Budi tamo đe je sve po tvom

Prošla je, iako smo svjedoci, mada možda još nesvjesni toga, jedna era, poglavlje civilizacije, ovog puta nije rat promijenio svijet, a opet je rat koji nas je sve na planeti ugrozio. Jedan virus i mi svi protiv njega... za sad moramo živjeti s njim. I sa strahom.

Sve se mijenja, i mijenjamo se i mi, samo što je još uvijek rano da konstatujemo te unutrašnje promjene, očitovaće se u budućnosti, istorija će se pisati o ovom razdoblju na Zemlji. Mi stariji joj prisustvujemo i dio smo promjene, mlađi će imati vremena da saznaju šta je ovo i kako i zašto bilo... Pa, na mlađima svijet i ostaje. No, dok smo tu, na našoj Zemlji, koliko god se privikavali na strah od neizvjesnosti i učili da se ne bojimo već zaštitimo, treba i da živimo ipak najbolje što možemo u datim okolnostima. Jer, ja vjerujem da je strpljen spašen, da će opet biti sloboda kretanja i druženja kao nekad pa nek' se ostalo i promijeni... Opet kao u izolaciji, kontaktiramo s kim moramo, porodice se osamljuju, prijatelji samo najbliži sastaju..., a opet i nije tako, volimo se sa po nekim vidjeti, a i moramo, vratili smo se na posao...

Posljednjih mjesec dana zbog svega što se dešava nije bilo gužvi niđe, ni na moru, ni na planini... Ljudi su se galili po plažama ni da su im privatna svojina, nije li i to lijep osjećaj... bez obzira na razloge, jer tako je kako je, mi smo u momentu u kome smo, nikome nije milo. Primijetila sam da su Crnogorci shvatili da će zaista ljetovati doma u društvu s prirodom i da su se dali u potragu za najljepšim mjestima, da aranžiraju svoje trpeze na obalama jezera i rijeka, prave dekoracije na planinskim livadama...

ZAŠTO NE BI SMO I MI, OHLADILI VINO, PIVO... U RIJECI, POSMATRALI LJEPOTU OKO SEBE I UŽIVALI I REKLI „ŽIVOTE ŽIV SAM HVALA TI“. PA AKO VAM NIJE DOVOLJAN CVRKUT PTICA I ŠUM VALOVA, MAKAR MODERNO DOBA IMA TIH GADŽETA - PONESI SVOJU MUZIKU SA SOBOM, BUDI LIČNI DI-DŽEJ I BAŠ TE BRIGA... TAMO SI ĐE JE SVE PO TVOM

Korpe za piknik se nijesu nikad bolje prodavale. Ne idemo u posjete jedni drugima s bocom i bombonjerom, no ako se i družimo, dogovaramo se šta će ko ponijeti domaćinu tih mini druženja u prirodi. To treba da nam ostane navika. Da se zovem u goste u šumu, na morsku, jezersku, rječnu obalu, na livadu... Nema tog enterijera koji može dati ugođaj koji može priroda, nema tog osvježivača niti mirisnog eteričnog ulja ljepšeg od trava od kojih ista spravljaju, i nema tog alkohola koji „udari” kao endorfin i poveća adrenalin kao čist planinski razrijeđen vazduh ili onaj pun joda, i nema ljepše muzike od orkestra u kom cvrkuću ptice i šume talasi ili pjeva vjetar...

Vaše je da ponesete ćebence, neko voće, neko piće, i neke čaše, nelomljive, lude da mogu da se „zabodu“ u pjesak i na livadu..., neke lijepe daske za rezanje, sudne krpe one vezene, stolnjak majčin romantični... Ima mnogo tih „enterijerskih“ elemanata stvorenih za druženja u prirodi i ne ugrožavaju istu jer što donesete, osim hrane i pića naravno, to i odnesete. I još nešto, priroda je pet friendly, svaki ljubimac je rado viđen gost, i on će vam biti zahvalan i presrećan. I fotkajte, fotkajte... bilježite... to su super uspomene, posebne i najljepše kad ste vi stvarali srećne prilike za sebe i bližnje.

Možda je baš sad to vrijeme da onu skupu bocu strašnog pića što smo dobili ili kupili u inostranstvu i čuvali za posebne prilike – da je otvorimo. Jer svaki dan je posebna prilika. Ne ostavljajmo ništa za posebne prilike, jer otprilike onda one nikako da dođu. Ukratko: rekla bih vam svima, svaki dan nam je nova prilika, posebna prilika, ljudi stvaraju prilike, i sad kad nikom nije lako, možemo olakšati jedni drugima, opet se vraćam na isto... A kako? Sitnicama. Budite lafovi u životu i stvarajte posebne prilike za najbliže i onoliko koliko mjere dozvoljavaju jer dani ionako prolaze, ne mogu se vratiti. Poredila bih to sa situacijom: šta će nekome pun orman neobučenih haljina za posebne prilike kad joj nikad nije bilo dovoljno dobro da iskoristi priliku da bude posebna, ili ona posebna u svakoj prilici.

I neka tako bude i za vrijeme i nakon pandemije. Jer život je da se živi. Volimo ga i čuvajmo, svoj i svih ostalih, i sad i uvijek, jedino tako će ova viruščina odustati napadati život jer život na zemlji je bio i biće nakon virusa. I naši životi takođe. Mislimo na sitnice... i te slatke male stvari, ustvari to i nije mnogima na planeti novo neki narodi tako su oduvijek i živjeli, s korpama za piknik svaki vikend se upute u prirodu, zašto ne bi smo i mi, ohladili vino, pivo... u rijeci, posmatrali ljepotu oko sebe i uživali i rekli „živote živ sam hvala ti“. Pa ako vam nije dovoljan cvrkut ptica i šum valova, makar moderno doba ima tih gadžeta - ponesi svoju muziku sa sobom, budi lični di-džej i baš te briga... tamo si đe je sve po tvom.