Čipkana priča o dobrotskim ženama

Savremeni život i nebriga, mogle bi presuditi izradi dobrotske čipke
Sve je manje ruku koje su spremne i dokone za jedan od najzahtjevnijih zanata – izradu dobrotske čipke, koja je proglašena nematerijalnim dobrom Crne Gore. Vrijedni i uporni prsti vjerovatno najpoznatije žive vezilje, Nadežde Nade Radović, pokazuju nam nježan i pomalo tragičan svijet dobrotske čipke koja će možda ubrzo postati samo nasljeđe.

Svakoj minijaturi prethodi skica, a skice do gospođe Nade dolaze uglavnom od poznatih crnogorskih umjetnika i njenih nekadašnjih učenika

Ako je u svaku pontu (bod) utkana po jedna misao, čežnja, tuga, nada ili strijepnja, dobrotska čipka priča priču o ženi Boke iskrenije nego i jedna legenda i zapis. Više od pet vjekova istom tehnikom veze se šest sati samo jedan centimetar punog čipkanog rada. Sa vezom se počinje kada voljeni ode na brod, a završava se nakon par godina, kada se, i ako se vrati. Kroz vjekove se vezlo i za pokrov, za Boga i crkvu, za prestiž na prazničnim okupljanima. Slanu i od Sunca ispečenu kožu vrata mornara na kraju krasi čipkani okovratnik koji mu je sačinila vjerenica, žena, ćerka ili sestra.
Jedna takva sestra rijetka je Dobroćanka koja i danas veze ovu specifičnu čipku koja je zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore. Gospođa Nadežda Nada Radović, profesorica književnosti u penziji i vrlo aktivna čuvarka bokeške tradicije, pokazuje svoja djela koja je naučila da veze prije više od 60 godina. Svestrana i zainteresovana za još mnogo štošta, rukama koje su kroz prste premetnule kilometre i kilometre konca, Nada je krasnopisom prepisala i Gorski vijenac.

Mauzolej na Lovćenu

Jednako kao majka koja priča o odrastanju svoga čeda, Nada za Caffe Montenegro u svojoj kući punoj mirisa starih knjiga, pripovijeda kako je dobrotska čipka došla u te krajeve, kako se mijenjala i koliko joj znači.
„Čujem prije neki dan priču kako su se posvađale svekrva i snaha. Mlada žena je da napakosti starijoj bacila u kontejner pet radova čipke. A ja joj kažem:“Gdje meni to ne reče da kvakama i ne znam čime izvučem to bogatstvo.“, sjetno će ova vezilja bistrog uma i očiju koje i u devetoj deceniji vide najsitniji bod.

Čipka, moda i Opra Vinfri
Prije dvije godine bio je započet projekat oživljavanja ovog zanata u saradnji sa Ministarstvom kulture, kancelarijom za UNESCO, pod nazivom „Dobrotska čipka“. Projekat je započet u cilju promovisanja kulture, kulturne baštine i nasljeđa Crne Gore u duhu savremenih tendencija.

Fotografije: Luka Bošković i Jelica Bujić

Jedna od učesnica, kreatorka Tijana Todorović kaže za naš časopis da je predstavila svoju viziju dobrotske čipke na jubileju – 20 godina Kotorske smotre mode. “Bio bi zasta luksuz da smo svoje modele mogli da dizajniramo u dobrotskoj čipki. Ipak, znamo koliko je vremena potrebno za tako nešto. Nama su na raspolaganju bili detalji dobrotske čipke Nadežde Radović na osnovu kojih smo temeljili svoj dizajn. Kolekcija je bila inspirisana veziljama koje su kroz vjekove stvarale ovo autentično ljudsko umijeće”.
Baš na ovoj smotri mode, nezapažena od drugih, reviju je snimala najpoznatija svjetska TV voditeljka Opra Vinfri. Zahvaljujući njoj, reviju mode, Kotor i dobrotsku čipku, vidjelo je oko 15 miliona ljudi.

NEPOZNANICE O POZNATOM VEZU
Prema predanju, čipka je u Kotor stigla u 12. vijeku iz Burana kod Venecije, ali se sa sigurnošću ne zna jesu li je donijeli Franjevci, opati, pomorci ili njihove žene. Do 15. vijeka se vjerovatno radila samo peča, odnosno marama koja se vezla za umrli čas. Pokojnikova glava bila bi prekrivena bijelom krpom obrubljenom dobrotskom čipkom.
„U jednom trenutku, po priči don Gracija Ivanovića, neki pametni opat je odlučio da se taj komad materijala ne sahranjuje sa pokojnikom nego da se sačuva, jer su godine trebale za obrubljivanje“, kaže Nada. Na kraju, čipke bi se spajale i nastajali su oltarnici. „Iskorak od venecijanske čipke načinila je neka bezimena a opet pametna žena koja je odlučila da mijenja venecijanski ponat i stvori originalnu dobrotsku čipku“, kaže Nada. To znači da su standardne geometrijske oblike zamijenile različite mustre na istom komadu, a sa motivima ovog bokeškog kraja. Njena posebnost je i u bjelini – i tkanine i konca. Mustra se nacrta i prenese, odnosno ušije na paus papir. Kada se odradi rad skine se podloga i ostaje čipka.
Nada je naučila vez od svoje učiteljice Anđice Đurović i njene sestre Nine Latković, tada jedinih vezilja u Dobroti. Još je sredinom prošlog vijeka Anđica bila iznenađena da neko iz mlađe generacije pokazuje interesovanje za dobrotsku čipku.

Vrijeme se već bilo promijenilo, umjesto poruka u boci stizala je pošta, struja je zamijenila svijeće. Žena 20. vijeka je pored prozora češće sa cigaretom nego sa iglom za vezenje, ali jednako zagledana ka pučini. Ovu čipku nekada je imala svaka dobrotska porodica, kao i većina crkava. Zanimljivo je da je u crkvi Sv. Stasija, koja čuva najvrjednije komade čipke, zemljotres 1979. otkrio cijele kovčege ove tkanine za koju niko nije znao da se tu nalazi. Prvi komad, stolnjak, Nada je vezla četiri godine. Njena inovacija je u tome što je prva počela da radi minijature od čipke, po motivima dobrotskih ali i „simbola svijeta“. „Pošla sam do najstarijeg Bokelja, dr Miloša Miloševića koji je ostavio čudesno blago o Boki i Crnoj Gori, da ga pitam smijem li to da radim. Dok sam sa strahom čekala odgovor tog uvaženog čovjeka, on reče:“Blago meni Nado, kako da ne smiješ..“, s posebnim ushićenjem se prisjeća Nada. Nakon toga, počinje da veze „simbole svijeta“, od umjetničkih djela kotorskih pjaca, karampana, pompi, stuba srama, do golubova, bačvi, lovćenskog mauzoleja i kapele. Izrađuje čipku na svilenim maramama, miljadima, stolnjacima. Ponosna je što je napravila čipkanu kravatu za žene.

Čipka kao suvenir
Iako su Dobroćani napravili nekoliko izložbi čipke i radionica u nastojanju da sačuvaju ovaj umjetnički zanat, konkretna briga opštine i države je neophodna, dok nije kasno. Sa izvjesnom dozom nezadovoljstva u glasu, Nada Radović ističe kako gradske vlasti decenijama nisu napravile prostor u kome bi čipka bila adekvatno izložena. Na primjer, tkanina koja se u crkvi Sv.Stasija čuva već 500 godina, morala bi se konzervirati na odgovarajući način, jer je propadanje izvjesno. Zaposleni u galeriji bi mogao pričati turistima o veziljama Boke, običajima i nastanku dobrotske čipke, prodajući njene komade ili replike kao suvenire.
„U Buranu, koji je kolijevka naše čipke, sve su pjace okićene čipkom, tamo se radi i ručna i fabrička čipka. Bila sam tamo devedesetih, sjećam se da je jedno parče od 6 cm bilo 30.000 lira (tadašnjih 30 maraka). Mi smo tada ovdje mogli da živimo mjesecima od te sume“.

BEZIMENE
Ne morate biti pretjerano romantični da se lako preselite par vjekova unazad i zamislite lijepu ženu koja sjedi kraj prozora kamene dobrotske kuće i veze. Svoju čipku na dnevnoj svjetlosti tka strpljivo i precizno, kao da svakim novim ubodom prišiva nadu da će joj se ljubav vratiti onakav kakvog ga je ispratila. Da ga neće promijeniti druge obale, nova saznanja o svijetu tada nepoznatom ženi Boke, da ga neće namamiti predmeti mističnih krajeva i izumi, opiti začini i zadržati neka drugačija svila i čipka. Naivno se pokušah našaliti, pa upitah Nadu da li bi najduži sačuvani komad čipke pripadao ženi koja je najduže čekala.
„Nažalost, ne mogu Vam ispričati takvu priču, jer koliko je žena bila tada poštovana, govori činjenica da Vam ne mogu dati ni jedino ime vezilje, jer ni jedno nije zapisano! Toliko truda i rada, toliko crkvi poklonjenih oltarnika..a sveštenici i dio stanovništva su tada ipak bili pismeni“. Zato je ova marljiva žena prekinula tradiciju „bezimenih vezilja“ i sa ponosom pominje svoju učiteljicu Anđicu, a ispod svojih minijatura veze monogram. Čipku je samo poklanjala i nikada nije prodala ni jedan komad jer, kako kaže, taj rad nema cijenu.

Udovice prve nosile čipku
Cacara, udovička kapa, najstarije je djelo dobrotske čipke. Prije više od vijeka, tačnije 1910. godine, na izložbi ručnih radova u Beču nagrađena je cacara iz XV vijeka. Čipka nije samo simbol odanosti, vjernosti i čekanja. Prenijeta u Dobrotu u vrijeme renesanse i usavršavana tokom baroka, venecijanska retićela postala je prepoznatljiva i po ornamentici na oltarnicima, koji su poklanjani u znak molbe ili zahvalnosti.

„Za mene je čipka nešto najtajanstvenije i najnježnije, njenu priču treba oslušnuti. Ona treperi, drhti i priča. Vezilja sa njom komunicira pogledom, dodirom i mišlju. Vraća vas u vijekove“, priča postupno gospođa Radović.
Vjerovatno najpoznatiju živu vezilju dobrotske čipke nisam odoljela da ne pitam koga je čekala vezući više od pola vijeka.
„Moja su braća putovala, danas to radi unuk, sin mog bratanca. U ovom strašnom vremenu, mi samo želimo da nam se zdravo vrati i da ne upadne ni u kakve užase koji se događaju. I da mirno spava, on, njegovi roditelji, vjerenica, sestra..“, sa neizgovorenom molitvom Nada završava razgovor jer je uveliko pala noć nad njenom lijepom kućom u Dobroti, opkoljenoj kaktusima i lavandom.

TEKST: MARINA MIKETIĆ NIKOLIĆ
FOTO: IRENA BAJČETA