Budimo pristojni gosti

Čovjek se uči dok je živ

Sve naše komunikacijske vještine i sva naša znanja najizloženija su upravo za stolom.

Zato je izuzetno važno poznavati simboliku stola i primijeniti pravila bontona, uvijek, a pogotovo u tim prilikama. Ustvari, ako ih ne usvojite kao kulturu ponašanja zauvijek, onda morate razmisliti da naučite ako nijeste do sad. Niko se nije naučen rodi i nije sramota ne učiti nego ne htjeti učiti. A teško da se đe možete obrukati kao za stolom na javnom mjestu.

Ovaj put se ne bavim pisanjem o ponašanju ugostiteljskih radnika, već obrnuto, o našem ponašanju, ponašanju gostiju, koje nije uvijek primjereno, pa obje strane, i gost i ugostiteljski radnik, imaju svoju medalju priče...

Oni koji su ugošćeni tj. gosti pretežno znaju koje znanje i ponašanje treba da posjeduje ugostiteljsko osoblje kako bi gost bio zadovoljan, a isto tako gost treba svojim ponašanjem da doprinese da usluga bude na obostrano zadovoljstvo, i na kraju svojim ponašanjem pokaže poštovanje prema ugostiteljskom osoblju.

Dakle, svaki odnos je dvosmjeran: gost-ugostiteljski radnik-ugostiteljski radnik-gost, jer ugostiteljstvo se ne sastoji od namještaja nego od ljudi.

Pravila su malobrojna ali njihovo kršenje je često

Odlaskom na kafu, piće, ručak ili večeru potrebno je pridržavati se pravila uljudnog ponašanja u takvim prilikama, koja započinju već samim izborom lokala, jer zavisi da li ga posjećujemo sami, u pratnji ljepšeg pola tj. odgovara li tip lokala određenom doađaju zbog kojeg ga posjećujemo. Nakon izbora lokala potrebno je voditi računa, što zavisi o danu u nedelji, vrsti lokala i sl. o potrebnoj rezervaciji stola tj. mjesta. Dolazak na mjesto zakazanog susreta u tačno određeno vrijeme, muškarac mora strogo poštovati. Nikada se ne sastaje ispred ulaza u lokal, nego u njegovoj neposrednoj blizini. Ukoliko se radi o susretu većeg broja ljudi, tj. ako se radi o zajedničkoj proslavi tada nije potreban poseban dogovor o susretu i mjestu prije zakazanog vremena, i svi dolaze nekoliko minuta ranije na samo mjesto tj. lokal.

U svaki lokal muškarac ulazi prvi, prije dame s kojom je u društvu, jer je to ulaz na „nepoznato i neotkriveno“ područje (običaj iz starih vremena) a muškarac je zaštitnik od raznih opasnosti ili neugodnih situacija. U samom lokalu kretaće se ispred dame.

Pri svlačenju ili oblačenju kaputa dami pomaže jedino muškarac koji je s njom u društvu, tako da garderober, konobar ili šef sale neće ni u kom slučaju tu pomagati. U svakom boljem lokalu gostu na ulazu prilazi šef sale i odvodi ga do rezervisanog, odnosno slobodnog stola.

Izbor stola uvijek je obaveza muškarca.

Bakšiš u vrijeme beskontaktnog plaćanja 

Riječ bakšiš, koju koristimo kao sinonim za napojnicu, potiče od persijskog glagola bahšiden, što znači dati, pokloniti. Dakle, samo značenje upućuje na to da je riječ o dobrovoljnom gestu. Kod nas je i dio kulture, i postalo je nezgodno u vrijeme digitalizacije kada se sve više koriste kartice ostaviti i bakšiš. Nijedan provajder finansijskih usluga nije do sada uspješno riješio ovaj problem. Dodatno, kod nas bakšiš ni zakonski nije definisan. 

Ako se traži mjesto za dvije osobe, neće se koristiti sto za šest osoba. Mjesto se bira prema veličini svog društva. Ako slobodnog mjesta nema, pravilo pristojnosti ne isključuje sjedanje za tuđi sto sa slobodnim mjestima, uz prijedlog i pomoć šefa sale. Ako gost, koji je već za stolom odbije tu mogućnost ne treba dramatizovati, jer treba poštovati tuđe želje i najbolje je potražiti drugi lokal.

Pri zauzimanju mjesta, muškarac treba da ustupi bolje mjesto dami (da ne gleda u zid, u ćošak, da nije pokraj vrata i sl.). Muškarac neće sjesti dok dama nije sjela, a izvlačenjem stolice pomaže joj on ili konobar da lakše sjedne. Kada je dama zauzela mjesto, sjeda i muškarac.

Pri izboru jela dama ima prednost i izabraće jelo koje joj odgovara, a njen pratilac će nastojati da svojom narudžbom bitno ne odudara po sadržaju i količini od nje. Ako je na stolu samo jedan jelovnik, dama bira prva. Ako dama prepušta izbor muškarcu on neće birati najjednostavnija ili najjeftinija jela i pića, ali na insistiranje dame za nekim jednostavnijim jelom neće ni muškarac naručivati obilnije ili bolje. Ukoliko dama bira specijalitete tada ni muškarac ne smije odudarati svojom narudžbom.

Ako se prilikom narudžbe ne zna za pojedina jela iz jelovnika kakvo je i od čega je sačinjeno, tj. nepoznato je gostu, postoje tri mogućnosti: naručiti nešto što poznajete, naručiti „nepoznato“ ali bez prava na prigovore o kvalitetu ili ako jelo ne prija, ili što je i najbolje, bez ustručavanja pitati konobara za sve detalje o nepoznatom jelu. Sve narudžbe i primjedbe prenosi konobaru muška osoba. Konobara muškarac poziva očima, laganim klimanjem glave i sličnim nenapadnim kretnjama (nikakvim dovikivanjem „konobar“, „alo“, „majstore“ i sl.).

Prema uslužnom osoblju treba biti odmjeren i pristojan. Narudžba se daje bez vikanja i zapovjednog tona.

Ako se upuštamo u gruba objašnjenja, rasprave o nedostacima u toku boravka u restoranu, uvijek se to čini na miran način sa konobarom ili šefom sale. 

Izbor vina, tj. naručivanje pića je u nadležnosti muškarca, ali prije svoje odluke može se savjetovati s damom o vrsti željenog pića. Za vrijeme jela, ako konobar to ne uradi, a njegova je to dužnost, muškarac toči u čašu prvo dami (i ostalom društvu) a sebi posljednjem. Vino u bocama (flaširano), konobar sipa prvo muškarcu (ili domaćinu društva ako ih je više) za probni gutljaj o provjeri kvaliteta nakon što mu je predočena boca s etiketom za provjeru naručenog. Ako je muškarac zadovoljen, konobar toči dami, a zatim muškarcu (ako je veće društvo tada prvo svim damama, zatim muškarcima i naposljetku domaćinu). Ne odgovara li naručeno vino po ukusu ili temperaturi, može se tražiti druga boca, ali se otvoreno vino mora platiti. Otvoreno (stono) vino poslužuje se bez probnog gutljaja.

Kada je jelo posluženo prvo počinje u društvu da jede dama ili starija osoba po godinama ili položaju. Prilikom završetka obroka ubrus odlaže prvo dama, kao znak da je završila s obrokom, a plaćanje je dužnost muškarca, koje će obaviti bez ikakvih primjedbi na pojedine stavke ako one odgovaraju cijenama usluge. Moguće je da i dama ravnopravno učestvuje u troškovima, no muškarac plaća sve a naknadno se van lokala podijele troškovi. Dogovaranja, nagovaranja i razuvjeravanja o plaćanju pred konobarom nisu umjesna. Kod češćih izlazaka, mješovitih društva, muškarci i dame često ravnopravno dijele troškove, naročito kad se radi o većim iznosima. U društvu dva ili više muškaraca, ili mješovitom društvu, račun podmiruje ona muška osoba koja je pozvala na piće, tako ostaje mogućnost da i drugi pozovu turu i plate račun. Kratkotrajni susret povezan pozivom na piće ili kafu uvijek plaća muškarac.

Ljudi i ne znaju koliko odaju važne karakterne osobine baš pri jelu

Naišla sam na izuzetno zanimljiv i izvrstan osvrt kuvarskog stručnjaka i bivšeg šefa kuhinje pariškog restorana „Claridge“ Alfred Trochy-a. Naime, on je napisao svoje veoma zanimljive „gurmanske memoare“. Iz tih memoara navodim dio koji opisuje koliko se iskazuje karakter ljudi za stolom.

„Proučavajte ljude za vrijeme jela, pratite pažljivo svaki njihov okret, riječi i način kako uzimaju jelo, proučite njihovo ponašanje prilikom jela i komunikaciju sa ostalima za stolom, pa ćete prilično lako i skoro uvijek precizno tačno utvrditi čovjekov karakter. Ljudi i ne znaju koliko odaju važnije karakterne osobine baš pri jelu. Imao sam dovoljno prilika da u tom pogledu proučavam razne tipove ljudi i došao sam do vrlo zanimljivih i važnih opažanja.

Tako se, na primjer, materijalizam i idealizam možda nigdje u životu ne ispoljavaju toliko karakteristično, kao baš pri jelu. Uistinu je jedenje materijalistička radnja. Pa ipak, poznavao sam bezbroj ljudi, koji su u pri jelu unosili mnogo ljepote, idealizma, oplemenjivali su taj čin do umjetničkog savršenstva. 

Jedan moj stalni gost, neki g. Diklo, znao je tako fino, artistički da jede da su ljudi dolazili da ga gledaju i dobijali apetit i za drugi doručak.

Žene polažu veću pažnju na vještinu jedenja, jer znaju da će to igrati važnu ulogu pri ocjenjivanju njihovih vrlina ili mana. U Americi i najsiromašnije radnice i djevojke iz socijalno neosiguranih staleža uzimaju prije udaje kurs od nekoliko nedjelja, na kome se podučavaju isključivo o vještini jedenja i finog ponašanja za stolom.

Jelo više nego išta, po mom mišljenju, opisuje svakog čovjeka. Škrtice se ne odriču sebe ni za vrijeme jela. Oni svaku mrvicu sa stola pokupe, svaku kap iz čaše popiju, a pri narudžbi u restoranu ne gledaju na jelo, već samo na cijene. Skoro svi oni boluju od bolesti želuca, oni se zbog sjekiracije oko plaćanja uvijek nerviraju i uslijed toga im želudac ne probavlja kako treba.

Sebičnjaka odaje njegova halapljivost i brzina u jelu. Ne vidi i ne čuje ništa, jelo mu je sve.

Strašni su pri jelu i pretjerano revnosni poslovni ljudi, koji i za vrijeme jela misle na posao i takođe spadaju u red velikih proždrljivaca.

Hohštapler voli da blefira i sa jelom. On bira najpreča i najskuplja jela, glasno poručuje kod konobara da svi u restoranu čuju šta on jede. 

Umjetnici su u jelu nemarni. Vole manje izdašna, ali finija jela. Piće je za njih važnije od jela. 

Don Žuani vole da frapiraju ženu, sa kojom dolaze na ručak ili večeru u restoran. Oni ne žale

trošak. Ljudi koji troše mahom hranu bez mesa, vegetarijanci, poznati su kao blagi, dobri, popustljivi ljudi, a često ima među njima i velikih kukavica.

Zaljubljeni čovjek mnogo poručuje, ali malo jede. Od svakog jela ostavlja više od polovine.

Razočaran, zabrinut čovjek jede silom. To iskusan konobar odmah opazi.

Gordi, ponositi, uobraženi i pretenciozni ljudi (a naročito žene) vole dugo da biraju po jelovniku, da vraćaju jelo ili da ne nađu ništa u jelovniku, što bi bilo za njih, pa radije mijenjaju lokal.

Pedantni, uskogrudi, pesimisti mnogo zamjeraju za vrijeme jela, viču, psuju,

ništa im nije dobro.

Raspikuća jede skupa jela, poručuje mnogo i ne mari za cijene.

Ima naročito veliki broj dama koje jedu u restoranu i želeći da se pokažu iskusne u

društvenom životu, izvještačeno se ponašaju, odbijaju svako jelo i ravnodušne su ako njihov

muški partner plaća hiljadarkama konobaru.

Čitav niz karakteristika čovjeka za vrijeme jela mogao bi se navesti, čitava studija o tome

napisati. Ljudi, pazite kako jedete, jer vaše ponašanje za vrijeme jela govori umjesto vas i daje svjedočanstvo o vašem karakteru.“

U Crnoj Gori – napojnica zavisi od našeg raspoloženja, zadovoljstva uslugom i potpuno je dobrovoljan gest. Visina napojnice može biti od ispod euro do i stotine eura ako nas „pogodi“ atmosfera i ima se...

O napojnici – bakšišu u svijetu

Napojnica, francuski „pourboire“, njemački „trinkgeld“, mađarski „borravaló“, italijanski „buona mano“ ili „mancia“, engleski „tip“ ili „gratuity tip“, je prihod uslužnom osoblju i uobičajeno je između 5-15 odsto od vrijednosti računa i ne podrazumijeva se automatski u Evropi kao Sjedinjenim Američkim Državama. 

Kod nas je za napojnicu uobičajen naziv bakšiš. Riječ bakšiš je iz persijskog, odnosno turskog jezika (tur. bahşiş ← perz. bahšiš ← bahšīden: dati, darovati). Dakle, njeno značenje je - novac koji se daje kao nagrada za trud preko cijene usluge.

U pojedinim ugostiteljskim objektima napojnica je već uračunata kao taksa ili servis, što je posebno označeno na dnu jelovnika. Ako nijeste zadovoljni uslugom platite puni iznos računa ali bez napojnice, što će biti dovoljan znak ali i upozorenje osoblju.

Postoji nepisano pravilo, što veći račun – veća napojnica, i uvijek se daje onom ko naplaćuje uslugu. No, i napojnica zavisi od zemlje u kojoj ste.

Napojnica, ili kako mi to nazivamo bakšiš, kome se raduje većina osoblja u oblasti posluživanja u svijetu, na Islandu je – velika uvreda. A kako je to u našem okruženju:

U Austriji napojnica je uključena u cijenu ali je uobičajeno ostaviti nekoliko novčića ako ste bili zadovoljni uslugom: 1 euro kao dodatak na cijenu, 10 centi za napitak. U hotelu za noćenje ostavite 1-2 eura i to unaprijed.

U Češkoj u većim gradovima očekuju bakšiš barem 10 odsto od računa. U boljim restoranima ga ostavite na stolu, u tanjirić s ubrusom, ili dodajte uz potpisan kartični račun, u drugim manjim restoranima, gostionicama ili kafićima, možete bakšiš dati uz plaćanje računa - „na ruke“.

U Francuskoj, napojnica je najčešće uključena u uslugu. Ako ste zadovoljni uslugom ostavite 10-15 odsto vrijednosti od ukupnog računa. Ako nije uključena u uslugu tj. cijenu (service non compris) očekuje se napojnica od 15 odsto. U punom restoranu napojnicu dajete u ruku, ako ste pili samo kafu, sitniš ostavite na stolu. U hotelu je uobičajena napojnica po 2 EUR-a za spremačicu sobe na noć, 1 euro za osobu koja nosi prtljag. Naravno da uvijek ako želite možete ostaviti više, ali nemojte izostaviti napojnicu.

Grčka - napojnica nije obavezna ali je očekivana, kao uljudan gest zahvalnosti. Na vrijednost računa ostavlja se pretežno 10 odsto. Spremačica sobe i osoba koja nosi prtljag takođe očekuju nagradu.

Irska - obično je napojnica uključena u cijenu i to 12 odsto. Ukoliko nije uključena u cijenu poslužitelj očekuje, uz plaćanje računa, 15 odsto. U hotelu je uobičajeno ostaviti u sobi za poslugu.

U Italiji napojnica nije uobičajena, ali ako ste zadovoljni uslugom nagradite poslužitelja (konobaricu, konobara), i ostavite je prilikom plaćanja računa. Napojnica u hotelu nije uobičajena ali ako ste zadovoljni uslužnim osobljem, ostavite je. No, Italijanski Vrhovni sud je odlučio da i na napojnice treba plaćati porez jer su, kako je utvrdio, prihod iz radnog odnosa i stoga podložne oporezivanju. Vrhovni sud Italije je prihvatio žalbu Agencije za prihode protiv zaposlene luksuznog hotela na Sardiniji koja je u godini dana zaradila oko 84.000 eura napojnica. Panika je zavladala među ugostiteljima. Oni konobarima daju minimalne plate, ili minimalne nadnice ili čak minimalne satnice, sve računajući da će to napojnicama zaokružiti do podnošljivog prihoda. Ionako je nakon pandemije nastao manjak konobara. Boje se da će ih još teže dobijati, ili da će konobari insistirati na pristojnim platama, na koje poslodavci plaćaju više poreza i doprinosa nego što ostane uposlenih. Ugostitelji tvrde da će država, u konačnom, tako dobijati manje a ne više.

U Holandiji je napojnica uobičajena i smatra se nepristojnim - ne dati je. U restoranima i barovima daje se 10 odsto na vrijednost računa, i ostavlja se na stolu. Hotelskom osoblju daje se po 2 eura u ruku ili se ostavlja u sobi.

Norveška - napojnica je dobrovoljna i neće vam biti zamjereno ako je ne ostavite. Naime, ona zavisi samo od vašeg raspoloženja. Uobičajeno je zaokruživanje iznosa do najbližih 5 ili 10 kruna za posluženo piće, a napojnica od 10 odsto uz račun je cijenjen gest. 

U Njemačkoj je uobičajeno da, od poslužitelja, ne tražite povrat sitniša, osim ako nijeste zadovoljni uslugom. 

U Portugalu se ne podrazumijeva napojnica, ali ako je dajete to učinite diskretno tako da drugi ne vide, jer je to lična stvar između vas i davaoca usluge. Za posluženi obrok ostavite euro-dva. U hotelu, ako je osoblje bilo izrazito uslužno, ostavite malu napojnicu.

U Španiji nije obavezna napojnica i daje se samo kao nagrada uslužnom osoblju. U restoranu uz plaćanje računa, dovoljno je 2 odsto i ostavlja se na stolu, dok se u drugim mjestima ostavlja sitniš do jedan euro...

U Švedskoj je napojnica uključena u uslugu. U boljim restoranima ili za odlično obavljenu uslugu uobičajeno je ostaviti 5-10 odsto. U hotelu napojnica nije očekivana.

U Švajcarskoj su plate u ugostiteljstvu vrlo solidne, tako da se napojnica ne očekuje. No, ako ostavljate napojnicu tada se to vrlo cijeni i zahvaljuje se i na najmanjoj. 

U Engleskoj, napojnica je očekivana za pružanje usluga kao npr. taxi, frizer ili posluživanje u ugostiteljskim objektima. Vrijednost napojnice od 10 odsto je očekivana, a 15 odsto je velikodušna. Kao i u Portugalu ostavlja se – diskretno, na stolu ili na krevetu u hotelu, ili prilikom plaćanja računa samo kažite: „zadržite ostatak“ (kip the change).

U Turskoj postoje različite tradicije davanja napojnica zavisno o uslužnom sektoru. U restoranima nemojte dodavati napojnicu na račun. Neki restorani mogu dodati napojnicu s uslugom imena na račun, a ako je tako, nema potrebe za dodatnim napojnicama. Ali ako u računu nema izjave o usluzi, što je najčešće slučaj, onda, ako vam se sviđa usluga, možete dodati 10 odsto računa kao napojnicu za restoran. U nekim hotelima u Turskoj postoji poseban papir u kojem možete navesti koliku napojnicu ostavljate pjedinačno svakoj osobi koja vas je usluživala. U Turskoj nema tradicije davanja napojnica taksistima, ali postoji tradicija zaokruživanja cijena vožnje.

U Crnoj Gori – napojnica zavisi od našeg raspoloženja, zadovoljstva uslugom i potpuno je dobrovoljan gest. Visina napojnice može biti od ispod euro do i stotine eura ako nas „pogodi“ atmosfera i ima se...