Eko selo Drvljanik - Durmitor na moru

Priča o porodičnom biznisu Radmile i Branka Anđelić /

Cijeli koncept eko sela Drvljanik osmišljen je kao da ste došli kod bake i djeda. Drvenim kolibama odiše toplina, dijelom zbog ljetnjeg primorskog dana, ali najviše zbog Radmile i Branka.

Većina nas je imala đeda i babu na planini. Ponosite starce koje život nije mazio, ali zato bi razmazili nas – unuke. Roditelje su izluđivali, ali kod nas je na planinu uvijek mamila bakina kuhinja, đedova popustljivost i gotovo bezgranična sloboda. Svi pamtimo njihove priče o nekadašnjim vremenima i poučnim anegdotama.

 Radmila i Branko Anđelić

Takva atmosfera vlada u Radmilinom eko selu Drvljanik u Buljarici. Ona i njen ostarjeli suprug Branko Anđelić više od deceniju uspješno vode svoj ruralni biznis na moru. Međutim, da vjetar ne nanese slani vazduh sa obale, udaljene 350 metara, mislili biste da ste negdje u vrhovima Durmitora.

„Prije 12 godina smo krenuli. Na moru smo jedinstveni. Ovako nešto ne postoji na obali, dok na planini uveliko postoji“, kazala je Radmila za Caffe Montenegro.

U Drvljaniku je sve na povjerenje

Cijeli koncept eko sela Drvljanik osmišljen je kao da ste došli kod babe i đeda. Drvenim kolibama odiše toplina, dijelom zbog ljetnjeg primorskog dana, ali najviše zbog Radmile i Branka. Nijesu htjeli samo izgledom da dočaraju seosku porodičnu atmosferu, već i svojim pristupom.

Kod njih je sve „na izvol’te“. Gosti se sami služe i u tefter upisuju sebi „recku“. Radmila ima apsolutno povjerenje u goste.

„Svi znaju gdje stoji piće. Gosti dođu sami do točilice da naspu sebi pivo i upišu se. Kasnije to plate. Nije pogibija ako se neko ne upiše, njemu na obraz“, kaže Radmila.

Ali pojašnjava da se to rijetko dešava. Već im, kako kaže, dolaze stalni gosti sa kojima su se dobro upoznali. Takav koncept je, međutim, nastao iz nužde, tako da ne moraju da trče za gostima, već Radmila vodi računa o ručku, a Branko o održavanju imanja. I tako 12 godina postojanja eko-sela Drvljanik – „najmanjeg sela u Crnoj Gori“ – rekao bi Branko.

Radmila je profesionalna kuvarica. Cijelog života je u ugostiteljstvu. Radila je gotovo cijeli život u čuvenom sutomorskom hotelu „Nikšić“, koji je bio dio kompanije „Onogošt“. Kaže da je 1978. iz Pljevalja došla da radi na primorju i tu ostala do danas.

Uvijek je bila vrijedna i trudila se da ima privatni biznis. Uporedo sa radom u hotelu, otvorila je svoju pekaru u Sutomoru. Kasnije su, krajem devedesetih, radili prvi otvoreni šank u Sutomoru. Uporedo su radili sa brzom hranom u tom gradu. Na kraju su pokrenuli, najvjerovatnije, i prvo eko selo na primorju.

Ime dali po piceriji u Švajcarskoj

Drvljanik u Pljevljima zovu drva nasložena piramidalno. Međutim, eko selo nije dobilo naziv po tehnici slaganja drva, već po Brankovom žalu za Švajcarskom.

„Bila je tamo picerija u kojoj sam volio često da sjedim. Isto je bila sva od drveta. Tako se zvala i tako sam nazvao eko selo. Najmanje selo u Crnoj Gori“, pojasnio je.

„Svi su bili skeptični kada smo krenuli. Govorili su da to ne može ovdje, nije takvo podneblje, da je moglo neko bi to prije izmislio. Međutim uporni smo bili, istrajali smo i nismo se pokajali“, ispričala je Radmila, sitna i mila gospođa tamnije puti.

Oni su u ugostiteljstvu i turizmu, čini se, uvijek bili ispred vremena. Za to je zaslužan Branko. Dugo je kao građevinar radio u inostranstvu, pretežno u Njemačkoj i Švajcarskoj.

„Tamo je teže zaraditi taj euro ili marku, ovdje je lakše. Ima dosta prostora. Samo treba znati. Treba biti gore i vidjeti kako oni žive i šta prolazi tamo“, kaže Branko za Caffe Montenegro.

U eko selu imaju pet drvenih koliba. Imaju smještajnih kapaciteta za 18 ljudi. Jedinstveni su čak i u komšiluku. Oko njih su najviše kamperska naselja ili apartmani. Svaka od pet koliba nosi ime crnogorskih najvećih rijeka – Tara, Bojana, Morača, Zeta i Piva. Tri kolibe su četvorokrevetne, a dvije trokrevetne.

Česi pokvarili koncept kuće na moru

Kada su počeli da grade u Buljarici, Anđelići nijesu planirali da se bave turizmom. Branko kaže da su htjeli da prave mjesto gdje bi okupljali porodicu i prijatelje. Tako i izgleda centralna prostorija sa šankom, gdje se gosti okupljaju.

Ogromni sto od punog drveta nalazi se u prostoriji. Može da sjedne više od deset ljudi. Branko objašnjava da je riječ o manastirskom stolu i da je želio toliki sto kada bi okupljao porodicu i prijatelje. U ćošku se nalazi moderno kovano ognjište za spremanje hrane ali i za sušenje mesa. Boce vina i drugih alkohola naslagani su po zidovima.

Vanjska bašta načinjena je od drvenih buradi. Od njih su napravljeni stolovi i stolice. Oko glavne prostorije naslagane su kućice, a dijeli ih mala uličica. Zaista nalikuje malom selu. Dugo su, pričaju, gradili kuću na Buljarici od svih poslova kojim su se bavili.

„Mislili smo da se ne bavimo turizmom. Nego za svoje. Evo ti, dođi, moja kuća je tvoja kuća. Neću da te dvorim, nego uzmi tu da jedeš, tu da piješ i sam se služi“, pojašnjava on.

Međutim, zamišljeni koncept pokvarila im je jedna češka porodica.

„Onda su došli neki Česi i bili su tu. I kažu dvadeset dana po 25 da bude hiljadu eura. Ja rekoh, vidi Rajka od ovoga može da se živi, čovječe“, priča Branko kroz šalu.

Radmila kaže da ista porodica od tada svake godine dolazi. Očekuju ih i početkom septembra, i najavili su da će u Buljarici ostati mjesec dana.

Ona priča kako je vrlo teško bilo „skockati“ imanje da bude spoj modernog i tradicije. Najteže je, kaže, napraviti sve od prirodnih materijala, kao na selu, a i gostima opet obezbijediti udobnost – „da im ništa ne fali“. Mnogo su se namučili. Mila starica priča kako su joj ipak najteže padali komentari komšija, koji su bili uvjereni u propast njihovog projekta.

„I onda kad mi kažu „baračine ove“, tako bi mu pljusnula šaku da ne zna gdje se nalazi“, priča Radmila uz smijeh.

Branko priča kako Radmila ne voli selo, dok je on svakog ljeta na planini. Smatra da je i mnogo ljepše kada se ruralnim turizmom bavi žena, kaže da su njeni gosti kasnije i njeni prijatelji.

„Jedva sam je ubijedio da dođe ovdje, no kad je vidjela pare onda je zaboravila i hotel Nikšić i sve“, šalio se Branko.

Radmila govori češki i ruski, a pomalo i poljski. Zna da se sporazumije na njemačkom i engleskom,ali ih ne govori baš najbolje.

„Ona govori engleski preko kutlače“, ubacuje se Branko sa šalom.

I zaista je tako. Njen hleb obišao je cijelu Evropu i Rusiju. Kaže da ne voli „domaća nabildovana jela“ ili „jela sa interneta“. Voli i da hranom čuva tradiciju. Najviše spremaju sač, cicvaru, poparu, uštipke, tučeno žito, hleb ispod sača… Riblje specijalitete, kaže, slabo sprema.

„Držim se maksime da je riba dobra ne bi vuk bio u šumi, no bi skakao u more“, našalila se Radmila.

Najbolje sezone nakon zemljotresa i bombardovanja

„Svako vrijeme ima neku svoju draž“, kazala je Radmila.

Počela je da radi na jugoslovenskom primorju, a završila na crnogorskom. Radila je u tada najpopularnijem hotelu u Sutomoru. Hotelu u kojem su pjevale najveće muzičke zvijezde tadašnje Jugoslavije.

Ali je i vrijeme bilo drugačije. Primorje je izgledalo drugačije. To se vidi na primjeru Sutomora.

„Mnogo drugačije je tada bilo Sutomore – nebo i zemlja. Stanovala sam kilometar od hotela Nikšić, na deset prstiju sam mogla da izbrojim koliko je kuća bilo od mene do hotela. Mnogo bi bolje bilo da je drugačije. Organizovanije i planski građeno“, kaže ona.

Tvrdi da je hotel tada radio tokom cijele godine. Uvijek bi bilo događaja. Sezona je počinjala u martu. Prvo bi dolazio „zdravstveni“, pa tek onda „kupački“ turizam. Nakon inflacije se sve promijenilo.

„Danas se sezona svela na dva mjeseca, nakon korone ni toliko. Nadam se da će se vratiti kako je nekad bilo, ne bi valjalo da zavisimo od par mjeseci“, kaže ona.

Radmila i Branko pamte veliki zemljotres 1979. godine. Branko kaže da je njega iz Hercegovine i otjerao prethodni zemljotres koji se desio desetak godina ranije. Kako kaže, Hercegovci su se u njegovo vrijeme uvijek držali Crne Gore – tu bi išli na more, na studije, na posao…

Radmila kaže da su najbolje sezone koje pamti, bile nakon tog zemljotresa. Ljudi su dolazili sa svih strana.

„Zaista neobično, godine nakon zemljotresa i godine nakon bombardovanja bile su najbolje sezone koje pamtim. To je bilo čudo Božje od naroda“, kazala je ona nasmijavši se.

Kaže da su prije korone od 80 do 95 odsto turista činili stranci. Sada je, tvrdi, drugačija priča. Sada ima mnogo manje stranaca. Ima malo Poljaka, Čeha i drugih stranaca, ali dolaze i iz našeg okruženja. Morala je, kaže, da koriguje cijene. Sada je riječ o malo drugačijoj klijenteli. Domaći gosti drugačije gledaju eko selo i ruralni turizam. Stranci su maksimalno oduševljeni, ali naši ljudi manje uživaju. Međutim, tvrdi da se i to mijenja.

„Iskreno da ti kažem nije loše, nijesmo se pokajali“, kazala je Radmila.

Vole svoj posao, vole svoju zemlju i vole da je promovišu. U tom Durmitoru na moru žive svoj koncept turizma. I oni su, u stvari, spoj tradicionalnog i modernog. Profesionalci koje je oformila stara Jugoslavija, koji svoj zanat primjenjuju u modernom dobu.

Radmila je pokušala da radi na internet platformama, ali ih je otkazala. Kaže da joj poremete koncept, ali i da uzimaju mnogo novca. Ovako je sama stvorila sistem da joj gosti ove godine već rezervišu narednu i izgradili su već neku zajednicu eko sela Drvljanik.

Ali je vidljivo i da žali za vremenom stare slave crnogorskog primorja i hotela Nikšić. Kaže da je tužna što je tako završio i da uvijek kada prolazi magistralom za Bar, baci pogled put velike zgrade, nekada moćnog hotela, koji danas nosi drugo ime.

Magarci smetali komšijama

Anđelići su, nakon što se đed razbolio, počeli da drže magarad u Buljarici. Nakon što se đed izliječio morali su da sklone magarce zbog komšija.

„Imali smo magarad zbog dede, i pomogli su mu hvala Bogu, evo osam godina je prošlo od tada. Ali komšijama smetaju. Zaboravili su kad ih je magare othranilo, ali danas nijednog magarca nema na primorju“, kazala je ona.

Branko kaže da je magarac u Dalmaciji kao član porodice, a bio je i u Crnoj Gori i Hercegovini. Objašnjava da „magare“ najmanje jede i da sirotinja može da ga hrani. Njihovo mlijeko je ljekovito, dok su veoma pametne životinje.

„Bog kad daje, daje u um (pokazuje prstom u čelo), a đavo daje u džep i daje mnogo više“, kazao je on.

Ipak, iako su morali da prodaju magarad, na ogradi stoji kamena bista te životinje. Branko kaže da ona bar nikom ne smeta.

Ljubav preko lepinje

Ljubav između njih dvoje i dalje se vidi. Njihov odnos zaista podsjeća na onaj između babe i đeda. Tako i oslovljavaju jedno drugo. Kada smo pitali Radmilu ko radi oko imanja, samo je kratko odgovorila: „Ja i đed“. Nemaju djece, ali Radmiline sestriće gledaju kao svoje. Ona ih je odgajala nakon što su ostali bez roditelja.

Upoznali su se upravo u Sutomoru gdje su oboje radili – Radmila kao kuvarica, a Branko kao taksista i građevinac.

„Jurio sam za njom šest mjeseci. Primijetio sam je u hotelu. Kasnije sam dolazio tamo zbog nje. Sve ih vidim tamo, njene drugarice, konobarice, šankerice, recepcionerke, a nju nigdje. Ona je Crnogorka, a ja Hercegovac. Kažu da je svaki čovjek nastao od majmuna, a Hercegvac od lisice. Ona me je odmah odbila i rekla možemo da se družimo. A ja rekoh „sačekaj ti malo“, priča Branko ponosno.

Radmila kaže da je tada držala brzu hranu uz posao u hotelu. Taksisti su bili zaduženi da joj donesu lepinje. Ali često bi joj kasnili i po nekoliko sati jer bi prvo otišli na željezničku stanicu, jer je tada stizao voz, pa njoj lepinje kada stignu. Branko je tu vidio svoju šansu i on je preuzeo da Radmilinu radnju snabdijeva robom.

„Sve bih čekala po nekoliko sati, dok bi on robu donosio u sekund. Tako smo se zbližili preko posla“, stidljivo je pričala Radmila.