Anđeoska muzika božanstvena i u Velsu i na Durmitoru

Harfistkinja Branka Pajović /

Crnogorska harfistkinja rođena je u Baru, školovala se u Beogradu, Mančesteru i Kardifu, ali život britanske muzičarke zamijenila je durmitorskom idilom

Prema narodnom predanju, harfa je instrument koji sviraju anđeli. Samim tim u njenim zvucima postoji nešto božanstveno. Srećom, ne polažu anđeli jedini pravo na ovaj instrument, pa se muzika harfe može čuti i u ovozemaljskom životu.

U Crnoj Gori, zemlji gusala i epskog pojanja, čini se, nema mjesta harfi. Međutim, demantuje nas Durmitorka Branka Pajović – jedna od dvije harfistkinje u našoj zemlji. Gotovo cijelu muzičku karijeru započela je van Crne Gore, a visoko obrazovanje završila je u Velikoj Britaniji.

Uređena zemlja zapadnog svijeta nije joj odgovarala. Iako je tamo upoznala mnoga svjetska imena muzike i ustalila se u njihovim školama i priredbama, ipak ju je nešto vuklo put Crne Gore. Zato je odlučila da sređeni i monotoni zapadni svijet, zamijeni haotičnim Balkanom.

Prema njenoj priči, pak, kada je riječ o prirodnim ljepotama – kao da se nije selila. Prirodne ljepote Velsa, gdje je keltska harfa tradicionalni instrument, slične su idili Durmitora na kojem danas živi. Možda i durmitorska divlja priroda bude idealno područje za neke nove harfiste.

„U Engleskoj sam živjela u malom mjestu blizu mora i planina sjevernog Velsa, volim prirodu i mir, tako da je odluka pala da se dođe na Žabljak gdje imam i svoju kuću i zemlju blizu Vražijeg jezera“, priča Branka za Caffe Montenegro.

Pored muzike, ona se bavi i slikanjem. Samo za razliku od tradicionalnih slikara, koji koriste kist i boje, Pajovićeva koristi vunu, iglu i sapun. Iza sebe je već imala nekoliko uspješnih izložbi.

Čast je biti član Crnogorskog simfonijskog orkestra

Pajović je honorarna članica Crnogorskog simfonijskog orkestra (CSO) od jeseni 2016. godine i kaže da joj je drago da može biti dio tog sastava, koji je od izuzetnog značaja za kulturu Crne Gore.

„CSO je mlad orkestar sa velikim potencijalom. Svira se raznolik, promišljeno odabran program različitih epoha. Redovno nastupaju solisti i dirigenti iz okruženja i inostranstva, održavaju se edukativni programi i saradnja sa drugim institucijama kulture. Odnos kolega i uprave prema meni, uprkos promjenama i izazovima sa kojima se susretao Muzički centar, uvijek je bio izuzetno korektan“, ističe Branka.

Komunikacija, uzajamno poštovanje i profesionalizam su ključ svake uspješne saradnje, a ona se nada se da će nastaviti još dugo da sarađuju.  

Roditelje „primorala“ da je upišu u muzičku

U muzičku školu krenula je sa osam godina. Nastavnica muzičkog u osnovnoj školi preporučila je za vrijeme jedne horske seanse da svi pohađaju muzičku školu. Međutim, Branka je roditeljima preporuku nastavnice „prevela“ u moranje.

„Otišla sam kući i rekla mojima da je nastavnica muzičkog je rekla da „mora“ da se ide u muzičku školu. Roditelji su me odveli na audiciju, prilično skeptični u moje muzičke sposobnosti, jer sam bila tiho, povučeno dijete, prilično slabašnog glasa. Međutim, od mnogobrojne djece bila sam prva ili druga na spisku onih koji su prošli audiciju“, prisjetila se Pajović.

Od tada pa do kraja školovanja prolazila je godišnje ispite, prijemne iz osnovne u srednju školu, potom fakultet. Za postdiplomske studije dobila je dvije vrlo vrijedne stipendije koje su pokrile njeno kompletno školovanje u Velikoj Britaniji - sve zahvaljujući harfi. 

Još kao student svirala je harfu u Operi Srpskog narodnog pozorišta (SNP) u Novom Sadu i Beogradu. Po završetku koledža u Kardifu (Vels), dobila je priliku za svoj prvi rad u školi harfe na dalekom Tajlandu i tako počela rad sa djecom, ali i odraslima.

„Po povratku u Englesku bila sam profesorica harfe u školama u Engleskoj i Velsu. Takođe sam, uz redovne nastupe, držala svoj privatni studio časova harfe“, kazala je Pajović.

Put, međutim, nije bio lak. Kako priča, postojale su samo dvije muzičke škole u Beogradu sa klasom harfe, a harfista tek nekoliko.  Roditelji su je upisali u Muzičku školu „Mokranjac“ na časove klavira, ali je to nije interesovalo. Profesorica klavira joj je predložila „da proba drugi instrument“ ili da prekine sa časovima.

„Prema izlazu iz škole nalazila se soba sa harfom. Od prve odsvirane note pa do danas je išlo, čini mi se, lagano. Odlasci na časove i vježbanje instrumenta u školi, koja se nalazila na drugom kraju  grada, gradskim prevozom, u svim vremenskim prilikama, nikad nisu barem meni kao djetetu predstavljali problem. U muzičku školu išlo se svakog radnog dana i subotom, a za vrijeme studija i nedjeljom“, pojašnjava Branka.

Kaže da je harfa skup instrument i da od samog početka predstavlja veliko ulaganje za roditelje. Keltska harfa, koja se zbog svoje veličine koristi u nastavi za niže razrede danas košta i do šest hiljada eura. Velika, koncertna harfa, pak, košta od 15 do 30 hiljada, pa i do 100 hiljada za one sa pozlatom. Žice i servisi koje rade majstori iz inostranstva koštaju više stotina eura. 

„Danas je malo lakše doći do instrumenta, može se uzeti kredit, dok u vrijeme mog školovanja to nije bilo moguće. Svoj prvi instrument, profesionalnu keltsku harfu, kupila sam za vrijeme studija u Kardifu,  a drugu keltsku harfu sam ubrzo zatim dobila na poklon od francuskog proizvođača harfe 'camac'.  Nju i danas čuvam i to mi je trenutno jedina harfa koju imam“, priča Branka.

Svoju prvu koncertnu harfu kupila je, tvrdi, u tridesetoj godini, a par godina kasnije još jednu. Ispunila je sebi želju iz mladosti, ali žali što harfe nije imala dok je najviše vježbala kroz školovanje.

Muzička škola, a zatim i Fakultet muzičkih umetnosti (FMU) nalazili su se u strogom centru grada, samim tim i u centru različitih dešavanja Beograda. To joj je bila dodatna motivacija, naročito u tinejdžerskim i kasnije studentskim danima. Ni jedan dan muzičke škole nije se propustio.

„Ne kažem da se išlo na sve časove i predavanja, ali se išlo u školu i na vježbanje harfe. U blizini su se nalazile sala Kolarčeve zadužbine i Filharmonije, imali smo slobodan pristup koncertima, koji su bili česti, te se kući išlo samo na spavanje“, ističe ona.

Vježbala je četiri do šest, nekad i po osam sati dnevno. Jedini je problem bio, kaže, što je izuzev harfe i crtanja nije interesovalo mnogo šta drugo. Čak ni drugi predmeti u školi.

Tek se, kako priča, u inostranstvu „spustila na zemlju“, naučila i prihvatila da je normalno raditi i nešto drugo sem harfe. Kasnije su ta znanja i dobrodošla za vrijeme nekih situacija kada su najprije muzičari ostajali bez posla.

„Čovjek jednostavno sa godinama poželi da više vremena posveti nečem drugom, da se posveti porodici, hobiju i to je sasvim u redu, iako uvijek postoji osjećaj krivice da ne svirate dovoljno, čak iako publike nekad nema na vidiku. Instrument zauvijek postane dio vas, nekad vas to frustrira, ali isto ima moć da vas provuče kroz teška vremena, navede na nepoznate puteve i otvori brojna vrata. Taj osjećaj muzičari dobro znaju“, kaže Branka.

Sa koferom i 200 maraka u Mančesteru

Još kao studentkinja radila je u Operi Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Beogradu, ali u isto vrijeme je, kaže, željela da pođe vani. Smatrala je da ima još mnogo da nauči. Posavjetovala se, tvrdi, sa svojim koleginicama harfistkinjama koje su već bile na studijama u Velikoj Britaniji. One su joj pomogle da popuni formulare. Posle nekoliko mjeseci stiglo je pismo da školska godina na „Royal College of Music“ u Mančesteru počinje za svega trideset dana.

„Stipendija je pokrivala školarinu koja je tad iznosila 15.000 eura godišnje, smještaj i hranu. To je novac koji vi ne vidite, već koledž obezbijedi finansiranje od sponzora koje ide direktno ustanovi. Na drugoj strani, kod nas nastala je velika trka traženja sponzora za avionsku kartu i malo novca da mi se nađe za početak. Sjećam se da je i Opština Bar uplatila određenu sumu, tako da je ostalo da im se odužim na neki način u budućnosti. Otišla sam sa velikim koferom i 200 njemačkih maraka u džepu, sa puno uzbuđenja i bez ikakvog straha da li ću se snaći. To se podrazumijevalo“, opisala je Branka put za Britaniju.

Posle Mančestera, dobila je još jednu stipendiju koja je pokrila školovanje na „Royal Welsh of Music & Drama“, u Velsu gdje je harfa tradicionalni instrument. Postdiplomske studije na ovom koledžu bile su vrhunac školovanja gdje je bila u prilici da mnogo puta nastupa i sarađuje sa svjetski poznatim harfistima.

Nakon studija otišla je na Tajland, gdje je provela par godina. Vratila se u Englesku, i živjela je u blizini granice sa Velsom. To se pokazalo kao srećna okolnost jer je harfa velški tradicionalni instrument i ubrzo su je pozvali da predaje harfu u njihovim osnovnim i srednjim školama.

U Engleskoj je imala svoj biznis, kao slobodni muzičar (frilenser). Posao je podrazumijevao nastupe, rad u školi, privatne časove, vjenčanja i orkestar.

„Moram naglasiti da sam od prvog dana bila izuzetno prihvaćena od strane kolega, profesora i lokalne zajednice. Upoznala sam ljude iz raznih krajeva svijeta, mnogo toga naučila i izgubila predrasude sa kojima sam otišla u svijet. Zato uvijek savjetujem mlade da pokušaju da što više putuju i da budu otvoreni prema različitostima. Postoji cijeli svijet van granica naše zemlje i mnogo toga da se nauči“, poručuje Pajović.

Za rad sa djecom potrebna je ljubav

Branka smatra da je rad sa djecom privilegija. Njena specijalnost je, tvrdi, instrument i pojedinačan rad sa svakim djetetom ili sa manjom grupom.

Dok nije počela rad u osnovnoj i srednjoj školi na Žabljaku, nikad prije toga nije mogla ni da zamisli rad u učionici ispred više od 20 đaka. Voli sa svojim đacima da priča i diskutuje, često je nasmiju, iznenade pitanjima i odgovorima. Uvijek je, tvrdi, za to da joj vjeruju, da budu samopouzdani, motivisani i srećni i da mogu da mi priđu kad god osjete potrebu za tim. Drago joj je da ima priliku da prenese svoja znanje.

„U tome je i poenta svega, zašto sam učila tolike škole da bih sve zadržala za sebe? Ne radi se samo o muzici, već i o umjetnosti, putovanjima i životnim iskustvima. Možda neće zapamtiti sve sa časa, ali će zapamtiti nešto posebno za njih ili biti motivisani da krenu određenim životnim putem. Da bi čovjek uživao u radu sa djecom potrebna je bezuslovna ljubav prema njima i prema ovom pozivu, u suprotnom čovjek postaje nezadovoljan i gord i tada treba da napusti profesiju i da se bavi nečim drugim. Djeca osjete sve odmah i osjete nepravdu, što često ima dugoročne posljedice po njih“, kazala je. 

Povratkom u Crnu Goru „zatvorila krug“

Posle euforije studija, upoznavanja sa kulturom i običajima različitih zemalja Branki su se desili život, porodica, posao, svakodnevne obaveze, plaćanje računa. Kaže da je u zemlji kao što je Velika Britanija, htjeli ili ne, vrlo lako upasti u „mašineriju i kolotečinu svakodnevice koja je prilično predvidiva i nekako traje u nedogled“.

„Što se tiče ličnog života i harfe, mislim da sam postigla sve što sam htjela i nisam više mogla sebe da vidim na istom mjestu. Imala sam studente koji su stasali da nastave dalje školovanje na fakultetima i kolege koji su prihvatali moje učenike i poslove. Odluka da odem nije se desila preko noći, već se provlačila godinama. Živjela sam u jednoj zemlji, a misli su mi bile u drugoj“, priča Branka.

Filca vunu gotovo svaki dan

Branka je uvijek voljela crtanje i tokom života je isprobala različite kreativne poduhvate od pravljenja nakita, šivenja do oslikavanja porcelana. U svemu je, kaže, uživala, ali u filcanju vune najviše. Filcanjem se bavi gotovo svaki dan u slobodno vrijeme – već nekoliko godina. Izlagala je svoje radove na izložbama u Nacionalnom parku „Durmitor“ i osvojila više prvih nagrada. Već je održala i nekoliko radionica na Žabljaku u saradnji sa lokalnom zajednicom. 

„Inspirisana sam ljepotom prirode Durmitora, florom, faunom i obiljem vune. Pravim figurice životinja i oslikavam slike pomoću posebne igle koja ima funkciju da bockanjem uvezuje vlakna, sabija ih i na taj način oblikuje vunu ili nanosi boju na sliku. Pored igle, u filcanju vune koristim i vruću vodu i sapun. Na ovaj način, pored slika, mogu se praviti šalovi, kape, torbe, rukavice...“, navela je Pajović.

Vuna je, kaže, prirodan, izrazito prijatan i opuštajući materijal za rad i veoma je lijep osjećaj pretočiti „ideju u predmet ili sliku od skromne kudjelje, igle ili vode i sapuna“. Mogućnosti za stvaranje na ovaj način su, tvrdi, neiscrpne. 

Kaže da je familiju viđala jednom ili dva puta godišnje. Na Durmitor je otišla svega tri puta za 15 godina, a slike je sa nostalgijom gledala skoro svaki dan. Povratkom u Crnu Goru gdje se rodila, nekako je, smatra, zatvorila krug.

„Ni jednom se nisam pokajala zbog povratka ali sam iz predvidive, pomalo monotone svakodnevice jedne zapadne zemlje upala pravo u često nemilosrdnu centrifugu života na Balkanu. Prihvatila sam da je to tako, da se blago izrazim, veoma živopisno i dinamično, da se ništa ne mijenja decenijama i da će vjerovatno ostati isto“, ocijenila je.

S obzirom da je u Crnoj Gori rođena, tačnije u Baru, otac joj je sa Durmitora, stavila je sve na papir i Crnu Goru odabrala „iz ličnih i praktičnih razloga“. Izabrala je Žabljak, koji tokom ljetnje sezone postane svijet u malom – dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta. Priroda je nevjerovatna, a sporiji tempo života i svjež vazduh sasvim joj odgovaraju. 

„Naravno, nije sve ružičasto, postoje i manje lijepe stvari. Kako godine prolaze, zime postaju veliki izazov, kao i nedostatak adekvatne infrastrukture i drugih veoma bitnih faktora za normalno funkcionisanje. Kad vrlo loše funkcionišu neke osnovne stvari, kao na primjer zdravstvena zaštita, tad se postavlja pitanje ostati ili ne. Takođe, devastacija prirode mene posebno pogađa i potpuno mi je nerazumljiva. Njeno očuvanje, kao i očuvanje vodotoka i povratak prirodi je ulaganje u budućnost. Što prije shvatimo, bolje za nas“. istakla je Pajović.