mnogo čime nas obavezati da sačuvamo to što imamo i pošteno uzvratimo prirodi za to. Drugačije s nama ne ide, pa ne ide…

Nas treba zakonski obavezati da se momci na primjer ne mogu kao nekada u prošlosti oženiti dok ne zasade… pa zavisi odakle su, neki maslinovo drveće, neki borove, neki jele, neki jasene, bukve… Ili da do punoljetstva mora svaka jedinka u ovoj zemlji da zasadi određen broj sadnica drveća, i određeno vrijeme volontira sa vatrogascima… Zakonom se moramo od sebe štiti.