Boka Kotorska – more, jedrenje i film u jednom

Jana Radan kroz zanat i profesiju promoviše svoj kraj /

Jana Radan, dvadesetpetogodišnja Bokeljka jedrilicom je prešla Atlantik, dok je „nevjesta Jadrana“ glavna tema njenih filmova

“Bokeljski je pomorac donio iz svijeta kulturne i demokratske tekovine prosvijećenih naroda Evrope i uspješno ih presađivao na plodno tle svoga zavičaja”. Ove riječi zapisao je narodni heroj iz prčanjske pomorske porodice don Niko Luković u svojoj knjizi „Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj”. Kroz Boku je prosvjetiteljstvo ušlo u tadašnju Crnu Goru.

Koliko su Bokelji tradicionalno povezani sa morem i plavom pučinom reklo bi se da im kroz vene umjesto krvi teče morska voda. Međutim, na palubama dugo nije bilo mjesta ženama. Vjerovalo se da donose nesreću.

Ipak, emancipacija društva dovela je do otkrića da žene mogu biti podjednako dobre moreplovke, kao i muškarci. U prilog tome govori i porast žena koje se interesuju za jedrenje i plovidbu, kroz razna sportska društva.

Jedna od njih je i dvadesetpetogodišnja Novljanka Jana Radan. Odrastala je u Herceg Novom, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Iako je u Beogradu, na Fakultetu za medije i komunikacije – digitalne umjetnosti, završila filmsku režiju, more joj je odmalena u srcu. 

Naučiti jedrenje je bilo „obavezno“

Jana je od najranijeg djetinjstva usmjerena ka moru, na život uz more, a na jedrenje kao jednu od glavnih aktivnosti na moru. Kada je riječ o moru, u to modroplavo mistično prostranstvo najlakše se zaljubiti upravo uz „nevjestu Jadrana“, kako je pjesnik Aleksa Šantić nazvao mjesto odakle potiče junakinja naše priče.

Zahvaljujući tome što su Radani imali porodičnu jedrilicu i jedriličarski klub u Herceg Novom – naučiti jedrenje bilo je obavezno. Jedrenje je, priča ona, bila aktivnost u ljetnjim mjesecima, ali tada, pored mnogo drugih u toku godine nije bila primarna.

„Tokom srednje škole sam se opet zainteresovala za jedrenje i zajedno sa društvom počela rekreativno da jedrim i učestvujem na lokalnim regatama. Te lokalne prerastale su polako u regionalne, duž Jadrana, na kojima nismo ostvarivali neke zavidne rezultate ali smo stekli neprocjenjivo iskustvo - suživot na brodu i suočavanje sa nepredvidivim okolnostima tokom višednevnog jedrenja“, pojašnjava Radan za Caffe Montenegro.

Najdraža regata koju je „morala izdvojiti“ kao poseban dragulj svog jedriličarskog iskustva, je regata PMS, skraćeno od Povjesni mediteranski skup žena, na kojoj učestvuju isključivo ženske posade i koja se tradicionalno održava osmog marta na otoku Vis u Hrvatskoj.

„Na ovom događaju tokom par godina nastupao je 'Montenegro Sailing Team', prvi crnogorski ženski jedriličarski tim, a takođe neke od nas iz Boke jedrile su u internacionalnim timu sklopljenom od djevojaka i žena iz cijele Evrope. Osim što ovaj događaj pamtimo po uvijek uzbudljivom jedrenju i predivnom druženju, jako je bitan u smislu promocije ženskog jedrenja i podsticanja ženskih posada u ovom sportu, ali i industriji nautike i nautičkog turizma“, kazala je Jana.

Zahvaljujući toj mreži žena, 2019. godine učestvovala je i na najvećem, najbrojnijem jedriličarskom takmičenju  u ovom dijelu svijeta, čuvenoj regati Barcolana, koja se već više od pola vijeka održava u Trstu u Italiji. 

 „Krštena“ od strane Neptuna

Tokom ovih sportskih dešavanja i druženja Jana je upoznala mnogo inspirativnih ljudi, stekla prijateljstva i kontakte koji su je uzročno-posljedično doveli do pozicije u kojoj je danas – da osim što se rekreativno bavim jedrenjem, to je zanat od kojeg mogu i da živim. 

Još 2016. godine, počela je tokom ljeta da radi kao posada na brodovima. Radila je na jedrilicama, motornim jahtama, katamaranima. Vremenom sticala iskustvo, završila potrebne kurseve, uz pomoć poznanstava, ali i interneta nalazila poslove. 

„Tako je moj posljednji poslovni angažman bio moja najveća avantura do sada, prelazak Atlantika na jedrilici veličine četrdeset metara, od Monaka do Urugvaja zajedno sa još šest članova posade. Plovilo se nešto duže od mjesec dana. Stajali smo prvo u Gibraltaru – neobičnom kulturološkom spoju Engleske, Španije i Afrike. Potom na Zelenortskim ostrvima – parčetu kopna u sred okeana na kojem se živi daleko od apsurda potrošačkog društva, sa osnovnim životnim potrepštinama, skromno i srećno. Odatle do obale južnoameričkog kontinenta trebalo nam je 11 dana navigacije, u susret ljetu“, pričala je Jana.

U toku tih dana prešli su Ekvator i kako stara pomorska tradicija nalaže – bili kršteni od strane kralja Neptuna (rimskog boga mora).

„U toj ceremoniji dobili smo morska imena i “kornjačine oklope” koji simbolišu novi stepen u iskustvu jednog pomorca. Sledeća destinacija bila je Brazil – Salvador, gdje smo dočekali Novu godinu, a potom se uputili prema krajnjoj destinaciji – Punta del Este, Urugvaj. Ovo putovanje je jedno predivno veliko iskustvo, sa svim svojim napornim momentima, iz kojeg se izađe duhovno bogatiji, strpljiviji, zahvalniji i hrabriji“, pojasnila je ona.

Umjetnost i jedrenje – dvije strane velike ljubavi

Osim plovidbe, koja je, kako kaže, „zanat“, njena profesija je stvaranje filmova. Više puta je naglasila da je, osim mora, i umjetnost njena velika ljubav. Tako je njeno prvo filmsko ostvarenje kratki dokumentarac o jedrenju u Boki – „U po’ bande“ , koji prikazuje jedrenje kao sastavni dio života u našim malim mjestima.

„Odrastanje oko jedriličarskih klubova i atmosfera koja se prožima među svim generacijama oformila je krug aktivnih stvaralaca jednog zdravog društva. Takođe, moj sljedeći, diplomski, film je smješten u Boki, i simbolično se zove - “Bokahontas”. To je jedna poruka iz budućnosti, poema o odrastanju i Boki, ali i osvrt na cijelu planetu na kojoj živimo, i kakav svijet ostavljamo budućim generacijama“, istakla je Radan.

Prvi ženski jedriličarski klub pod zastavom Delfina

Montenegro Sailing Team, prvi crnogorski ženski jedriličarski tim, nastupa pod zastavom tivatskog Delfina. Okuplja jedriličarke iz Tivta, Herceg Novog, Kotora i Risna, a imao je debitantski nastup na Visu 2017. godine na ženskoj trci (match race) na PMS Regati.

Tada su osvojile drugo mjesto, što je malo ko očekivao, jer je riječ o djevojkama kojima jedrenje nije primarni posao. Riječ je o entuzijasticama i zaljubljenicama u jedrenje i more, ali i Boku Kotorsku odakle su sve članice.

Spoj ovih interesovanja, jedrenja i filma/videa/fotografije, je nešto ka čemu teži, što se savršeno dinamički uklapa jedno uz drugo, i uvijek je vizuelno atraktivno. Jedina tehnička problematika je zabilježavanje najboljih, najuzbudljivijih i najatraktivnijih momenata tokom jedrenja, jer ne može se, tvrdi, u isto vrijeme efikasno jedriti i snimati ono što vidiš i doživljavaš.

„A teško je i odlučiti se između toga“, kaže Jana.

Ipak, i nakon svih različitih dalekih obala koje je obišla tokom ovih godina, Boka Kotorska je i dalje njena neiscrpna inspiracija.

„Ono što je činjenica je da živimo na jednom od najljepših djelova svijeta, jednom malom komadu obale koji u manje od 200 nautičkih milja ima jednu Boku Kotorsku, Lušticu, plaže budvanske rivijere, Sveti Stefan, Adu Bojanu… U smislu turizma, pogotovo nautičkog, međusobna blizina ovih atraktivnih destinacija je velika prednost. Mogućnost da u kratkom vremenu obiđu i dožive različite prizore je nešto što je ljudima danas jako vrijedno i privlačno, jer je vremenski faktor postao najvrjednija valuta“, ispričala je Radan.

Vjeruje da osim prirodne ljepote koja ne može da umakne oku posmatrača, ono što turiste privlači ovdje je atmosfera koju i dalje u sebi nose ljudi, a koja ne smije da se izgubi u moru jednoličnih sadržaja. Autentičnost koja se stvarala vjekovima kroz različite istorijske periode i kulturne uticaje mi danas moramo da očuvamo na najbolji način – kako zbog prezentacije drugima, tako i da bi mi sami u tome uživali i na najljepši mogući način ovdje živjeli. Dok postoje mladi ljudi poput Jane Radan, sigurni smo da će tako i ostati.