Čudesni izlog od nedogledne pučine mora i nebeske visine

Ivo Andrić u Herceg Novom

Herceg Novi je jedini grad na svijetu u kome je Ivo Andrić podigao kuću. U vrijeme piščeve najveće slave, nakon što mu je 1961. godine dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, Andrić je u gradu koji ima naročitu auru pronašao ambijent koji ideju oplemenjuje, misao izoštrava, a plemenitu namjeru osnažuje, piše pored ostalog dr Vladimir Roganović u knjizi “Andrić u Herceg Novom” (2018). Poznato je da je Andrić ovdje napisao “Znakove pored puta”, a možda i još literarnog štiva. Drugovao je sa književnicima koji su, kao i on, Novi odredili za mirnu luku. Posebno je zanimljivo njegovo drugovanje sa Mihailom Lalićem koji je dobar dio književnog opusa napisao baš u gradu Hercega Stjepana.

Grad koji ima dušu

Da bi jedan grad “imao dušu” nije dovoljno ni da ima znamenitu prošlost, ni da ima lijep položaj, blagu klimu i raznovrsnu floru, nego je potrebno da svoju prošlost i sadašnjost njeguje, neprestano dograđuje i opjeva. Čak i gradovi sa najvišim kulama i najljepšim građevinama ostaju samo administrativni centri, ako ih nije opjevala i oplemenila pjesnička riječ. Šta bi Pariz bio bez svojih pjesnika i književnika od Viona do Prevera. Jedan grad nije veliki samo po svom obimu, po ljepoti svojih kuća, već, prije svega, po legendarnom oreolu koji mu je stvorio duh ljudski od ljubavi i simpatija za njegovu istoriju, floru, za njegove ulice i šetališta, ljude i atmosferu na njegovim trgovima. Tako mnogi vide Herceg Novi, a jedan pjesnik kaže da se taj grad može voljeti po pravilu, a ne po izuzetku, navodi profesor Lazar Seferović, istoričar umjetnosti i turistički poslenik, u svojoj knjizi „Herceg Novi - 22 sage o kulturnom blagu“ (2006).

Veliki je bio razlog da prof. Seferović predstavi u ovom kapitalnom djelu i oko 40 stranih, jugoslovenskih i novskih pisaca i zapita se - da li iko zna koliko je stara veza između pjesnika i grada Herceg Novog? Ima možda mnogo ljepših i atraktivnijih, razvijenijih, bogatijih gradova, ali ljepota jednog grada, mjesta i podneblja je tek kad je opjeva poetska duša, kao što je Pariz opjevao Žak Prever, a Novi je, pored ostalih, opisao Eborenze, portugalski pjesnik, pa Petar I, Njegoš i ostali, svoja najljepša sjećanja koja su ovdje doživjeli... Preko pjesnika je prof. Seferović želio da probudi taj poetski duh i svakog građanina Herceg Novog, da otkrije vrijednost i ljepotu grada u trajanju od 600 godina. On u devetnaestoj sagi “Grad koji ima dušu” piše:

Nobelovac Ivo Andrić (1892 – 1975) bio je skoro deset godina građanin Herceg – Novog, gdje je na Toploj podigao svoj dom. Andrićeva želja za morem, gdje je živio od početka do kraja šezdesetih godina prošlog vijeka, najbolje je potvrđena u tekstu Zapisa “Leteći nad morem”, gdje između ostalog, piše: „Izvedite čoveka iz balkanskih planina na more, vi ste dobili jedan opojan praznik sa radosnim svitanjem i neizvesnim sutonima. Želja za morem izgleda se skupljala i rasla kroz pokolenja i njeno ostvarenje u jednoj našoj ličnosti žestoko je kao eksplozija. Na morskoj obali umukne naša brđanska pesma i završava se usklikom zadivljenog iznenađenja. Izlaz na morsku obalu daje iluziju da putujemo ka savršenstvu.“
Uživajući u ljepoti grada, u izletima sa novljanskim prijateljima barkom na Rose i u Molunat, jednom prilikom je rekao: „Ova lepota, ova svetlost, vedrina neba i izazov mora suviše me odvlače od pisanja.“

 Sat kula

Škver

Pa ipak, da ovdje podsjetimo, da je u Novome napisao knjigu „Znakovi pored puta“: „U Herceg Novom postoje, na nekoliko mesta starinske česme, ili samo tragovi česama. Po izgrađenim prilazima, po zidu ili podzidama vidi se da su tu neke česme bile oduvek, još u tursko vreme a možda i ranije...Vidim tvrde Turke, Novljane, kako zasukanih rukava i bosi, čuče na ovim pločama i uzimaju avdest. Čujem, čini mi se, šapat kojim zahvaljuju Bogu na njegovom daru i mole pokoj i za dušu onog ko je ovu česmu uhvatio, ozidao i učinio je pristupačnom svojim savremenicima i onima koji će doći posle njega. Vidim i redove gradske dece koji pune svoje krčage ili bakrene sudove, ne misleći ni na što drugo do na svoju igru. I putnika, ponekad vidim, jednog od hiljada koji su se u prolazu ovde zaustavljali, tražeći od skromne česme okrepu i odmor, privezavši konja malo podalje, sedi u dragoj hladovini, koju će, već idućeg časa, napustiti zauvek. I vojnike neke često gledam, ratnike prošlih vekova i nestalih carevina, kako se prašivi i ožedneli nestrpljivo guraju oko sporog mlaza ove vode.“

A pogled sa balkona njegovog doma na Toploj, prema ulazu u Boku, ovako opisuje:

„Kad sedim pred kućom, jer imam pred sobom pogled koji izgleda kao da ga je birao neki   ljubitelj prirodnih lepota, a ne igra slučaja, vidim široki otvor Boke i celom njegovom neprekidnom dužinom oštru ivicu mora, kao zategnut konopac tamnosafirne boje, od Rta Luštice do Punta Oštra, na kojem moja mašta izvodi povazdan svoje nevidljive i nečujne igre i pelivanluke. To je osvetljen čudesni izlog sačinjen od nedogledne pučine mora i nebeske vedrine, bez oblačka i talasa, bez broda na vidiku“ (Herceg Novi - 22 sage o kulturnom blagu, 2006.).

Andrićeva kuća

„Herceg Novi – Slikovni leksikon“ (2018) je turistička monografija koju je sačinio dr Vladimir Roganović, književni istoričar, leksikograf i kulturolog, a napisao je i knjigu „Andrić u Herceg Novom“ (2018). Na početku Slikovnog leksikona grada govori o Andriću i njegovoj kući:

Kuća nobelovca Iva Andrića u Herceg Novom jedino je zdanje na čitavom ovom svijetu koje je po naumu i po volji jedinoga Nobelovog laureata među Južnim Slovenima podignuto da bude njegov porodični dom i mirno utočište. Šta je genijalnog umjetnika, proznog graditelja Na Drini ćuprije, Proklete avlije, Mosta na Žepi, osmjelilo da u jeseni svog života, prvi i jedini put (sa)gradi kuću, godine 1963? Među svim tačkama zemaljskog šara – u Herceg Novom. Ne može biti drugog odgovora: ljubav i ljepota – koje svijet pokreću i koje ga jedino mogu spasiti. Ljubav prema ljepoti.

Kraj pete i dobar dio šeste decenije XX vijeka bio je za Pisca – sam će to reći – najsrećnije doba života. Godine 1958. stupa u brak sa Milicom Babić, 1961. u Stokholmu prima Nobelovu nagradu za književnost. Svjetska slava koja je hodila ispred Andrića nerijetko mu je oduzimala one dragocjene časove osame i krunila mirne dane. Beogradski dom u Proleterskih brigada 2a bio je ispunjen prijateljima, saradnicima, novinarima. U Piscu, sviklom na mir, snaži želja za njim. Pomno i sistematično tragajući za ljepotom koja će ljubav supružnika smjestiti u ram od sklada i spokoja, Andrić „otkriva“ Herceg Novi, njegovu zelenu pitomost i azurnu rafiniranost, dobrohotne ljude, krepku klimu i vazda jasno i čisto sunce. Sve su češće Andrić i Milica u Novom. Susreću Novljani Pisca u bašti i u parku hotela „Boka“ gdje pije kafu i šeta, sam ili sa nekim od brojnih prijatelja: Mihailom Lalićem, Stevanom Raičkovićem, Brankom Lazarevićem, Brankom Ćopićem, Zukom Džumhurom. Gotovo uvijek sa nekim librom pod miškom ili u džepu mantila. (Možda iz Arhiva Novskog, u kojem je na revers dobijao knjige, čemu se radovao i čudio jer ih je u Nacionalnoj biblioteci u Parizu čitao u čitaonici, praćen pogledima koji su ga „kontrolisali“).

Ne može biti sumnje, ne više. Mjesto je odabrano, planovi su pažljivo napravljeni, gradnja je otpočela. Kuća na Toploj nikla je ubrzo, 1963. godine – blistava i skromna, gospodstvena i jednostavna. Svojom arhitektonikom podsjeća na djelo njenog sopstvenika: ni riječi viška...

Kuća je okružena vrtom o kojem se ponajviše starala Milica, a pedantni Andrić je u svojoj „Svesci“ zabilježio da u njemu raste 51 florna vrsta. Oboje su voljeli taj vrt od svježine i rose i verandu od priče i pričanja (Herceg Novi – Slikovni leksikon, 2018).

Sada iz knjige „Andrić u Herceg Novom“ citiramo dr Vladimira Roganovića, kako je došlo do toga da Ivo Andrić podigne kuću u Herceg Novom gdje je i proveo jednu deceniju i napisao „Znakove pored puta“. Razlog je bio oporavak njegove Milice, a Novi je bio najbliža luka za liječenje, život i stvaranje.

Andrić i Milica Babić su i u Stokholmu 1961. pomišljali na Herceg Novi. Švedski lekari su tada onespokojili supružnike zaključkom da za artritis Milice Babić „nemaju adekvatan lek i da su za to najbolje tople vode Igala. Andrić je govorio kasnije Gordani Brajović: „Dok sam se ja interesovao kako mojoj Milici da pomognem, švedski lekari su mi govorili – pa lek postoji u vašoj zemlji. Mi tamo šaljemo svoje pacijente.“ Poslušao ih je. (Andrić u Herceg Novom, 2018).

Andrić i Lalić

Herceg Novi su pohodili mnogi značajni književnici, putopisci i slikari. Poznati su Njegoševi stihovi „Novi grade sjediš na kraj mora, i valove brojiš niz pučinu, kako starac na kamen sjedeći, što nabraja svoje brojanice“. Vratićemo se knjizi sa kojom smo otpočeli ovaj tekst, prof. Lazara Seferovića, istoričara umjetnosti i kulturnog poslenika. Seferović govori o vezi Herceg Novog i najvećeg crnogorskog književnika XX vijeka Mihaila Lalića, a posebno ističe Lalićevo druženje sa Ivom Andrićem, sa kojim je znao i da dugo ćuti o čemu postoje anegdote, no ova priča govori o motivu za pisanje u ovom gradu:

Kad sam jednom pitao Iva Andrića, koji je takođe ovdje blizu mene imao kuću, da li ovdje piše, on mi je odgovorio da ne piše, ali nisam mu vjerovao. Uvijek je Ivo govorio da ovdje ne može raditi jer je previše čiste ljepote. Sada to shvatam, ovdje je klima blaga, popustljiva pa Vam se ne radi, ljudi se ulijene... Lijepo je lijepo, ali ja mislim da je šteta samo sjedjeti na terasi i uživati. U Herceg – Novom sam napisao dosta. Prvo djelo Pramen tame. Bila je to kratka priča koja se pretopila u roman. Zatim Raskid, drugu verziju, i čitave knjige pripovijedaka. U Herceg –Novom sam napisao roman Ratna sreća, Zatočnici, Dokle gora zazeleni, a sada pripremam Gledajući dolje na drumove... Ovdje sam našao mir i Herceg – Novi mi je mnogo pomogao (iz bilježnice novinara i publiciste Petra Janičića).

 Tihomir Stanić, glumac

Dugo je živio i stvarao u Herceg Novom. Tiho i nenametljivo, u mirnom gaju Tople, na šetalištu uz more. Nova vremena „odnijela su njegovu kuću“. Tu je sada izgrađena jedna višespratnica. Ipak, ostala je uspomena na ovu izuzetnu ličnost i pisca zahvaljujući njegovom prijatelju Iliji Zekoviću, koji je u centru Igala napravio pravi mali arboretum – par, i u njemu postavio bistu velikom piscu – rad akademskog vajara Vladana Ašanina (Herceg Novi - 22 sage o kulturnom blagu, 2006).

 Knjiga ,,Andrić u Herceg Novom'' dr Vladimira Roganovića

Dr Vladimir Roganović: Kuća nobelovca Iva Andrića u Herceg Novom jedino je zdanje na čitavom ovom svijetu koje je po naumu i po volji jedinoga Nobelovog laureata među Južnim Slovenima podignuto da bude njegov porodični dom i mirno utočište

Nobelovac Ivo Andrić (1892 – 1975) bio je skoro deset godina građanin Herceg – Novog, gdje je na Toploj podigao svoj dom

 Tihomir Stanić u ulozi Iva Andrića

Kraj pete i dobar dio šeste decenije XX vijeka bio je za Pisca – sam će to reći – najsrećnije doba života. Godine 1958. stupa u brak sa Milicom Babić, 1961. u Stokholmu prima Nobelovu nagradu za književnost

 Replika Nobelove nagrade u Andrićevoj kući

„Kad sedim pred kućom, jer imam pred sobom pogled koji izgleda kao da ga je birao neki ljubitelj prirodnih lepota, a ne igra slučaja, vidim široki otvor Boke i celom njegovom neprekidnom dužinom oštru ivicu mora, kao zategnut konopac tamnosafirne boje, od Rta Luštice do Punta Oštra, na kojem moja mašta izvodi povazdan svoje nevidljive i nečujne igre i pelivanluke.

Kuća je okružena vrtom o kojem se ponajviše starala Milica, a pedantni Andrić je u svojoj „Svesci“ zabilježio da u njemu raste 51 florna vrsta

Blistava i skromna, gospodstvena i jednostavna. Svojom arhitektonikom podsjeća na djelo njenog sopstvenika: ni riječi viška...