Nakon STRAHovitog gripa čiji virus mi je ostavio posljedice i nakon razaranja, poput zemljotresa u organizmu porušio imunitet, iznalazila sam sve načine da vratim zdravstveni balans. Nalazi su pokazivali alarmantno nizak imunitet i neophodnost za suplementima, i nakupovala sam ih, punu kesu iznijela iz apoteke i izašla kao iz marketa. Pa onda rekoh masaža, wellness & spa će mi pomoći. Ali, ne ide to tako… Znala sam šta mene “podiže” i đe je lijek svemu.
Nespremna da idem daleko, a i bez potrebe jer to što mi treba imam tu blizu. Baš blizu. Trebala mi je priroda čista i netaknuta, živa. Da se nađem usred nje i upijem tu njenu snagu. Jer priroda nema taj proljećni umor, ona tad raste i buja, pulsira sva, i vode, travke, drveće i cvijeće i sve je u rastu, moći i snazi. Da mi pređe ta snaga, ta divljina jer i kad sam najsnažnija uvijek od toga ojačam.
Tražiti poMOĆ od prirode meni je prirodna stvar. I od životinja, treba učiti od njih. Posmatrati i zapažati.
Krenula sam nadomak kuće u Nikšiću, pored rijeke Zete, od njenog ušća u Bistricu, uz tok ka pritokama… Ti čudesni prizori pred vratima mog doma vratili su me u djetinjstvo čiji je dnevnik velikim dijelom napisan na toj obali. Naš pas Max prilično pametniji od mene, zna tu obalu i rijeku, jer i njegovo djetinjstvo je vezano za njih. Vodimo ga tamo đe je najljepše, đe su priroda i sloboda, i vidljiva je njegova radost kad ugleda prizor plave rijeke iznad čije površine trepere grane vrba. Tu samo ptice cvrkuću i neki tihi ljudi u mislima zbore sa rijekom. Mirni ljudi sa štapom za pecanje udubljeni u dubine čekaju ribu da zagrize, iako mi se čini da ribolovcima taj mir ima prednost nad ulovom… Ozelenjele stepenaste livade iznad rijeke i miris svježe zaorane zemlje, koze koje pasu na padinama, djeca koja šetaju sa psima… boje kojima ne treba dorada, čiste boje prirode - sve je fantastično, a dovoljno daleko od naselja i kuća s obje strane rijeke. I dok po ko zna koji put u posljednje skoro dvije godine od kad imamo Maxa tuda šetam, a nakon decenija neopravdanog izostanka, misli mi iako tihe nemaju mira. Razmišljam koliko ima tih mjesta djetinjstva svih nas, svih naših rodnih gradova u Crnoj Gori, mjesta veličanstvene ljepote koja imaju taj danas deficitarni mir, tišinu, slobodu i daju nam mogućnost uživanja u prirodi, bez ometanja. Znam da svaki grad ima te samo svoje kutke prirode, jer naši gradovi nijesu metropole, a mi smo mala čudna i čudesna zemlja. Nagrađeni smo prirodom ako se broji. A broja nema tim mjestima u svakoj opštini. O tipično seoskom dijelu zemlje da ne pričam.
I koliko god da zazvuči djetinjasto ili nostalgično, nebitno mi je, opet sam se vratila u djetinjstvo kad sam obožavala da ležim na travi brojim mrave i gledam travke i cvijeće iz perspektive tog mrava. Travke su mi kao stabla, a cvjetovi kao razgranate krošnje drveća sa pupoljcima. A onda podignem pogled ka nebu i posmatram iz ležeće perspektive oblike oblaka koji se mijenja brže od treptaja oka. Pogađam na šta mi oblaci liče. Sad sam to opet uradila. Sunce, proljećno grije i tijelu je ugodno, ni previše ni premalo, grije taman… Nevjerovatno izmještanje iz stvarnosti a mislim i iz sebe.
Ležim na travi, brojim mrave i gledam travke i cvijeće iz perspektive mrava. Travke su mi kao stabla, a cvjetovi kao razgranate krošnje drveća sa pupoljcima. A onda podignem pogled ka nebu i posmatram iz ležeće perspektive oblike oblaka koji se mijenja brže od treptaja oka. Pogađam na šta mi oblaci liče. Tiha i velika strpljivost i dobrota prirode je izvor nadahnuća
Tiha i velika strpljivost i dobrota prirode je izvor nadahnuća. Osluškujući dubine života prirode, a ona je sam život, uranjamo u svoje senzibilitete. Iz uzburkane dubine svojih sjećanja kroz glavu mi prolazi Walt Whitman i odlomci iz njegove zbirke “Vlati trave”. Genijalni “pjesnik tijela i duše” je taj naziv dao zbirci jer je za njega trava biljka koja svjedoči o nepobjedivosti i neuništivosti života, dostupna svakome, raste bez njege – univerzalan jednostavan simbol. A ipak moderno doba je asfaltiralo travu i sve je manje na svijetu travnatih cvjetnih livada i ljudi čeznu za tim prizorima. Jer, bašta je bašta, livada ipak livada. Što priroda može nikad čovjek neće moći. Može samo da se trudi da je oponaša. Priroda je kreativna, iskrena i ubjedljiva. Takav treba da bude čovjek i biće i zdrav.
Ralph Waldo Emerson američki filozof, esejista i pjesnik - sjajni optimista koji se radovao svakom danu, u svojoj čuvenoj knjizi “Priroda”, piše da je pravi ljubitelj prirode onaj čija su unutrašnja i spoljašnja čula još uvijek u međusobnom skladu, onaj koji je zadržao duh djetinjstva čak i u dobu pune zrelosti. “U šumama, čovjek skida breme godina, kao zmija košuljicu, i koje god da je životne dobi, uvijek ponovo biva dijete. U šumama je vječita mladost” – pisao je Emerson, i to još prije 200 godina. Da li se nešto promijenilo osim što je manje šuma, a više je ljudi koji tragaju za mladošću i prirodom koja nestaje.
A voda, koliko samo voda imamo… one su puls i vene prirode.
E sad je opet razmišljam turistički, nije li onda skoro cijela Crna Gora jedna wellnes i spa zona za modernog čovjeka. Spa je skraćenica za “sanus per aquam”, što u prevodu sa latinskog predstavlja “zdravlje iz vode”. Pojam “wellness” je nastao kao kovanica američkih izraza “Well being” i “Fitness”, i označava zdrav koncept života. Sve to imamo mi na otvorenom i najprirodnije moguće.
Mi treba da prodajemo pogled u čisto plavo nebo, ležanje na istinski zelenoj travi, hodanje kroz šumu, kupanje u rijeci, piling u moru… jer sve je to podmlađivanje, a to je ono za čim je svijet poludio - da se podmladi i bude vječito mlad i zdrav. Mislim da je naša šansa u tome: Crna Gora - wellnes i spa zona! Sat ovdje stane i starenje prestane! Crna Gora – sigurno podmlađivanje bez botoksa! Crna Gora eliksir mladosti! Jer, i bez mnogo napora, mi možemo da prodamo takve aranžman pakete, samo da nas svijet zapazi i Bog nas je vidio! Tu moramo malo mrdnut prstom, ali se i našaliti na račun toga što su nas etiketirali kao lijene ljude i iskoristiti naše „polako“ u smislu da uspore ljudi koji brzo žive, a večina iz velikih gradova živi tako, i optimistično „sve ćemo lako“ i od toga izvući korist... Sve nam je dato kad bi umjeli. Ali, nije imati nego znati.
A mi imamo “divlju prirodu” a Whitman je napisao „prava priroda je svakako samo divljina”. Crna Gora zemlja prirodnog wellnes i spa u divljini… Kako vam se čini to? Mene je oporavio samo taj i takav wellnes i spa.