Domaćin velikog srca

Vaso Bulatović vlasnik Lovačkog doma u Trebaljevu kraj Kolašina

Za sebe kaže da je „krvavi i veliki radnik“, a da ljudi za njega govore da je dobar lovac. Ljubav prema lovu naslijedio je od pokojnog oca koji je, kako kaže, bio jedan od najboljih u ovom kraju. Prije par godina u selu je otvorio lovački dom i restoran u kojem mu pomaže ćerka. Kad ima slobodnog vremena ode u lov, ali tokom sezone uglavno nema kad da ide u goru, nego je vezan za restoran.

Vatra gori, miriše domaća hrana, a graja se čuje iz svakog ćoška lovačkog doma u Rovačkom Trebaljevu. Umorni skijaši, gladni putnici, razgovoru uz oganj naklonjeni lokalci i pokoji slučajni prolaznik jedinstveni su u stavu da bolje hrane nema nadaleko. Svjedoče o tome prazne drvene posude za kačamak i korom hljeba očišćeni tanjiri na svakom stolu. 

„Nema za kuvara veće časti preko do zadnje mrve pojedenog jela, počinje priču naš domaćin Vaso Bulatović. Ovaj gorštak nadaleko čuven kao vrstan kuvar tokom života je skijao, radio kao policajac, bavio se lovom... Za sebe kaže da je „krvavi i veliki radnik“, a da ljudi za njega govore da je dobar lovac. Ljubav prema lovu naslijedio je od pokojnog oca koji je, kako kaže, bio jedan od najboljih u ovom kraju. Prije par godina u selu je otvorio lovački dom i restoran u kojem mu pomaže ćerka. Kad ima slobodnog vremena ode u lov, ali tokom sezone uglavno nema kad da ide u goru, nego je vezan za restoran. 

- Ima u ovom kraju dosta plemenite divljači, ali srećom ljudi je više ne love kao nekad. Manje je krivolova nego prije, pa se nadam da će se i to iskorijeniti. Imamo jelena, srna, divlje prasadi, medvjeda, vukova, lisica, zečeva, vidri... Ja sam vremenom izgubio volju za lovom, kaže Vaso i dodaje da se u lov uvijek išlo do Nove godine, a poslije ne. 

Vaso Bulatović, vlasnik Lovačkog doma u Trebaljevu

- Danas lovci idu cijele godine u lov, a to ne bi smjelo. Zašto je to tako, pitajte Lovački savez Crne Gore, sa ljutnjom u glasu kaže Vaso čiji restoran krase brojni trofeji.

MJESTO ZA PRIJATELJE

Priča nam kako je na ideju za pravljenje lovačkog doma došao prije više od decenije. 

- Dobri čovjek Mikan Bulatović davao je  prije dvadeset i kusur godina plac gdje su sad „Viline vode“, pa nije odgovaralo lovcima. Moj pokojni otac davao je plac u blizini restorana „Raj“, pa ni to nije valjalo. Ja se onda naljutim i krenem da radim ovaj dom u blizini kuće u kojoj živim. Bogami sam ga teško radio, iskreno da vam kažem. Trebalo mi je skoro četiri, pet godina da ga napravim. Jedino mi je pomogao Ljubo Danilović, dobri čovjek iz Kolašina, koji mi je donio prozor za kupatilo. Ostalo mi niko nije nije niti pomogao, niti ekser donio. Ima nas tu 10, 12 koji se skupljamo, gore imamo sobe za spavanje. Ljudi se druže, zapjevamo, zaguslamo, lijepo nam je, kaže nam Vaso koji se po bog zna koji put izvinjava što prekida razgovor zbog zvonjave telefona. Ljudi zovu non stop i traže rezervaciju, naručuju hranu, pitaju da preko reda dođu. 

Nije bilo lako u početku,  a bogami ni danas, kaže naš sagovornik koji, ipak, svakog gosta dočeka punog srca i širokog osmjeha. 

- Dođe jedan, dođe drugi, ajde spremi da nešto jedemo i tako se proču brzo. Nije reklama svijetleća reklama, niti televizija i radio. Meni je gost jedina i najbolja reklama. Da se meni desi kao što sam gledao na drugim mjestima da gostima ostane hrana na tanjiru ja bih ovaj moj restoran zatvorio. Ja ne znam kako oni naplate ljudima koji nijesu zadovoljni sa hranom, sa čuđenjem u glasu kaže Vaso i dodaje da nije baš očekivao da posao krene baš ovakvom dinamikom. 

- Ja nijesam imao namjeru da ovo ovako krene, ali ljudi su zadovoljni. Stekao sam stalne goste i razradio posao. Životna mi  je želja da kupim 100 ovaca ili 50 goveda i da odem gore u Bjelasicu da držim stoku. Ne mogu, brato, umorio sam se. Mnogo je naroda, a ja sam mali, kaže Vaso sa dozom sjete u glasu i dodaje da u Kolašinu nedostaje školovanog kadra, kuvara, konobara i ostalog osoblja na koje bi računao da mogu da mu pomognu. 

KAČAMAK PO BABINOM RECEPTU

Obično u Crnoj Gori žene kuvaju i spremaju svakojake đakonije, ali glas o Vasovim kulinarskim vještinama prešao je davno granice naše zemlje. Pitamo Vasa otkud to da je takav virtouz za šporetom.

- Najbolja kuhinja po mom mišljenju je mađarska. Samo sam morao da smanjim ljutinu njihove hrane, jer naši ljudi ne vole tako začinjena jela. Tom sitnom izmjenom dobijate nevjerovatno ukusnu hranu prijemčivu našem podneblju. Ja sam često išao u lov širom Vojvodine i gledao sam od njih kako spremaju i to znanje donio u Crnu Goru. 

Što se kačamaka tiče njega sam učio da spremam od pokojne babe Joke. Kod nje su na katun dolazili brojni gosti i svi su hvalili kačamak koji je gotovila. „Stavite dosta sira i skorupa pa će svaki bit' dobar“, odgovorila bi im ona. Nema kačamaka ako nije dobro smočan, ističe Vaso.

A naroda ima svakakvog. Dođu ovdje dobri gosti, ali i oni koji ne znaju da cijene trud i umijeće domaćina. Ima i onih koji očekuju nešto što je u snijegom okovanom Trebaljevu teško dobiti.

-  Gosti očekuju nekad neke nerealne stvari. Dođu na katun u metar snijega i traže paradajz. Mogu da dobiju dobar domaći kisjeli kupus koji ovdje spremamo. Imam suvog mesa, pravim kobasice od domaćih životinja, ali i od divljači. Pečem rakiju, sve je domaće. To što imamo je naše, domaće, zdravo... Taj što bi nešto drugačije, moraće da potraži na drugom mjestu, kaže Vaso i dodaje da gosti najviše traže kačamak, gulaš i meso na seljački način. 

- Nema kod mene ćevapa i pljeskavica. Posjetioci vole i dimljeni vrat koji pripremam. Vijdeli ste u dvorištu gdje ga iznad vatre držim dva dana i dvije noći da se suši, sa ponosom kroz prozor Vaso pokazuje ka ognjištu iznad kojeg se meso dimi.

NEZNANJE NAS PUNO KOŠTA

Dok obilazimo sušaru u blizini lovačkog doma, Vaso nam priča kako sprema meso, kako se održava oganj, koja drva koristi i kako...

- Nema sušenja mesa bez suve bukovine bez kore. A ne kao što pojedini navale krlje pune vode pa se meso dimi i kad uđeš u sušaru vidiš prst čađi na mesu. Ja izbacim kumin napolje, i meso sušim na minimum dima. Dva dana ložiš, dva dana ne ložiš i sve tako. Kad je veliki mraz ne ložiš. 

Meso se jednu noć drži u soli, a ne po neđelju dana ili mjesec kako neki čine. Ne stavlja se krupna, nego sitna so. Meso se sjutradan pere i onda se kači da se suši. Dostina ima što ne umije osnovne stvari da naprave. Meni jasno nije kako ne potrovaše silni narod. Ja sam gledao kako Mađari osuše meso sa dvoje, troje kolica drva i deset džakova oklasina od kukuruza. Mi ga ovđe ne umijemo osušit', a po cijeli dan ložimo ispod mesa. Ne znamo, ne znamo, i to nezananje nas košta, decidan je Bulatović. 

GOSTIJU IMA, ALI RADNE SNAGE FALI

Da kojim slučajem ima dovoljno pomoćnika i radne snage mogao bi, kaže, da subotom i nedjeljom napuni retoran koliki ima hotel „Bjanka“. No, dobrih radnika nema, a tu ni pare ne pomažu.

- Ja imam novca da platim kuvaricu da dodje da radi, nego imam problem što ne umiju da rade. Dođu da rade, a ne umiju krompir da ogule. Ko to njih uči i kako ih uči meni jasno nije. Vidjeli ste kako ja spremam kačamak. Ne može iz folije podgrijani kačamak da se služi gostima.  To ne valja. Nije sve u parama. Ja ne primam goste bez onoliko koliko mogu da uslužim i da im spremim hranu kao u svakoj domaćinskoj kući. Ja mogu dnevno 20, 30 porodica da primim. Radno vrijeme mi je od 10 do 19h i to je to. Ja ne dam da mi se ovdje pije jer znaš kakav je narod. Popije pe', šes' rakija i odma' 'oće da rga ljude za dugim stolom i da se svađa. Ja to kod mene ne dam, decidan je Vaso.

Dok uz rakiju i mezu teče razgovor, gosti dolaze i pozdravlju se sa Vasom. Stasiti domaćin je omiljen i poštovan od strane svih koji dolaze u lovački dom. Srdačnost gostiju potvrđuje to.

- Vidio si kako pečem ‘ljeb, đe sušim meso, kako spremam kačamak… Kod mene imaju šljiva, dunja, krušaka i jabuka. Ne služim lozu ovđe jer je ja ne spremam. Šljive i dunje kupujem u Moraču, a jabuku i krušku imam svoju. I ovo ću reći pa kome pravo, kome krivo – nema šljive bez moračke šljive. Ja sam dvesdeset i kusur godina lovio tamo, pa dodjem u mrtvu jesen kad niđe ničeg nema. Uberem šljivu i reći ću ti – nema tog meda, nema te slasti koja može moračkoj šljivi da parira. Ja svake jeseni 800, 900 litara rakije ispečem, i kod mene se samo domaće služi, ističe Bulatović.

NEMA GOSTA BEZ DOMAĆEG GOSTA

Na spratu iznad restorana Bulatović je napravio dvije sobe i dnevni boravak gdje gosti mogu besplatno da spavaju. Ako su tokom noći gladani imaju u frižideru hrane i pića i mogu slobodno da se posluže kao u svojoj kući, samo da ispoštuju kućni red. 

- Dosta stranaca dolazi kod mene. Ali jedno ću ti reći nema meni gosta bez mojih Podgoričana i Primoraca, Nikšićana, Danilograđana, Tuzana, Mojkovčana... Naiđe 50 stranaca i naruči ti 10 piva i 50 čaša. Što će mi takvi gosti? Ja imam male kapacitete, a sve i da ‘oću da se širim nema ko da radi. Ko će da sprema za toliko ljudi? Kod mene se služi samo freška hrana, nema tu da se podgrijava. Meni ostatke, pa makar to bio i hljeb od juče, jedu kerovi i prasad, a za goste samo svježe. Moja se porodica hrani u ovoj kuhinji i to što oni jedu jedu i moji gosti. Nema tu razlike, niti smije da bude, priča nam Bulatović.

Kad neko jednom dođe u Trebaljevo u dom kod Bulatovića on postaje stalni gost. Vaso kaže da mu se često se dešava da ljudi kada se vraću s puta zovu kako pređu granicu da rezervišu mjesto i svrate da ručaju ili večeraju. 

Iako posla ima i više nego što može da postigne Bulatović mašta o nekim novim počecima.

- Reka' sam ti što mi je želja: junad, ovce, Bjelasica. Ćerki i sinu ću ostaviti restoran da rade, a ja idem u planinu. Ali bojim da će ga brzo zatvorit. Nije ovo lako. Treba spremat' meso, čisit' krtolu, tuć' kačamak... Nije to lako. Sin se bavi turizmom, ima džipove i bagije i ide po Bjelasici sa gostima. Ne voli on restoran, ne pije, ne puši, ne pravi probleme. Voli prirodu i planinu i prezadovoljan sam s njim. Ćerka je dosta naučila od mene i dosta mi pomaže u kuhinju. Da mi je da nađem dvije dobre žene da rade s njom u kuhinji i da ona preuzme ovo da radi, to bi uspjelo i ja bih presrećan bio. Svakako ću se brzo ja povući zove me Bjelasica i davnašnje želje. Tamo đe je naša starevina na katunu Goleš na samoj granici nacionalnog parka Biogradska gora tamo ću jednom da odem daleko od ove gužve, kazuje nam na kraju razgovora naš dragi Vaso Bulatović.