Cvijet u kamenu

Selo Žlijebi - kamena ljepota Bokokotorskog zaliva

Vjekovima su se naši preci sa prirodom borili za svaki pedalj obradivog zemljišta. Krčili su ove udoline, kamen su ugrađivali u podzide i međe, a preostalu zemlju su marljivo obrađivali. Ja sam nastavio tradiciju vađenja kamena i obrade zemlje na način kako su to nekad i oni radili - priča nam Nikola Sikimić, naš domaćin u konobi Sikimić u selu Žlijebi.

Prekrasan pogled na Boku pruža se iz porte crkve Svetog Nikole, sa visine od oko 700 metara. Crkva je sagrađena 1550. godine. Nekada je bila posvećena Svetom Iliji i bila je manja. No, vremenom kako je rastao broj žitelja, bilo je potrebno napraviti veći hram. Prije 400 godina sagrađena je veća crkva, posvećena Svetom Nikoli zaštitniku moreplovaca. U taj vakat je i porodica Sikimića došla iz Ljubinja u Hercegovini.

Još kao osnovac sam bio uvjeren da je Aleksa Šantić pjesmu Boka pisao gledajući je sa nekog od okolnih brda. Nekako sam bio uvjeren da himna našeg najljepšeg zaliva nije inspirisana pogledom sa obale, već upravo iz nekog orlovskog gnijezda.
Nedavno me moj novinarski zadatak doveo na to mjesto – selo Žlijebi – opština Herceg Novi. To je biser na dijademi nevjeste Jadrana do kojeg se dolazi putem koji vodi od Meljina ka Bosni i Hercegovini. U mjestu Kameno, kod kafane Karakas, uski krivudavi drum odvaja se sa glavne ceste i penje se uz šumom i rastinjem obraslo brdo. Neđe na pola puta nailazimo na znak „obavezno korištenje zimske opreme“, pa iako je sredina avgusta oprezno nastavljamo put. Nakon par minuta nailazimo sa lijeve strane na majdan i uredno poređane kamene ploče. Znamo da smo blizu selu, i već poslije par krivina stižemo do prvih kuća.

Tu nas je sačekao naš domaćin Nikola Sikimić i vodi nas u obilazak malenog sela, smještenog između planina i mora. Cijelo selo je kao iz pjesme. Sjedamo za trpezu i probamo slatke priganice i smokve. Nikola sipa po jednu domaću orahovaču. Nazdravljamo i započinjemo ljudski razgovor. Dok sam odozgo posmatrao Boku kao na dlanu, zamišljao sam pokraj sebe Aleksu Šantića kako sjedi, pije rujno vino, divi se čarima Boke i piše o njenoj ljepoti.

Nikola Sikimić sa suprugom Slobodankom i ćerkom Jelenom

Orlovo gnijezdo
- Selo Žlijebi je dobilo ime po žlijebovima koji presijecaju obronke planine Radoštak koja se strmo izdiže nad nama. Prvo sunce što izađe obasja selo. Ima mnogo lijepih i sunčanih dana tokom godine. Ali, zimi je tu surov život i velika studen. Napada dosta snijega, put je na osojnoj strani pa zaledi i teško je i otići i vratiti se, kaže Nikola i dodaje da zimi ima dosta bure pa je studeno. Nekad su kuće bile pune čeljadi, a štale stoke, pa je i bilo toplije. Ognjište i šporeti su vazda tutnjili. Sad kad nema ljudi i stoke - hladnije je. Napunile se kuće zime i vlage. Još više ledi samoća i pustoš, jer u selu ima tek nekoliko žitelja i par grla stoke. Od pamtivijeka naši su stari zidali kuće od kamena koje su vadili iz okolnih majdana. Ono po čemu su naše kuće specifične jesu krovovi. U drugim selima su kuće pokrivane crijepom, a kod nas kamenim pločama postavljenim na ukrštenu mrežu rogova i kantinjela od strževine. To je tvrdo jezgro duba ili hrasta u koji ne možete zabiti ekser. Samo one mogu da nose teret kamenih ploča, priča nam Nikola.

Radim kao naši stari
Nikola nam kazuje da su odvajkada u selu bila dva tri majstora koji su bili vični zidanju. Oni su gradili u suvo zidove debljine oko jednog metra. Zid ima dva lica od tesanih krša,a između njih se sipala škalja, koja služi kao izolacija. Krši su fino tesani i skladno poređani. Nema te mašine koja bi ih tako izrezala i posložila. Nikola o kamenu priča sa pijetetom.
- Ja sam nastavio tradiciju vađenja kamena iz majdana na način kako su to radili stari. Sve vadim ručno uz pomoć poluga, maca, ćuskija, dlijeta i špica...
Ne radim sa nikakvim mašinama jer ne bih volio da kvarim tradiciju. Ako bih koristio mašine narušio bih ekosistem sela, a to ne želim. Uživam u tome kada ručno vadim kamen, kada ga čujem kako se odljepljuje, kako krcka, pratim mu šaru i teksturu. Osluškujem kamen, pričam sa njim i upoznajem svaku ploču posebno. I svaka ta ploča meni došapne nešto što nijesam znao i svaki put saznam nešto novo. U selu sam svakodnevno, ali dana nema da ne naučim nešto novo od kamena, drveta, biljaka, životinja... Svaki dan mi se čini kao da sam prvi put ovdje. U tome je bogatstvo i užitak, kaže Nikola.

Srastao sa kamenom
Dok ispijamo rakiju i posmatramo ljepotu sela naš domaćin kaže:
- Ja bez ovoga ne mogu. Ovo je moj život! Srastao sa selom, ovim kamenom i ovim drevnim kućama.
Napravio je Nikola izvor u hladu drveta. Lijepo je u ljutom kršu čuti njegov žubor.

„Uživam u tome kada ručno vadim kamen, kada ga čujem kako se odljepljuje, kako krcka, pratim mu šaru i teksturu“

- Cilj mi je bio da dolaskom gostiju u selo, makar za tih par sati, vratim žamor. Kao što je nekad bilo kad su naši živjeli ovdje. I moram da priznam da to ima efekta. Ljudi dođu i prošetaju kroz selo, odu do crkve i vrate se. A za toliko se čuje ta graja koja označava život. Živnule su i kuće jer i njima je milo da čuju glasove. Živnule su i kamene ploče. Najteža je tišina napuštenog mjesta, smatra Sikimić.
Nikola ima suprugu Slobodanku i dvije ćerke. Njegov brat Špiro, vlasnik agencije za ukrcaj pomoraca, ima dvije ćerke i sina. Špiro je taj koji je finanskijski potkovaniji pa novčano pomaže projekat. Nikola je vičniji radu s kamenom, ali i uživanju, pa su tako bratski podijelili i posao.
- Uradili smo zajednički dosta, ali ostalo je tu još posla. Svakako, sve što radimo činimo tako da ne narušimo prirodni ambijent, niti ono što je prepoznatljivost sela.

Miris nostalgije
Ljudi su se u Žlijebima snalazili kako su znali i umjeli. Muka ih je ćerala da se sele i jadima nose. Selo su zapalili Italijani 1942. godine. Stara kula još nije u potpunosti renovirana i na pojedinim mjestima naziru se ostaci fasade od kreča. Tu je sada ostava u kojoj se suši sir i meso, i čuvaju boce sa vinom i rakijom i sokovima od zove, pelina, drenjina... Jednom riječju jedna riznica zdrave hrane kakvu samo možete poželjeti.Nikola nas uvodi u staru kuću, a sve odiše nostalgijom. Miriše seosko domaćinstvo, stari drveni namještaj, sjeta nekih prohujalih vremena, i patina koja je prekrila namještaj u kući Sikimića.
Na dovratku dnevne sobe vez bijelog luka. Na stolu kantarion i lipov cvijet. I nezaobilazni detalj svakog crnogorskog doma – gusle. Da se na njima zađene pjesma o harambaši Vuku i ostalim junacima koje su Žlijebi izrodile. Po zidovima slike, gobleni i ikone. Upravo ovdje su Sikimići slavili krsnu slavu - Jovandan. 
- To je bio jedini dan u godini kada je pršut bio na trpezi. Čuvala se za goste i prijatelje. Ako smo mogli ugrabiti po jednu fetu bili smo presrećni. Danas, Bogu fala, pršuta ima dovoljno, kaže naš domaćin.
Tu je stara šivaća mašina, čuvena „singerica“. Na njoj su Nikoline majka i baba šile i krpile. Tada je mašina bila veliko bogatstvo. Danas je lijepa uspomena na nekadašnje dane u domu Sikimića. 
U uglu se nalazi veliki stari kofer bajul koji je pokojni Nikolin đed, donio iz Sjedinjenih Američkih Država. – Đed Špiro je dva puta išao za SAD. Prvi put je otišao 1928. godine i ostao tamo godinu, dvije. Sedam godina nakon toga krenuo je opet na put i htio je da povede suprugu Zorku. No ona mu je rekla da joj je draži ovaj kamen, nego cijela Amerika. Baba je ostala, a đed je otišao. Vratio se prije rata, priča nam Nikola.
Kraj ove sobe se nalaze spavaća, kuhinja i sušara. Na tavanu se suši meso, a njegov miris se širi po cijeloj kući. Kotlao je vazda bio nad ognjem, a vatra se gasila samo noću. U uglu vidimo i štap za pravljenje masla.
Između sale i sušare, kroz portilu se ulazilo u izbu. Nikola priča da su njegova majka i baba dolje išle da muzu kravu. U ovoj se izbi nalazila jedna škripa u kojoj su Sikimići tokom rata krili mrs i žito jer je svaka vojska koja je prolazila uzimala hranu. A morali su nešto čuvati i za sebe, da prežive te teške dane.

Konoba Sikimić
U konobi Sikimić gostima se za dobrodošlicu serviraju priganice, smokve, domaća lozova rakija, razni likeri i sokovi. Prezentuje im se i priprema jela tog kraja u pečenjari konobe, i servira bogat autentičan ručak gdje su predjelo: pršut, razni sirevi, proja, masline, salata iz bašte, domaći hljeb, a za glavno jelo se služi jagnjetina ili teletina sa krompirom ispod sača uz razne salate i domaće crveno vino, a sve se zasladi domaćim kolačem ili štrudlom. Sve je pripremljeno po starim recepturama, na starinski način, od namirnica iz sela. Konoba Sikimić radi samo za grupne posjete.

Slagali kamen kao mozaik
Ispred konobe je veliko lijepo kameno guvno koje je služilo za veselja, okupljanja, sijela... Imalo je ono i ekonomsku svrhu jer je korišćeno da se tu vrše raž, ječam, ovas...
- Ovo guvno je bilo u zemlji. Mi smo ga kamen po kamen obnavljali i restaurirali. Sve je na svom mjestu, i nijedan kamen nijesmo zamijenili novim. Ovaj slomljeni ima posebnu vrijednost. Neko se za njega mučio i ugradio ga s puno ljubavi u ovo guvno, priča Nikola o kamenu kao da priča o đetetu.
Sa guvna su ulazi u konobu. Duga kamena prostorija sa kaminom i mnoštvom predmeta na zidovima plijeni na prvi pogled. Drugi pogled usmjeren je na krov. Nije mi svejedno dok gledam teške kamene ploče kako pritiskaju grede. Nikola vidi da sam skeptičan i kaže da ne brinem jer je on lično birao i brao kantinjele od cerovog duba i da garantuje za njihovu čvrstinu.
Na zidovima su pokačeni brojni alati, stari kućanski aparati, ali i djela od kamena i drveta koje su Nikoline vješte ruke uobličili u skulpture. Vidimo orla, vuka, lisicu, glavu od ajkule, ali i čovjeka koji se drži za nogu... Posmatrajući Nikoline radove prisjetismo se velikog crnogorskog vajara Koste Kilibarde, koji je slične radove radio u čuvenom „Nebeskom ognjištu“. Kosta odavno nije sa nama, ali ga sa pijetetom pamtimo.
- Duša mi zaigra kad si spomenuo Kostu. Pamtim ga kao jednostavnog, finog čovjeka, sa kojim sam svaki put lijepo pričao. Mnogo sam lijepih i pametnih stvari čuo od njega. Bio je divan čovjek, - prisjeća se Nikola.

 Ja bez ovoga ne mogu. Ovo je moj život! Srastao sa selom, ovim kamenom i ovim drevnim kućama.

Pedalj zemlje – litar znoja
Žlijebi su vjekovima zavičaj vrijednih ljudi koji su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Otimalo se od gore što se moglo oteti, pa je i selo napravljeno na malom brežuljku. Okolo su sve doline i svaka od tih škrapa se koristila. Nije se imalo đe kositi, jer se posvuda sadilo. Svaki komad obradivog zemljišta se čuvao za sadnju. Zato su mještani za sijeno morali da idu iza vrhova Radoštaka. Trebalo im je po skoro tri ure da dođu do mjesta Međušje, pomeđu Subre i Radoštaka. Tamo bi kosili travu, slagali je u bale i sa tovarima sijena za stoku vraćali su se u selo. Stoka se hranila pitomom travom, zanovijeti. Zbog toga je meso bilo ukusno, a mlijeko dobro. Od njega su žene pravile vrhunski sir, poznat po ukusu i čistoći. Zemlja je plodna, pa uspijeva svakojako povrće i voće. Gostima je posebno zadovoljstvo kada ih Nikola pusti da odu u baštu i sami izaberu plodove za salatu. Držali su tu nekad krave, ovce, koze, prasad... Imućniji su imali vola, konja, a magarad svi.
- Išli smo na mobe, pomagali jedni drugima. Mi smo imali vola, a komšijsko domaćinstvo imalo je drugog. Kada je trebalo da se ore, uparivali bi ih i vodili na njive. Tada je bilo više sloge jer je to bio preduslov opstanka. Proizvode smo nosili na pjacu u Novi, starim putem niz Spile. Dolje smo trgovali so, šećer, gas... - priča nam Sikimić.
U selu su ostali Nada Škero i Đoko Gudelj. Nada drži par krava i prodaje sir i povrće na pjacu u Novi. Čekaju je mušterije jer znaju da tako ukusno povrće ne mogu naći u prodavnicama. Đoko u Podama ima plastenike, ali ovđe radi na starinski način. Prošle godine je imao velike prinose, ali nije imao kome sve to da proda. Žalosno što se uvozi povrće, a domaće ne uspijeva da se proda. Đoko je sve nosio za Podgoricu jer, pored toliko ugostiteljskih objekata nema potražnje za onim što seoska domaćinstva proizvedu.
Pitamo Nikolu da li ima divljači u selu i okolini.
- Meni dolaze ovdje razne životinje. I divlje svinje, međedi, puhovi, vjeverice, lisice, orlovi, vukovi, zmije... Ja ih se ne bojim. Naprotiv, milo mi je da ih vidim, jer đe ima životinja ima i života. U dugim zimskim noćima s uživanjem sjedim i slušam zov divljine. Ja namjerno sadim kukuruz zbog divljih svinja koje ih jedu. Srećan sam kad vidim da su ga obrstile, kaže Nikola i dodaje da je jednom imao bliski susret sa ovom životinjom.
- Ona malo pune, punem i ja i raziđemo se, što se kaže - ljudski. Razumjeli smo se, ne želimo jedno drugom ništa loše i krenemo svako svojim putem, kroz smijeh priča Nikola i priča nam da je njegova baba Zorka lovila kunice. “Imala je ova posebna željeza za lov. Baba je bila vješta u hvatanju ovih životinja. Tačno je znala kuda se one provlače i na ta mjesta je stavljala zamke. Krzna je prodavala novskim gospođama koje su papreno plaćale za taj, tada bitan, modni detalj, prisjeća se Nikola i dodaje da se u to vrijeme za jedno krzno od kunice mogao kupiti - vo.“

 Na zidovima su pokačeni brojni alati, stari kućanski aparati, ali i djela od kamena i drveta koje su Nikoline vješte ruke uobličili u skulpture

Stranci fascinirani Žlijebima
Dvojica stranaca, jedan iz Južnoafričke Republike, drugi iz Francuske su ovdje kupili kuću. Dolazili su i Japanci da prave reportažu i oduševili se. Penjao se jedan od njih skalama na krov da sve ovo snimi i uhvati. U Žlijebe su dolazili i iz Kine, Ekvadora, Norveške, Sjedinjenih Američkih Država...
Za vrijeme naše posjete bio je i jedan bračni par iz Sombora. Oduševljeni su i kažu da nešto slično nijesu imali priliku da vide.

TEKST: LEKA DEDIVANOVIĆ
FOTOGRAFIJE: NENAD MANDIĆ