Crnogorci u Latinskoj Americi

Nakon saznanja da su moja dva prađeda živjela u Republici Argentini, počinjem da se interesujem za porodičnu istoriju. I ne samo za našu porodičnu istoriju već i istoriju mnogih crnogorskih porodica sa latinoameričkog kontinenta. Tokom 2013. i 2014. godine ostvarujem komunikaciju s potomcima Crnogoraca koji žive na južnoj hemisferi, preko društvenih mreža, nakon čega upoznajem i gospodina Milorada Miša Krivokapića koji je, do tada, mnogo puta posjetio crnogorske kolonije u Argentini.

Ovu priču ću podijeliti u tri dijela. Prvi dio, koji se odnosi na moja prva saznanja o crnogorskom iseljeništvu u Latinskoj Americi i moje prvo istraživačko putovanje. Drugi dio, koji se odnosi na moje drugo putovanje u Argentinu, na realizaciju studija u Buenos Ajresu. Treći dio, koji se odnosi na moju sadašnju percepciju ovog iseljeništva posmatranog iz profesionalne, odnosno, naučne perspektive i na preporuke koje bi bilo poželjno da Crna Gora, kao država koja se ozbiljno bavi svojom dijasporom, realizuje.

Sa predstavnicima Crnogorskih zajednica iz Argentine i Urugvaja

Prvi odlazak u Argentinu

U novembru 2014. godine,  osnivamo Crnogorsko-argentinsku fondaciju, organizaciju koja se bavi temom crnogorskog iseljeništva u Latinskoj Americi, nakon čega odlazimo na prvo istraživačko, jednomjesečno putovanje u Argentinu.

Cilj putovanja bio je posjetiti razne crnogorske kolonije u ovoj zemlji, upoznati njihove potrebe, karakteristike, posjetiti grad u kojem je živio moj prađed, istražiti činjenice o njegovom životu u istom.

Posjetili smo razne pokrajine, među njima i Buenos Ajres, Ćako, Santa Fe, Kordobu. Potomci bi nas dočekivali u svojim kućama, pozivali bi i druge potomke koji žive blizu njih da dođu, jer, došao je neko iz daleke Crne Gore, domovine njihovih predaka, države o kojoj su sanjali, o kojoj i dalje sanjaju. Tokom ovih susreta srela sam potomke koji govore arhaični crnogorski jezik, među njima porodicu Blaža Radonjića porijeklom iz Komana koji danas živi u General Madariagi, Đurđu, Ružu, Radoja i Mariju Jabučanin porijeklom sa Cetinja koji danas žive u Ćaku i mnoge druge.

Sa potomcima iseljenika - Ognjena zemlja, Argentina

Kod potomaka smo pronašli veliku kulturnu zaostavštinu, puno fotografija, raznih predmeta koje su njihovi preci donijeli iz Crne Gore poput kofera, slika raznih istorijskih ličnosti poput Njegoša ili kralja Nikole, zatim mlin za kafu, pa čak i crnogorski revolver. Blažo Radonjić, čak, u dalekoj General Madariagi proizvodi domaću crnogorsku kobasicu i pršutu, jela koja su atipična za argentinsko društvo.

U pokrajini Ćako Sofija Samardžić Mićunović šije ručno crnogorske nošnje, ne bi li najmlađe generacije Crnogoraca u ovoj pokrajini istu predstavili na raznim sajmovima na kojima se promovišu inostrane zajednice. Takođe, u istoj pokrajini, ovom prilikom sam upoznala i jednog potomka koji godinama čuva kesu s nazivom jednog butika iz Podgorice. Rekao mi je da je tokom jedne posjete iz Crne Gore dobio poklon koji je bio u toj kesi. Poklon je bio jestive prirode, a kesa je ostala. On je danas čuva kao relikviju, jer, je li, ta kesa je iz Crne Gore. Za nas, u Crnoj Gori, to je jedna obična, plastična kesa čije su  boje davno prestale da sijaju, kesa koja bi vjerovatno završila u kanti za smeće... Dakle, ono što nama nema neku posebnu vrijednost, njima predstavlja pravo blago. I najmanja iskra koja podsjeća na Crnu Goru, za njih je prava relikvija.

 Prađed Petar Otašević

 Prađed Boško

U General Madariagi sam pokušala da istražim činjenice o životu moga prađeda Petra. Blažo Radonjić mi je s ponosom rekao da je moj prađed bio prijatelj njegovog oca, da su se družili u gradu gaučosa u kojem je početkom XX vijeka nastala crnogorska kolonija. Posjetili smo i grad Tandil koji je najstarija crnogorska kolonija na latinoameričkom kontinentu. Karina Orahovac Milić nas je odvela u stari kamenolom „Albion“, u kojem su radili Crnogorci. U ovom gradu je danas gotovo nemoguće pomenuti kamen i njegovu preradu a ne pomenuti vrijedne i hrabre Crnogorce,  kako ih stanovnici Tandila pamte. U pokrajini Ćako, u kući sada već pokojne Sofije Samardžić Mićunović, smo slušali stare tradicionalne crnogorske pjesme, dok je tokom našeg razgovora korigovala moje riječi, poput one „nisam“ u „nijesam“ govoreći mi da ako govorim „nisam“ da nijesam prava Crnogorka. Upoznali smo i porodice Jabučanin, Pavićević, Milović, Stevović, Martinović, Vratnice, Krivokapić, posjetili Koloniju La Montenegrina koju su osnovali sedam Crnogoraca davne 1917. godine. Posjetili smo i pokrajinu Santa Fe, porodicu Petričević porijeklom iz Meteriza, Jovović iz Danilovgrada, Samardžiće... Dočekivali bi nas šireći crnogorsku zastavu, s probuđenim emocijama o kojima su samo oni znali, oni i mi, i preci naši koji su nas iz prikrajka sa nebesa posmatrali kako ostvarujemo njihove „prekinute“ snove...

Kapija koju su Crnogorci izgradili

Na najvećem skupu potomaka Crnogoraca u Buenos Ajresu,  upoznajemo porodice Ognjenović, Vujović, Zvicere, Lakoniće, Vukasoviće, Jovoviće, pa Vidoviće i Klisiće koji su specijalno za tu priliku došli u Buenos Ajres iz Montevidea. Interesuju se za Crnu Goru, za stvaranje, odnosno obnavljanje veza.

Ovo putovanje u meni je probudilo želju da se vratim.

Ispred kamenoloma u kome su Crnogorci radili

Uticaj crnogorskog stila gradnje - arhitektura slična međama iz Crne Gore

Drugi odlazak u Argentinu

Narednog puta vratila sam se kao stipendista Ministarstva nauke Crne Gore s ciljem da na univerzitetu istražujem temu crnogorskog iseljeništva u Latinskoj Americi.

Odlučila sam da istražujem temu identiteta potomaka Crnogoraca iz Argentine, Urugvaja i Perua, kao i njihove odnose sa zemljom porijekla za period od 2006. do 2017. godine kada je Crna Gora počela da obnavlja kontakte sa svojim starim iseljeništvom. Upravo, u tom periodu se desila obnova odnosa, prve zvanične posjete iz Crne Gore, posjete istraživača, te uspostavljanje institucionalnih odnosa sa zemljom porijekla. Nakon otvaranja ambasade uz veoma predan rad sa iseljeništvom prvog ambasadora, potomci počinju da organizuju crnogorske zajednice u Argentini i to u: Buenos Ajresu, Tandilu, Ćaku, Kordobi, pokrajini Santa Fe. Zatim  Urugvaju-Montevideo, u Peruu-Lima.  Pa čak i u Meksiku-Donja Kalifornija. Otvaraju se i prvi počasni konzulati Crne Gore, prvi u pokrajini Ćako, pokrajini Santa Fe, Buenos Ajresu, u Montevideu, Limi, Sao Paulu i Čileu. Smatrala sam da je potrebno analizirati ove odnose koji su se razvijali između države porijekla i potomaka njenih iseljenika te pronaći faktore istih koji su uticali da se nacionalni i kulturni identitet među potomcima očuva. Fokusirala sam se na terenska istraživanja odnosno intervjuisanje potomaka u pokrajini Ćako-Argentina, Montevideu i Karmelu-Urugvaj i Limi-Peru.

Sa potomcima iseljenika, Karmelo - Urugvaj

Spomenik Crnogorcima u kamenolomu Karmelo 

Naučna saznanja do kojih sam došla su me fascinirala. U pomenutim mjestima sam pronašla potomke crnogorskih iseljenika koji njeguju razne karakteristike crnogorskog nacionalnog odnosno etničkog i kulturnog identiteta. Pronašla sam potomke čak četvrte generacije koji se  osjećaju kao Crnogorci i Crnogorke, koji pripremaju crnogorsku hranu, čuvaju i promovišu crnogorsku kulturu u zajednicama u kojima žive. Ali i one poput jednog potomka iz grada Karmelo-Urugvaj koji je prekid komunikacije sa zemljom porijekla, koji je trajao decenijama, definisao kao „mrak“ u kojem su živjeli te našu posjetu njima kao „svjetlost“ koja otvara nove horizonte i vidike ka  Domovini njihovih predaka. Iz posljednje rečenice je veoma lako zaključiti koliko su važne posjete iz Crne Gore ovim zajednicama, među kojima su najvažnije one zvanične,  na državnom nivou.

 Nagrada za najljepšu nacionalnu nošnju

Kako potomci crnogorskih iseljenika iz Argentine, Urugvaja i Perua definišu Crnogorce, odnosno crnogorski identitet, moći ćemo da pročitamo u narednim redovima. Veoma je važno napomenuti da većina njih nikada nije posjetila Crnu Goru.

Argentina: „Hrabrost, hrabrost, ljudi sa velikim vrijednostima. Ljudi koji su duhovno čvrsti i spremni da podnesu sve. Ljudi  sa puno časti. Hrabrost, čast, ponos... To definiše narod Crne Gore i Crnu Goru.“

Urugvaj: „Hrabrost, hrabrost...Vrijednosti kao:  hrabrost, spremnost, ratnici, borci. Za njih, život je borba, i oni se pripremaju za istu, ne govoreći nikome ništa... Iznutra se pripremaju, jer snaga dolazi iznutra.“

Peru: „Ideološki ratnici, nacija koja je oduvijek bila poštovana u svakom momentu.  Veliki ratnici-uvijek spremni za borbu, ali nikad provocirajući druge."

 Zahvlanica Crnogorske zajednice Buenos Airesa

Ćako - proslava Dana nezavisnosti sa potomcima

Šta za njih predstavlja Crna Gora

Argentina „Crna Gora je za mene...jedna zemlja...zemlja koja je dala toliko svijetu, toliko lijepih vrijednosti koje danas u drugim djelovima svijeta ne postoje. Ponekad, iako nikad nijesam bio u Crnoj Gori, imam osjećaj da se osjećam većim Crnogorcem od možda nekog ko se rodio i odrastao tamo. Ja mnogo cijenim sve one vrijednosti koje nam je đed ostavio. Crna Gora je zemlja sa puno vrijednosti, zemlja čiste, dobre i  iskrene krvi. Za mene, Crna Gora je kao...ne znam...ponosan sam što sam Crnogorac.“

Urugvaj  „Crna Gora za mene predstavlja Domovinu mojih predaka. Zemlja prema kojoj osjećam puno ljubavi. Ljubav, koja je ponekad neobjašnjiva, to je nešto što se nosi u grudima, ne znam odakle to dolazi, ali kad neko pomene Crnu Goru u istom momentu osjetim... ne znam...da je to nešto što se uvijek mora braniti i promovisati. Ne postoji objašnjenje za tu ljubav, ne postoji, to se ili osjeća ili ne osjeća.“

Peru “Crna Gora je moja druga polovina. Ja sam unuk Crnogoraca. Moja krv je otud, moja porodica. Za mene, Crna Gora predstavlja dio mene. Upoznajući se sa Crnom Gorom upoznajem se sa sobom.”

 Studije, Univerzitet San Andres

Kao što je rekao  potomak iz Perua u posljednjem citatu, upoznavajući Crnu Goru, upoznaju sebe. Ovo se može definisati kao kulturna memorija koju su potomci rođenjem naslijedili od svojih predaka, arhetipi koji su dugo „tinjali“ u njima a koji su se probudili obnavljanjem njihovih veza sa Domovinom njihovih predaka, njihovim korijenima...

Vrlo često, među potomcima bi se probudila i kulturna memorija iz djetinjstva. Neke riječi, rečenice ili teme koje bih pomenula bi u njima probudile sjećanja na djetinjstvo, njihovo odrastanje u crnogorskoj porodici. Plakali bi i smijali se u isto vrijeme, okupljeni oko  virtuelnog, crnogorskog „ognjišta“ koje smo kreirali  s namjerom da očuvamo našu kulturu u dalekoj Latinskoj Americi. Najstarija učesnica ovog projekta čiji je cilj očuvanje crnogorskog kulturnog identiteta na pomenutiom kontinentu, kroz jednonedjeljne virtuelne susrete, bila je Darinka Velimirović, porijeklom iz Zagarača koja je u tom momentu imala osamdeset osam godina.

Ispred kluba Durmitor - kolonija La Montenegrina - Ćako

 Peta generacija Crnogoraca u Ognjenoj zemlji, Argentina

Crnogorska dijaspora u Latinskoj Americi i nakon više od dvjesta godina od dolaska prvih doseljenika sa prostora Crne Gore i dalje održava plamen i luču crnogorske kulture u dalekoj Latinskoj Americi. Crna Gora bi trebala biti ponosna na ove činjenice, ali isto tako, treba da se na institucionalnom nivou bavi ovim iseljeništvom. To podrazumijeva kreiranje normativnih okvira,  a na osnovu njih politika i programa koji bi ovo iseljeništvo približilo Crnoj Gori, koja bi u saradnji sa istim mogla da obezbijedi, sa jedne strane, našem društvu ubrzaniji tempo razvoja koristeći potencijale ovog tipa iseljeništva, a sa druge strane da se ono približi zemlji matici u što većoj mjeri.