Evropljane privukli mir i toplina Grahova

Varošica nadomak Nikšića posljednjih godina postaje multinacionalna sredina /

Dok su Grahovljani u potrazi za boljim životom napuštali svoj kraj, posljednjih godina mnogi stranci svoj „bolji život“ nalaze upravo u Grahovu. Neki započinju poslove, dok drugi jednostavno traže mir i mjesto gdje će da provedu starost.

„Postojaće Crna Gora… dok je sunca i dok je Grahovca“, citat je suverenista s kraja dvedesetog vijeka. Tog januarskog oblačnog dana nije bilo sunca, ali Grahovac je spremno dočekao reportere magazina Caffe Montenegro. Ova dolina, skrivena između nikšićkih i planina Boke Kotorske, nije bogata samo veličanstvenom prirodom koja je okružuje, već i kulturno-istorijskim nasljeđem. Nakon bitke na Grahovcu 1858. godine Crna Gora prvi put postaje država, dok je ovaj predio izrodio velike heroje Drugog svjetskog rata, poput heroja sa Sutjeske – Save Kovačevića.

Urbani centar doline čini gradić Grahovo. Nekada je bio leglo crnogorskih hajduka (zbog granice sa tada osmanlijskom Hercegovinom) i glavna tržnica tog kraja, dok je šezdesetih imao status opštine. Na samom ulazu u gradić osjeća se istorija. Bitka na Grahovcu. Jedan od najvećih partizanskih heroja oslobodilačkog rata Sava Kovačević. Jedna od prvih crnogorskih osnovnih škola otvorena je upravo u Grahovu 1870. godine. Prva ekspozitura Crvenog krsta u Crnoj Gori otvorena je upravo na Grahovu. Mogu se golim okom prepoznati nekadašnje zanatske radnje, škola, bolnica, hotel…

Jedni od stranaca, koji žive i rade u Grahovu su Vitalij i Julija Tjuševskij. Oni su sa porodicom odlučili da hladni ruski grad Orsk, na planini Ural, zamijene toplinom Grahova i mediteranskom klimom

Grahovo je 1945. godine brojalo 4.700 žitelja. I to kada je, na istom popisu, Nikšić imao 4.900 stanovnika. Međutim, danas je pusto. Ovo mjesto sada broji svega nekoliko stotina stalnih stanovnika. Stanovništvo danas pretežno živi od poljoprivrede i stočarstva, a nekada je u gradu bilo više fabrika – za proizvodnju sokova, pilana, dugmara, otkup šumskih plodova iz obližnje planine Bijela Gora, otkup bilja, otkup mlijeka… Kada se sve zatvorilo, svako ko nije želio da se bavi poljoprivredom išao je u gradove, a za sobom ostavljao prazna imanja. Na mnogim takvim imanjima ostaje samo znak „prodaje se“ uz informacije o kvadraturi i kontakt telefon.

Ali dok su Grahovljani u potrazi za boljim životom napuštali svoj kraj, posljednjih godina mnogi stranci svoj „bolji život“ nalaze upravo u Grahovu. Neki započinju poslove, dok drugi jednostavno traže mir i mjesto gdje će da provedu starost.

Porodica Tjuševskij: sa Urala došli na Grahovo

Jedni od stranaca, koji žive i rade u Grahovu su Vitalij i Julija Tjuševskij. Oni su sa porodicom odlučili da hladni ruski grad Orsk, na planini Ural, zamijene toplinom Grahova i mediteranskom klimom. Tjuševskij su u Crnu Goru doselili kada je najmlađem sinu Aleksandru bilo tek dva mjeseca. Pored njega imaju dvije kćerke Angelinu i Aljonu.

Međutim, oni se nijesu samo preselili na Grahovo kako bi lagodno živjeli, već su tamo otvorili farmu, pretežno koza i svinja mangulice, ali drže i kokoške, ćurke, kuniće… Prave trideset vrsta sira i sušene mesne proizvode od svinjskog (mangulica), ćurećeg i pilećeg mesa. Proizvode, tvrde, najčešće prodaju direktno turistima koji preko Grahova idu ka primorju ili se vraćaju sa ljetovanja. Zbog pandemije, kaže Vitalij, dosta robe je u frižiderima i zamrzivačima jer sporije prolazi kada nema turista. Međutim, ističe da je uprkos tome sav kozji sir rasprodat.

„Sada više nema kozjeg mlijeka, jer je stala muža dok se opet ne ojare na proljeće. Ali sireve pravim od kravljeg mlijeka koje otkupljujem od komšija“, kazao je Vitalij za Caffe Montenegro.

U velikom objektu Vitalij drži 150 koza, dok su mangulice sa mladuncima smještene u nekoliko boksova. Ogradom su razdvojene jedni od drugih. Najživlji su jarići, njih dvadesetak, koji se često provlače između ograde i zajedno sa malim žutim psom Viršlom trčkaraju po štali. Viršla voli, takođe, da uđe kod koza i sa njima da igra svoj specifični ples.

Njegove kćerke, koje su dobar dio obrazovanja stekle u Crnoj Gori, tečno govore crnogorski jezik. Čak im se prilikom izgovora ne može čuti ruski akcenat, već govore upadljivim nikšićkim akcentom.

Na pitanje da li bi se vratio u Rusiju, rekao je da je samo jednom bio u matičnu državu otkad se doselio na Grahovo. Tvrdi da se on neće vraćati, dok je na djeci da sama biraju svoju sudbinu.

Brzo se navikli na naš mentalitet

Na pitanje da uporedi Orsk i Grahovo, Vitalij u prvi mah kaže da mu je gotovo isti život. Samo je, kako ističe, u Grahovu mnogo toplije i blizu je more. Najbliža plaža bila im je udaljena 2,5 hiljade kilometara – u Krimu. Vitalij je u Rusiji radio u fabrici stočne hrane, u okviru koje je takođe postojala farma. Zato kaže da nema neke razlike, jer sličan posao radi i na Grahovu.

Međutim, kada smo ušli u dublji razgovor sa porodicom Tjuševskij zajedno smo došli do zaključka da od najsitnijih gestova do načina funkcionisanja stanovništva postoje znatne razlike. U početku su ga, kaže, komšije gledale „čudno“ i nije imao neku veću komunikaciju.

„Kao da im je trebalo vremena da me skeniraju. Ali brzo smo počeli da se posjećujemo, pomažemo jedni drugima u poljoprivredi i sarađujemo“, pričao je krupni Rus, sa lijepim smislom za humor.

Najprije je kroz šalu kazao da, otkad je doselio, nema potrebe da kupuje rakiju. To je, kaže, običaj na koji je ovdje prvi put naišao – kult dolaska „sa bocom u kuću“. Tvrdi da u Rusiji toga nema. Posebno ga, kaže, fascinira običaj „pečenja rakije“.

„I kod nas ljudi prave svoj alkohol. Sličan način pečenja, ali oni prave male količine i peku često. Dok se ovdje peče jednom godišnje i to je kao praznik. I način ispijanja je drugačiji. I kod nas se piju kratka pića, ali mi ispijamo brzo. Popiješ brzo tri ili četiri čašice i ideš da radiš, nastavljaš svoj dan. Dok se ovdje pije sporo i tokom cijelog dana“, priča Vitalij.

Njegova supruga Julija naučila je da kuva kafu (tursku) i navikla se da je pije svakog jutra. Kaže da je i sebi nametnula taj običaj jutarnje kafe sa komšinicom.

„Nikada prije nijesam pila ovakvu kafu, niti znala da je kuvam. Ali ovdje sam se nekako uz komšinice i navikla i naučila. U Rusiji pijemo čajeve, najčešće crni čaj. Dok ovdje ako nekog ponudiš čajem odmah kaže – ’nijesam bolestan’“, našalila se Julija.

Kažu i da teško razumiju crnogorski humor. Angelina, koja živi i studira u Podgorici, kaže da joj je neobično u društvu kada krenu sa šalama jer joj većina stvari nije smiješna. Još nije, tvrdi, skapirala naš humor.

Kada je riječ o ekonomskoj situaciji, Tjuševskij tvrdi da je skoro pa identična. Samo, navodi u Rusiji ljudi žive mnogo brže, dok su na Grahovu ljudi spori i lagani.

„Tamo sve mora ’odmah’, dok ovdje kada ti neko kaže ’sjutra’ – to može biti sjutra a može biti za nedjelju dana“, našalio se Vitalij.

Kaže da ako postoji stereotip da su Crnogorci lijeni, onda to na Grahovu nije istina, jer tamo ljudi mnogo rade.

Geri (Gery) i Erika Cit (Zitt) Tajland zamijenili ljepotom Grahova

Pored porodice Tjuševskij, na Grahovu se doselilo više evropskih i ruskih porodica. Uz to ima još nekoliko stranaca koji imaju kuću u Grahovu ali tamo ne žive.

Predsjednik mjesne zajednice (MZ) Grahovo Radovan Vučković kazao je za Caffe Montenegro da je značajno porastao broj stranaca i da sada, po njegovoj računici, ima šest evropskih porodica – Rusa, Švajcaraca, Čeha, Britanaca. Neki su se, kaže, davno doselili, dok neki tek zidaju kuću.

Svoju kuću na Grahovu zidaju Geri (Gery) i Erika Cit (Zitt), bračni par iz Švajcarske. Oni su odlučili da ranu starost, dok mogu sami da se brinu o sebi, provedu u rajskoj dolini između planina i mora.

Geri je kazao da je život u Švajcarskoj toliko stresan da ljudi umiru od toga, zbog čega je, nakon što je otišao u penziju, želio da živi negdje vani. Erika ga je u tome podržala.

Sava Kovačević, „bezimeno jezero“, Dakovića pećina…

Ono šta Grahovo nekako čini autentičnim je bogato istorijsko nasljeđe u kombinaciji sa prirodnim ljepotama kraja. Vrlo neobično za mali gradić.
Jedna od najpoznatijih istorijskih ličnosti je narodni heroj Drugog svjetskog rata Sava Kovačević, čija bronzana figura sa vrha brda i dalje motri nad Grahovom. Kao da i dalje čuva svoj rodni kraj od neprijatelja sa istog mjesta odakle je 13. jula 1941. poveo drugove partizane na ustanak protiv okupatora.
Kompleks je projektovan 1977, a završen godinu kasnije. Centralni objekat unutar spomen-parka jeste figuralna skulptorska kompozicija u vidu kolone u pokretu, na čijem se čelu nalazi figura Save Kovačevića. Kompozicija je od bronze, a visoka je 7 metara. Njen autor je vajar Miodrag Živković.
Drugi istorijski, kulturni i prirodni spomenik je pećina Dakovića. Još se ne zna tačno koliko je dugačka pećina i kuda se sve njeni kanali granaju. S obzirom da je Grahovo bilo hajdučki kraj u toj pećini najčešće su, po predanjima, hajduci i boravili, dok se narod skrivao od odmazdi Osmanlija. Kažu da je crnogorski vojvoda Jakov Daković, povlačeći se od Osmanlija, posljednju bitku sa mnogo snažnijom vojskom vodio upravo iz ove pećine.
Ono što je najveće prirodno bogatstvo Grahova jeste „bezimeno jezero“, koje mještani zovu ili grahovsko jezero ili „brana Grahovo“, jer se nalazi velika brana na jezeru. Prelijepa plavkasta vodena površina, okružena četinarskom šumom nalazi se malo podalje od varošice. Riječ je o vodenom bogatstvu koje pijaćom vodom snabdijeva Grahovo i dobar dio Nikšića. Kada dođete do jezera imate osjećaj, zbog tišine i mirnoće, da ste negdje daleko od civilizacije u nekoj planini, a ne na pet minuta od naselja.

Oni su ispričali zanimljivu priču kako su se 2015. godine preselili na Tajland, gdje su planirali da provedu svoj život. Međutim, to nije bila klima, niti mentalitet, na koji su mogli da se naviknu. Pogotovo Erika. Osim velike vlage i kiše, po čemu je Tajland prepoznatljiv, društveni život i slaba zastupljenost engleskog jezika među domicijelnim stanovništvom bila je velika prepreka za njihov život tamo.

„Geri bi se nekako i snašao“, šalila se Erika “Ali tamo muškarci i žene sjede odvojeno. Pa bi on sjeo u društvo muškaraca gdje bi sa nekim mogao pričati, dok bih ja sjedjela sa ženama a one bi među sobom pričale cijelo vrijeme na svom jeziku. To mi je bilo nepodnošljivo“, kazala je Erika za Caffe Montenegro.

Geri priča da je tamo bilo teško nabaviti evropsku hranu, već su se samo hranili tajlandskom.

„Oboje volimo tai hranu, ali ne baš svakog dana“, kazao je.

Odlučili su da se ipak sele sa Tajlanda. Pričaju da su u Švajcarskoj imali komšinicu sa ovih prostora sa kojom su ostali u kontaktu i raspitivali su se za cijenu imanja u Makarskoj (Hrvatska). Ona ih je, međutim, pozvala da dođu u Crnu Goru uz uvjerenje da će povoljnije naći zemlju, ali i da je ljepša obala.

„Odmah smo se zaljubili u ovu zemlju. Toliko smo svijeta proputovali i ovo je jedno od najljepših mjesta. I krenuli smo u traženje kuće. Tražili smo prvo u Tivtu, u Luštici, ali tamo je bilo preskupo – gotovo kao u Švajcarskoj. Malo smo tada klonuli, a onda smo otkrili ovo mjesto – tako blizu mora, tako blizu planina, a prelijepa priroda i klima. Pritom je zemljište dosta povoljnije u odnosu na primorje“, ocijenio je Geri.

Na Grahovu trenutno grade kuću sa garažom, a planiraju da usele prije proljeća. Na Grahovu su se sprijateljili sa britansko-nikšićkim parom Vilford. Oni tek planiraju da grade kuću na Grahovu. U komšiluk im se doselio još jedan njihov prijatelj iz Švajcarske, koji je doselio na njihovu preporuku.

Ana i Ričard Wilford na Grahovu: „It escalated quickly…“

Ana i Ričard (Richard) Wilford, vlasnici škole engleskog jezika „London Bridge“, početkom pandemije su „zaglavili“ u Crnoj Gori. Ričard priča da su prije toga uvijek bili na putu London-Podgorica i da se ta ruta naprasno prekinula i ostali su zaglavljeni u Podgorici. Zbog tadašnjih zabrana izlazaka i napuštanja gradova bili su ograničeni na Podgoricu, gdje su živjeli, i Nikšić, gdje im je registrovana kompanija.

Ana je rodom sa Grahova i od njenih rođaka su kupili parče zemlje, kako bi nešto sadili dok su tu. Ali kako bi rekli Britanci – „it escalated qickly“ (stvari su brzo eskalirale) i počeli su da grade objekat.

„Kada smo došli da obrađujemo zemlju shvatili smo da nam treba prostorija za alat. Onda smo počeli da gradimo prostoriju za alat i odlučili da dodamo još jednu da možemo da prespavamo i onda više nije bilo samo prostorija nego i kuhinja i šporet…“, pričao je Ričard prožimajući priču karakterističnim engleskim humorom.

Sada se na njihovom imanju nalazi mala kolibica, ali oni tek planiraju da ozbiljno ulože u svoj novi dom na Grahovu.

Za razliku od drugih gradića, varošica, sela, koji su ostali prazni nakon iseljavanja stanovništva, možda Grahovo ne doživi istu sudbinu. Vučković kaže da mjesna zajednica ima obećanja iz Nikšića da će se uložiti u Grahovo, kako bi se makar olakšalo poljoprivrednicima.

Međutim, iako ima dosta Grahovljana koji se odlučuju da sreću traže negdje drugo, bitno da još ima ljudi koji izdaleka dolaze da sreću nađu baš na Grahovu.

Snijeg se najlakše prti uz grahovsku krtolu

Na povratku iz Grahova počeo je jak snijeg. Krupne pahulje sustizale su jedna drugu i brzo se nakupilo desetak centimetara snijega. Dovoljno da napravi karakterističan zvuk kada ga ugazi čizma ili cipela. Nevjerovatno je da za 45 minuta možete iz tog snijega biti u Risan da gledate zalazak sunca na moru.
Kada je zima i snijeg kažu da je na Grahovu tada najbolje doba za tradicionalna jela tog kraja. Grahovo je najpoznatije po krompiru, koji pojedini poljoprivrednici proizvode i u stotinama tona. A uz pečeni krompir obično idu, kažu, teletina i jagnjetina. U konobi „Stara kuća“, kod Grahova, to meso spremaju na tradicionalan način – pečeno, kuvano, ispod sača.
Ugostitelj Ranko Jelušić vlasnik je konobe, koja se nalazi uz magistralu Vilusi-Risan (malo prije skretanja za Grahovo), i gotovo svu hranu otkupljuje iz tog kraja.
„Krompir sav nabavljam u Grahovu, telad i jagnjad nabavljam pretežno iz nikšićkog kraja i gledam da je ovdje sve kvalitetno i sve svježe. I što je najvažnije – da je domaće iz Crne Gore“, kazao je on.