Buđenje ranog proljeća

Nekako nikad kao ovog februara snijeg nije veselije padao, nebo je bilo izdašno i obuklo u sniježni pliš planine, a nikad nije tako snažno zamirisala suncem mimoza na plus 20.  U kratkim rukavima turisti na obali, na skijalištima pod punom opremom gas po snijegu... Neki iskusniji hedonisti su iskusili i jedno i drugo.

Da li su mi osjećaji tananiji nakon prošlogodišnjih nedostajanja ili preležane korone sam senzitivnija i subjektivno je, ne znam ili to ima veze sa buđenjem ranog proljeća, energijom ponovnog rađanja...

Kažu da je ovo vrijeme od kad je popustila korona, iako su mjere na snazi, vrijeme novog početka. Ne bih se složila, nije bio smak svijeta, ali osjećaj je doduše bio često takav. Jeste ovo neki početak nastavka života liči na onaj prije korone i mislim da smo mu se tako obradovali, ali i da bolje vidimo ono u šta smo i ranije gledali ali ga ne vidjeli kako treba i ne cijenili, da snažnije osjećamo ljepotu prirode i cijenimo više njenu moć. I to je uticalo na turizam zimus, a još su nam vremenske prilike išle na ruku, kako kažu faktor sreće je pripomogao i zimskoj sezoni i početku Dana mimoze (najtopliji dan ove godine je bio) kojih smo se svi u regionu uželjeli. Plesali su ljudi na maskenbalima, đuskali na Skijalištu 1600... Vazduh čist, nebo pretežno plavo, ljudi se svemu tome raduju, svega bez čega smo morali - shvatili smo koliko nam je neophodno. Volimo svoje navike, slobodu života, i prirodu više nego ikad jer u njoj smo tražili utočište kad bi nas mjere satjerale u ćošak kuće...

Bilo je srećno vidjeti ljude kako duž obale šetaju, sjede na obali upijaju sunce... puna skijališta, u Kolašinu se nije mogao naći smještaj vrlo često..., a ni na Žabljaku. Nikom više covid potvrda nije problem samo da se nađu na planini, ili na moru, da rade šta vole...

Zima na planini traje duže nego u drugim krajevima zemlje, zimska sezona dok snijega ima, a snijeg će čini se trajati... pa da i ne padne više, a možda nanese još koji put mada to ni meteorolozi više ne znaju... Neko koristi brda da po njima skija neko ide do brda da razmišlja... Svak' je nalazio sebe u planini međ' brdima...

Nekako nikad kao ovog februara snijeg nije veselije padao, nebo je bilo izdašno i obuklo u sniježni pliš planine, a nikad nije tako snažno zamirisala suncem mimoza na plus 20.  U kratkim rukavima turisti na obali, na skijalištima pod punom opremom gas po snijegu... Neki iskusniji hedonisti su iskusili i jedno i drugo.

Ne znam cifre, i saopštavaće ih oni koji moraju i trebaju da broje, ali znam da je zimska sezona u planinskim centrima bila odlična, i živahnija, atraktivnija primamljivija za turiste nego ikad, ali... Ali, nedostaje nam hotela na planinama, nedostaje nam restorana na planinama, nek se ne uvrijede postojeći, ali malo ih je, tek se to najbolje osjeti kad imamo ozbiljnu sezonu.

Osim zabave na snijegu gosti traže i zabavu u gradu, no gosti razvesele grad, party je tamo gdje je dobra energija, nije se žalio niko, ali prilika je da se otvori još restorana sa domaćom hranom karakterističnom za ta podneblja, par restorana – malo je. Gužve su bile u svim postojećim restoranima, i bezveze je da se kačamak toliko čeka. Jeste, treba vrijeme da se spremi kačamak, ali ne i dva dana da se „uhvati“ mjesto u restoranu...

Otvarajte restorane dobre hrane, eto bizinisa za sve, i proizvođače i restoratere, a može biti jedan i ovo drugo. Nedostaje, još dosta nedostaje kompletirane usluge, seoskih domaćinstava, ili malih hotela sa lijepim restoranima, planinskih hotela, gdje se nudi hrana, čaj, sok sa planina, sve domaće. Sjetite se vi koji ste bili ove zime gore, koliko ste i gdje mogli da jedete domaću hranu, nacionalne specijalitete, ili pak da kupite namirnice tih krajeva... slabo je to. Može to bolje.

Na moru se već uveliko priča o ljetnjoj sezoni, očekuje se dobra sezona, „osjeća se u vazduhu“ ali nije dovoljno da ima turista i sunca i za ostalo ćemo lako, jer već sad se zna da ćemo teško imati dovoljno kadra u ugostiteljstvu i hotelijerstvu neophodnog za sezonu. I susjedi imaju taj problem. A naša radna snaga ode u susjedstvo, susjedska u njihovo susjedstvo i tako... Nećemo baš lako.

Sa radnom snagom smo imali problema i ranijih ljetnjih sezona, nije nov problem, šta se uradilo po tom pitanju, generalno i na nivou sistema školovanja, obuka i priprema - ništa, snalaze se svi pojedinačno kako se ko snađe, da li je mogla država pomoći sa nekom naknadom dodatnom na plate radnicima u ugostiteljstvu i turizmu nešto preko plata ako ne mogu poslodavci da ih adekvatno plate da ne idu preko granice po veću zaradu, makar prelazno rješenje da se „premosti“ sezona... Dugoročno, na tom treba i mora da se radi. Ovako, šta da se radi, ako nema ko da radi, a na birou toliko ljudi. Razvila se svijest o značaju turizma i mogućnosti zarade od istog, mnogi su posljednjih godina uložili po selima i planinama u planinske kuće ili nekoliko njih, ali tamo gdje nije domaćin prisutan ni kuća nije kako treba, prisutan u smislu da se osim smještaja ponudi i domaća hrana, ako ne iz svoje proizvodnje makar od komšija seljana. Ovako, tražiš smještaj na planini, i nađeš, može i vila da bude luksuzna i prilično skupog noćenja, ali za hranu se snalazi, ima onih koji idu na odmor, a većina je to, da ne kuvaju, ne spremaju i ne vuku hranu sa sobom. Nije usluga samo montažna kućica. Može to bolje.

Teško je bilo naći zimus smještaj na planini sa uslugom i hrane. Nije bila cijena upitna, upitno je bilo ima li ko to da nudi. Ima kuća za najam sa sve đakuzijem i komforno uređenih, ali se nudi samo smještaj, pa se hrani kako znaš. A najbliži restoran i nije blizu... Neko želi sve, i lijep udoban smještaj, i lokacija da je lijepa, i da ima uslugu hrane i pića, i da se podloži kamin... Da plati kompletnu uslugu i ugođaj nije problem, ali da se nađe ovdje jeste problem. Sve primjere uvijek navodim iz prakse i ličnog iskustva, stanja na terenu. Tako da, odlična zimska sezona na planinama pokazala je i niz nedostajanja, a to je šansa za narednu da se spremimo, da se zapošljava i zarađuje, turistima nijesu samo kilometri ski staza najvažniji, hoće potpun ugođaj nove destinacije, traže se konobe sa domaćom hranom, čak i u Austriji gdje su bile najstrožije pandemijske mjere, radili su takvi autentični, porodični, mali restorani, uz to i najskuplji,  i bili puni iako skijališta zbog mjera nijesu. Jer turisti tragaju za originalnim mjestima na planini gdje se skija ali i dobro jede, za zdravom hranom, novim ukusima, autentičnim ambijentom i zabavom, hoće drugačije od viđenog po fensi skijalištima, već viđenim i doživljenim, imamo mi tu šansu, drugačiji smo i trebamo to iskoristiti, na originalnost treba računati i sačuvati je, novotarije kao loše kopije ne prolaze. Samo da shvatimo da turizam nije trenutna zarada i da se trud na duge staze itekako isPLATI, da treba graditi tradiciju, i s konobom i kolibom i oslanjati se na tradiciju. To jedino ima smisla i prođu.

A za ljeto, šta reći, moguće je da ćemo imati turista, no neće imati ko da im kaže dobrodošli. Nema vremena za velike poteze ali neke pametne da se obezbijedi sezona možda ima, jer kažu ima posla ko 'oće da radi, pa hajde ko hoće da radi da i zaradi. Smislite nešto. Scenario da je zemlja puna turista a da nema ko da ih posluži čini se apstraktan ali je moguć, a definitivno apsurdan. Ne zovu se u goste ljudi ako nema ko da ih posluži. Zato je priča o turizmu uvijek bila da je to jedan lanac ishrane, ruka ruci... sam niko ne može biti destinacija u destinaciji, samo lokacija, a niko ne dolazi u neku zemlju više zarad jedne lokacije. Prepustiti se stihijski mogućim situacijama je diletantski, a naš turizam ne smije to sebi dopustiti, lako se sklizne s piste turizma ako se ne uzleti kako treba, a i s liste poželjnih destinacija, džaba ljepota prirode, turizam je i priroda i društvo.