Bravo (n)vam ga, idemo dalje

Postoje oni ljudi koji vam skoro za sve što kažete znaju da kažu: „jesam li ti rekao...“. Pomalo su nesimpatični, znam. Ali ne mogu da ne kažem da vjerujem da ću u julu zasigurno, a vrlo je moguće i u junu, reći „jesam li vam rekla“... da će biti dobra ljetnja sezona u Crnoj Gori. Ne zato jer sam prepametna pa znam nešto što drugi ne znaju ili tako samo mislim, nego što sam i prije mjesec dana isto rekla i vjerovala u isto. Naravno da sam svjesna, da bez obzira što se vakcinišemo i što je značajno smanjen broj oboljelih, pandemija je još uvijek tu, nije objavljen kraj pandemije i do tog momenta ona je tu i toga moramo biti svjesni. Prije više od mjesec dana nije nas bilo toliko vakcinisanih. u čemu smo šampioni što je super, sad nam turisti mogu doći, no i tad sam mislila isto. Oslanjam se u svojoj tvrdnji naravno na broj vakcinisanih kod nas, ali i na tu želju ljudi da putuju. Nemogućnost kretanja rezultirala je nepodnošljivom potrebom da se putuje, kreće, druži... ljudi žele biti vani... Svijet je oživio, bukira se smještaj za ljetovanje, podrazumijeva se da se neđe ide... Kao da se izlazi iz podzemnih tunela, slavi se sunce, proljeće i cvijeće, i nikom se kući ne ruča... Upravo sam, posmatrajući sve znala da će tako biti, čak je i intenzivnije od pretpostavljenog. Ja uopšte ne brinem za sezonu.

MI U TURIZMU SMO BUKVALNO OŽIVJELI, ALI I TAKO BRZO SE DOČEKALI NA NOGE, DA MOGU SLOBODNO DA KAŽEM, BRAVO ZA SVE STARE DRUGARE, BRAVO ZA SVA NOVA OTVARANJA KOJIMA NAZDRAVLJAMO OVIH DANA, PRETEŠKO JE BILO OPSTATI A TEK OTVARANJE NOVIH RESTORANA I HOTELA JE UVIJEK BIO IZAZOV A U OVOM VREMENU NEIZVJESNOSTI JE ZAHTIJEVAO HERKULOVSKI NIVO HRABROSTI I ODLUČNOSTI LJUDI KOJI SE NE BOJE NOVE STVARNOSTI.

Brinula bih zbog gužvi, ali jel' moralno da nam nakon svega zasmeta gužva? Kažu na suncu se vidi sve bolje, ali ja se oslanjam na tu sunčanu stranu uma i da smo naučili mnogo u međuvremenu koje je bilo teško na svaki način. I okej mi je da se i mi malo izgalimo u svojim omiljenim restoranima sa ljudima sa kojima se nijesmo dugo vidjeli, da odemo na obalu i planinu, posjetimo rodbinu i prijatelje, makar u susjednim zemljama... – ako mjere dozvoljavaju. Da pokažemo jedni drugima koliko smo se poželjeli. Vrijeme najstrožijih mjera nam je pokazalo kako se bez mnogo čega može ali i bez čega je život manje lijep. Posmatrala sam kako oživljavaju trgovi po svijetu, gledam masovni piknik u parku u Berlinu, prvi izlazak nakon popuštanja mjera, ljudi su na ćebencima u parku srećni najsrećniji... Pa tek krilo aviona kad neko fotografiše, i svi kažemo a blago mu se odleće neđe... Kako je imati pa nemati, nemati pa imati... Ne ponovilo se. Vrijeme korone ne želim da hvalim, ali kroz moj posao sam saznala koliko je baš u tom vremenu novih, malih biznisa pokrenuto i koliko je nekih poslovnih želja za koje se nije imalo vremena ispunjeno. Mnogi koji imaju biznise, promišljali su kako da ih unaprijede kad sve jednom opet bude juče, kako sjutra da krenu bolji i jači, a neki koji su imali redovne poslove, pokrenuli su svoje. Najčešće su to bile kreativne radionice ručnih radinosti, a toga nam je uvijek nedostajalo. Kreativnih i autentičnih proizvoda. Ručno rađeno je uvijek na cijeni. Nekako su ljudi iznijeli na svijetlo dana neke svoje talente i ljubavi. Pa dobro, nijesu sve ljubavi komercijalne, ali dokazalo se da sve što se radi iz ljubavi najviše i vrijedi. Mi u turizmu smo bukvalno oživjeli, ali i tako brzo se dočekali na noge, da mogu slobodno da kažem, bravo za sve stare drugare, bravo za sva nova otvaranja kojima nazdravljamo ovih dana, preteško je bilo opstati a tek otvaranje novih restorana i hotela je uvijek bio izazov a u ovom vremenu neizvjesnosti je zahtijevao herkulovski nivo hrabrosti i odlučnosti ljudi koji se ne boje nove stvarnosti. I da, na kraju, nadam se da iako rizikujem da budem ona dosadna i mrzna osoba „jesam li vam rekla“ ću na kraju sezone ipak reći „jesam li vam rekla“, voljela bih zbog svih nas da budem u pravu i ja vjerujem da hoću.