Drenjina je kao majka - sve pruža a ništa ne traži

U posjeti poljoprivrednom gazdinstvu Mirjačića
Do skrivene plantaže za organsku proizvodnju drenjina, u vlasništvu porodice Mirjačić u Nikšiću, stižete tako što “idete za desnom rukom“: vijugavim uskim putevima preko prostranih Ozrinića, sve do sela Bršno kao finalne tačke. No, prije bilo kakvih drenjina, sačeka vas dodir zdravog vazduha na 850m nadmorske visine i mir koji bezobzirno presijecaju rascvrkutane ptice. Na škripavi zvuk stare bijele kapije, mir postaje glas iza kojeg stoje raširene vrijedne ruke Dragice Mirjačić.

Od malog štanda do moćne fabrike
“Zdravo Atamane“ pozdravlja gospođa Dragica moćnog srednjeazijskog ovčara, čuvara modernog proizvodnog pogona Cornelian-a izgrađenog prije dvije godine. Svijetlo-sivo zdanje smješteno je niže Bršna, u Ozrinićima. Obezbijeđeno visokom ogradom, ali i oplemenjeno modernom tehnologijom. “Aplicirali smo kod Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, što će se ispostaviti kao najbolja odluka i veliki iskorak za našu viziju“ priča gospođa Dragica. Hrabro zalijetanje na kredit od 122 hiljada eura imalo je pozitivan odjek: kupovina placa u Ozrinićima, izgradnja objekta po svim svjetskim standardima, HACCP sertifikat kojim su otvorena vrata za izvoz proizvoda – nižu se mali svakodnevni uspjesi ovih primarnih proizvođača i prerađivača drenjine. 

U firmi su, pored gospođe Dragice, zaposleni i njen sin Milan (koji je ujedno i nosilac cijelog projekta), tehnolog, knjigovođa, kao i devet sezonskih radnika i pet kooperanata. Na godišnjem nivou sakupe 4,5 do 6 tona drenjina, a toliko i otkupe. Za ovu godinu planiran je otkup drenjina na nivou cijele Crne Gore. “Pokušala sam da pronađem proizvođače sa kojima bismo se udružili – ali niko nema volju da ozbiljnije radi sa drenjinom i prisutan je ogroman strah od neuspjeha kod njih. “ priča gospođa Dragica i sa sjajem u očima dodaje da joj motivacija raste, koliko god joj je napornije i što je izazov veći.

Doručak za Italijane
“I dalje mi nije jasno kako su se oni popeli čak do Bršna dvospratnim autobusom“... prepričava gospođa Dragica uz smijeh. Takođe na poziv Ministarstva, dočekala je grupu Italijana, spremala im priganice, palačinke od heljde, sve to servirano uz njene domaće proizvode od drenjina – ljepšu sliku naša turistička ponuda nije mogla ostaviti.

Kako se zidao Cornelian
Fascinacije crnogorskim selima izgleda da nikada nije dovoljno, a vožnjom ka plantaži drenjina i selu Bršnu ista biva dodatno pojačana. Selo usput ponosno pokazuje da se u njega slivaju sve nijanse i sve teksture zelene, ali da se i prilazni put radi i polako dobija svoju finalnu formu. Riješava se i problem vodosnabdijevanja zbog čega su odahnula mnoga domaćinstva, a jedno od njih su upravo i Mirjačići. 
“Kad počinje moj radni dan... Pa, nekada dođem rano ujutru, a vratim se kući uveče, ali sljedećeg dana“ šali se gospođa Dragica, i dodaje da je u tome sva ljepota ličnog biznisa: rad je uživanje i ništa joj nije teško, ali da se sa dobrom organizacijom vremena stiže i na kafu sa prijateljicama.

Štand uređen do posljednjeg detalja

U cijelu avanturu sa drenjinama „gurnuo“ ju je suprug, prije 11 godina – osnivanjem NVO “Dani drenjina“. Organizovao je mali sajam ispred hotela “Onogošt“ na kojem je izložila “sve ono što je i inače spremala za svoju djecu Mariju i Milana“ za degustaciju. Dobar utisak nije izostao, pa je sljedeće godine uslijedio i poziv za učešće na Jadranskom sajmu u Budvi.“Ma, znate li da tih 136 eura nikada neću zaboraviti!“ sjeća se sa osmijehom. Džemovi, sirupi, bistri sokovi, sirće – samo što ih je izložila na svom štandu, tako su i “nestali“. Šest godina učešća na različitim sajmovima, uz sve veće interesovanje za njene proizvode rezultirali su prvom hrabrom odlukom – napuštanjem stalnog zaposlenja u lokalnoj TV Nikšić.

Dragičin džem od drenjina oduševio je ni manje ni više – nego i princa Čarlsa lično!
Na poziv Ministarstva poljoprivrede, dočekala ga je sa svojim proizvodima a nakon što su je voditelji jednog radija pitali da li je imala tremu odgovorila je sa nevjericom: “Kako, zaboga, mogu imati tremu da poslužim onim što sam prije svega pripremala svojoj djeci?“

Dok se penjemo ka staroj kući njenog svekra, baš onoj u kojoj je sve počelo, Dragica mi prepričava, objašnjava, pokazuje. “Uvijek sam ovdje rado dolazila, ovdje se rodio moj suprug!“
Nije postojao vikend koji nisu provodili na selu sa djecom, a drenjine su uvijek bile sastavni dio trpeze i zimnice njene svekrve. “Sve na stranu, ali ukus te drenjine... Nikada se nije mijenjao, iz godine u godinu ostajao je isti, jednostavno savršen“. Njihova plantaža ove samonikle šumske voćke broji preko 300 stabala i praktično je na kućnom pragu, ali je proizvodnja iz stare kuće ipak prebačena niže, u Ozriniće i to zbog surovih nikšićkih snjegova koji su otežavali transport proizvoda.

Tihi život plantaže
“Volim da kažem da mi je drenjina kao majka – sve mi pruža, a ništa mi ne traži za uzvrat osim zalivanja“ priča gospođa Dragica i objašnjava mi dinamiku jedne plantaže. Dok gazimo rosnom, svježe pokošenom travom, primjećujem tamnozelene mreže: postavljene su u tom trenutku ispod dva velika stabla, što znači da su baš te drenjine zrele i spremne za opadanje – potom i sakupljanje. Tako postavljene mreže zadržaće se i do dva mjeseca, sa povremenim sklanjanjem zbog košenja trave ispod. Neka od stabala daju i preko 500 kilograma ploda. Uglavnom su “sijanci“, samonikli drenovi. Pored starih, prolazimo kroz nedavno posađena stabla kojima je potrebno oko sedam godina dok ne dostignu spremnost da daju plod. Tri mjeseca – od kraja avgusta, septembar, pa sve do kraja novembra, oni su mjeseci kada plantaža postaje košnica od ljudi: plodovi se sakupljaju od jutra do mraka i spuštaju u Ozriniće. Od zrelije tamnije drenjine, sjemenka sama otpada – takve drenjine se odvajaju za džem, dok se svjetlije odvajaju za sok. Podliježu pakovanju u kese za organsku proizvodnju u količinama od po deset kilograma, kao i spremanju u hladnjače. Posebno je naporna proizvodnja džema: to je nekuvani džem koji opstaje bez bilo kakvih konzervansa, potrebno ga je miješati 24 časa i to isključivo drvenom kašikom, jer bi bilo koji drugi materijal mogao izmijeniti njegov hemijski sastav. Nerijetko se zgužvani dani moba završe pravom zabavom: roštiljem, pjevanjem uz gitaru do dugo u noć, druženjem sa prijateljima.

Skockani seoski dom
Nova kuća, napravljena tik ispod stare svekrove, savršeno je gnijezdo satkano od niza detalja: stari šporet iz kog u dugim nikšićkim zimama pucketa vatra, stolica za čitanje, kolekcija vina, antikviteti poslagani na policama, mala kućna biblioteka i Milanov radni sto na kom pravi udice za pecanje – sve to čini mjesto koje vas kupuje za zauvijek.

“Svaki početak jeste težak, ali stvarno ne znam kome su potrebne sadnice drenjina!“
Maler na samom početku nije ih obeshrabrio – u mladim danima firme, dopremili su iz Novog Sada 60 sadnica drenjine. Iste noći – većina sadnica biva iščupana i pokradena. Preostale biljke su se, jedna po jedna – osušile jer im naše podneblje nije prijalo.

Čudesne teglice koje vraćaju uspomene
Kod naših ljudi – to su obično ukusi koji bude uspomene, a interesovanje za proizvode Mirjačića prisutno je i kod stranaca koji ipak više cijene autentičnost proizvoda. Nagrada za kvalitet proizvoda dobijena 2015. godine od Ministarstva poljoprivrede siguran je svjedok kvaliteta a ne izostaju ni simpatične situacije koje je gospođa Dragica doživjela na različitim sajmovima, od Italije, pa do Njemačke: od klijenata koji degustiraju uzorke, pa oduševljeni kupe cijeli štand, preko sticanja novih prijatelja različitih nacija, do onih koji je u suzama grle i zahvalni su na oživljavanju sjećanja na ukus džema majke ili bake. Ono što joj pruža mir jeste činjenica da će sve što su ona i suprug gradili nastaviti njen sin Milan, a zatim i djeca njene djece. Rastajem se od ove energične pozitivne dame zveckajući staklenim flašama sa bistrim sokom, ali uz obećanje da se sledeći put zadržavam još malo duže: kako bismo degustirali njene delicije u kombinaciji sa domaćim priganicama i palačinkama.