Čarobna jesen u planini

Jesenji pohod na Kapetanovo jezero /

Lišće je tek počelo da dobija jesenju patinu i zlatne tonove. Sunce i dalje sija dovoljno jako da daje utisak da će ljeto vječno trajati. Uslovi idealni za šetnju šumama i gorama naše zemlje ponosne. Gre’ota je ne iskoristiti ovakve dane i uživati punim plućima kako je tog septembarskog dana činilo skoro stotinjak zaljubljenika u prirodu okupljenih u društvo “Montenegro Phototrakking”.

O Kapetanovom jezeru sam čuo davno, još dok su me, za razliku od mojih vršnjaka, narodne epske pjesme veoma interesovale. Opjevano je jezero i ljepote okolnih katuna oko kojih su se vjekovima crnogorska plemena borila sa nikšićkim građanima. Po jednom od Mušovića, nikšićkih kapetana jezero je i dobilo ime.

Rana je jesen i put u planine je uživanje za dušu i tijelo

Rana je jesen i put u planine je uživanje za dušu i tijelo. Vozimo se nekih sat i po krivudavim putem od Nikšića. Usput susrećemo ponekog ko ide ka katunima, ili one koji rabotaju oko kuća i imanja. Prije same Lukavice nailazimo na nekoliko vikendica, a neke od njih imaju sređena dvorišta, ljuljaške i šatore, pa putnici namjernici imaju gdje i da potraže smještaj ako se neplanirano zadrže u planinama.

Lišće je tek počelo da dobija jesenju patinu i zlatne tonove. Sunce i dalje sija dovoljno jako da daje utisak da će ljeto vječno trajati. Uslovi idealni za šetnju šumama i gorama naše zemlje ponosne. Gre’ota je ne iskoristiti ovakve dane i uživati punim plućima kako je tog septembarskog dana činilo skoro stotinjak zaljubljenika u prirodu okupljenih u društvo “Montenegro Phototrakking”.

Predivna prostranstva Lukavice

Pred nama se prostrla divna planina Lukavica. Na njenim obroncima vidimo poneko stado ovaca i krava, kao znak da stočari još uvijek izdižu u te krajeve. Hitamo ka Zagaračkom katunu i tu pravimo okupljanje pred kretanje u skoro 15 kilometara dugu šetnju. Strpljivi Darko, alfa i omega naše grupe, daje posljednje instrukcije pred polazak sa kote 1680 mnv. Dok slušam njegove instrukcije divim se ljepoti krajolika. Pitam jednog mještanina za kuću mog dragog prijatelja čika Sloba Markovića. Slobo već decenijama živi u Subotici, ali svake godine redovno dolazi da ljetuje na Lukavici. Sjećam se njegove izjave na RTCG od prije par godina.”Nude mi boravak u hotelima na moru. Eto ih tebi, meni preko ovoga ne treba”, kao da je juče bilo kada sam ga slušao. Dok sjedim podno Malog Žurima posmatram okolinu i shvatam zašto je čika Slobo bio u pravu. Nadam se da ćemo se narednog ljeta sresti kod njega da pijemo rakiju i divanimo.

Darko komanduje pokret i naša grupa se lagano pretvara u dugačku kolonu koja siparom između Malog i Velikog Žurima polako kreće ka Kapetanovom jezeru. Nakon nekih pola sata hoda stižemo na prvo počivalo. Lagani vjetar nas miliju i pomaže da lakše podnesemo uspone koji su pred nama. Posmatramo pašnjake, ponegdje se vidi i kućište kakve stare kuće u kojoj su nekad boravili čobani. U daljini naziremo Krnovo i dogovaramo neku narednu turu i obilazak tih krajeva.

Jezero na dlanu

Nakon počinka i stari i mladi složno krećemo naprijed. Poslije još jednog većeg uspona dolazimo do jednog prevoja i nakon desetk minuta dolazimo do vrha sa kojeg puca pogled na Kapetanovo jezero. Svi pravimo fotografije, željni da ovjekovječimo prekrasan pogled.

Vodiči nam objašnjavaju gdje su obronci Maganika, Kape Moračke, vrh Brnjik iza kojeg se nalazi prelijepo, a malo poznato Manito ili Brnjičko jezero. Ljepota je mnogo, a ne možemo sve za jedan dan obići. Sa nestrpljenjem čekam nove ture, kampovanja i obilaske skrivenih ljepota Crne Gore.

Pred nama je još jedan uspon, najteži od svih. Penjemo se na 1984 mnv do Nikolinog vrha. Ovdje pravimo zasluženu najdužu pauzu. Otvaraju se ranci i vadimo sendviče i vodu da se okrijepimo nakon finalnog uspona. Sjedimo i posmatramo jezero kao na dlanu. Neki su se ozuli da odmore umorne noge, a neki bogomi I dremnuše zeru. Gdje god se osvrnemo sa ove visine pogled se preko planina gubi u daljinama. Užitak je potpun, ali, nažalost, kratak. Vrijeme je za novi pokret i spuštanje strmom stazom ka jezeru. Spuštanje je teže, pa moramo biti još oprezniji. Poslije više od pola sata konačno dolazimo do jezera.

Lišće je tek počelo da dobija jesenju patinu i zlatne tonove. Sunce i dalje sija dovoljno jako da daje utisak da će ljeto vječno trajati. Uslovi idealni za šetnju šumama i gorama naše zemlje ponosne.

Buka kvari planinsku idilu

Tamo nas dočekuju radnici koji zidaju kuću. Zvuk mješalice i muzike sa zvučnika se miješaju, a buka remeti užitak boravka u ambijentu iz snova. Svraćemo na česmu kod Gorana da napunimo vode. Ostatak ekipe ide prema obližnjoj kafani, a ja sa Goranom ostajem da popijem jedno studeno pivo i prozborim koju.

U razgovoru nalazimo zajedničke prijatelje i pričamo o njegovim planovima da se ozbiljnije bavi turizmom naredne godine. Iza kuće on završava četiri bungalova, dograđuje kupatilo i kuhinju, pa se nada da će već krajem maja naredne godine ugostiti prve ljubitelje prirode. Kaže da cijeli taj kraj ima veliki turistički potencijal kao polazna tačka za obilazak okolnih krajeva. No, trebalo bi popraviti put, dovesti struju i spriječiti devastaciju prostora. Kada će sve to doći na red, ostaje da vidimo. Posla za vrijednog Gorana i njegove majstore ima dosta pa ih ostavljam da rabotaju, a ja se polako upućujem ka ostatku grupe koji je polijegao oko jezera. Dio njih sjedi u kafani sa koje se pruža pogled na jezero i okolna brda.  Od dodatnih sadržaja u ponudi su smještaj, rentiranje bicikala i kajaka. Dovoljno da lijepo porovedete aktivan vikend u ovoj nedođiji koja će vas ostaviti bez teksta.

Vile slučajno napravile jezero

Stručnjaci kažu da je površina Kapetanovog jezera na 1678 mnv. Jezero je dugačko 480, a široko 330, dok mu najveća dubina iznosi 37 metara. Do njega se kolima može stići od Luke Bojovića, preko Bara Bojovića i Nikšinog kiljana. Drugi put je preko Veljeg Dubokog i ovuda se samo može doći sa terencima ili pješke.

Stare narodne priče zbore o nikšićkom kapetanu Mušoviću po kome je i nekadašnje Trebješko jezero dobilo novo ime. Njih sam slušao od mještana dok smo ispijali pivo i uživali u ljepotama krajolika. Legenda kaže da je silni kapetan nikšički iz čuvene familije Mušovića na mjestu današnjeg jezera imao katun na koji je izdizao sa stokom i uživao u planini. U stijenama poviše katuna nalazio se izvor u kojima su se planinske vile kupale i pile čistu vodu. Svake večeri vile su se skupljale, puštale vodu i koristile je za kupanje, dok bi pred zoru, kad se krenu vraćati u goru, posljednja zatvarala izvor. No, jednom prilikom to je zaboravila pa voda poplavi katun Mušovića, pa je na njegovom mjestu sada jezero.

Preko Nikšinog kiljana do Bara Bojovića

Vremena za duže uživanje nema. Dan je sve kraći, a nemamo taj luksuz da ostajemo po noći u planini pa krećemo ka Lukavici. Put je lagan, a predjeli idilični. Sunce polako pada ka zapadu, a obronci planina dobijaju neke čudesne obrise i boje. Pomalo zastajemo da napravimo koju fotografiju, ali jedinu pauzu pravimo kod crkve Svetog Ilije. Od nje put nastavlja do Male Lukavice na kojoj se nalazi  improvizovano fudbalsko igralište iznad kojeg se uzdiže stijena, a na njoj koliba “Moj san” sa koje se vidi cijeli ovaj kraj. Prolazimo ispod Crvene grede i stižemo u suton na predivne livade u Barama Bojovića. Tu pravimo par fotki za uspomenu, ukrcavamo se u autobuse i polako sa prvim mrakom krećemo nazad ka Nikšiću.

Dan na planini je, uprkos dugoj šetnji, bio više nego dobar, a pozitivna energija koju smo pokupili na planini držala nas je do naredne sedmice kada smo je dopunili na Veruši i Crnoj planini. Ali to je već tema za neku potpuno novu priču.