Farmerska priča novog doba

Čajo Vukčević u selu Podstrana uzgaja angus i vagi goveda
Vukčevići su na starevini u Lješanskoj nahiji odlučili da se bave uzgojem stoke za tov i to škotskom vrstom krave angus i japanskom vrstom vagi.

Čajo Vukčević se od 2017. godine na starevini, u lješanskom selu Podstrana (jugozapadno od Podgorice), bavi uzgojem krupnih goveda za proizvodnju mesa. Međutim, nije riječ o bilo kojim govedima, već uzgaja  najkvalitetnije meso škotske rase „angus“ i japanske rase „vagi“ (wagyu)

Prošlo je tri godine otkad je „titogradsko dijete“ Čajo Vukčević odlučio da podgorički beton zamijeni brdovitom Lješanskom nahijom. Ovaj krupni tamnoputi čovjek, vedrog duha i uvijek spreman za šalu, od 2017. godine se na starevini, u lješanskom selu Podstrana (jugozapadno od Podgorice), bavi uzgojem krupnih goveda za proizvodnju mesa. Međutim, nije riječ o bilo kojim govedima, već uzgaja najkvalitetnije meso škotske rase „angus“ i japanske rase „vagi“ (wagyu).

Iako odrastao u glavnom gradu, kako voli da naglasi Preko Morače (kvart u Podgorici), za magazin Caffe Montenegro priča da mu nije bilo teško da grad zamijeni za selo. Toliko se, tvrdi, navikao na selo da na trotoar kroči samo ako mora.
„Vjerujte mi, smuči mi se kod frizera kada moram da pođem, koji mi je u City Kvartu (najbliži kvart njegovom selu). A to mi je najkraća obaveza koju imam u gradu“, kaže Vukčević kroz šalu.

Prethodno se uspješno bavio uzgojem rasnih pasa, što pokazuju brojni trofeji u njegovom domu. Uzgajao je molosoidne rase pasa – mastife i kane korsa

Vukčevićevo krdo oživilo Lješansku nahiju
Lješanska nahija, jedna od četiri cjeline koje su se geografski kroz istoriju smatrale „starom Crnom Gorom“, zauzima dio teritorija u opštinama Podgorica i Cetinje. Zbog svojih geografskih karakteristika stanovništvo se nekada pretežno bavilo stočarstvom. 
Nadaleko je bio poznat i lješanski domaći duvan, koji se masovno gajio dok njegova proizvodnja nije zakonom zabranjena. Ali i danas, iako nelegalan, lješanski kotroman se može naći na crnogorskim pijacama i jako je skup.
Vukčević priča da je u Lješanskoj nahiji u vrijeme bivše Jugoslavije bilo registrovano više stotina hiljada ovaca – najveći procenat tada u Crnoj Gori. Dok, kako kaže, danas nije siguran ima li ih stotinu. Tako i djeluje cijeli kraj koji se može vidjeti sa magistrale Podgorica-Cetinje – prazno. Nepregledna brda zarasla u šiblje i kamenje, a nekada su se tim krajevima pele koze i ovce. Njegovo selo Podstrana je upravo dobilo ime jer su kuće „pod stranom“ (pod nagibom) brda Velja Strana.

„Najprije je bilo čudno kako krava bez rogova. Potom nijesu znali kako to krava može u kamenjaru i brdima, kao koza. Onda kako se ne muze. Na kraju kada su čuli da se hrane plazmom i čokoladom…“
On tvrdi da je i to jedan od razloga zašto je počeo da se bavi stočarstvom, ne bi li pokazao da može i trgnuo svoj kraj da se bavi poljoprivredom. Za kratko vrijeme cijela nahija je čula za Vukčevića i njegovu uspješnu farmu goveda. Ali u početku je mještanima bilo čudno angus govedo, ili kako su je Lješnjani nazvali „krava-koza“.
„Najprije je bilo čudno kako krava bez rogova. Potom nijesu znali kako to krava može u kamenjaru i brdima, kao koza. Onda kako se ne muze. Na kraju kada su čuli da se hrane plazmom i čokoladom…“, odmahnuo je Vukčević rukama i nasmijao se.

PODRŠKA PORODICE: DJECA USPJEŠNI SPORTISTI U INOSTRANSTVU ALI IMAJU AMBICIJE DA SE BAVE STOČARSTVOM
Čajo sada živi u Podstrani, a slabo dolazi u grad. Farma, kako kaže, nije samo njegova strast, već ima punu podršku porodice, bez čega ne bi mogao. Kćerka i sin su profesionalni sportisti, po ugledu na oca i majku, koji su u mladosti profesionalno i uspješno igrali košarku. Iako mu djeca sada igraju u inostranstvu, Čajo kaže da oboje imaju ambiciju da nastave da se bave stočarstvom, pa bi uzgajanje zanimljivih vrsta goveda u Lješanskoj nahiji moglo postati lijepa tradicija u porodici Vukčevića.

Kada ne znaš – „upališ auto“ i pođeš kod onog ko zna
Čajo Vukčević je drugi čovjek u Crnoj Gori koji je počeo da drži angus goveda. Prve krave ove vrste uvezene su na farmu Kujundžića u opštini Žabljak. Riječ je o govedu koje potiče iz Škotske i odraslo je na geografskom području sličnom crnogorskom. Godinama je od angusa pravljena najotpornija vrsta goveda, a u svijetu njegovo meso važi za delikates – i po ukusu i po kvalitetu.
On i sam priznaje da, kao i većina njegovih Lješnjana, i Crnogoraca uopšte, nije ni čuo za tu vrstu krave prije nego je počeo da se bavi njihovim uzgojem. Međutim, kada nešto ne zna „Čajo upali auto i pođe kod nekog ko zna“ – kako bi on to slikovito opisao. Takav utisak i ostavlja – čovjeka koji se ne ustručava da pita kada ne zna, ali i da to znanje primijeni. Prethodno se uspješno bavio uzgojem rasnih pasa, što pokazuju brojni trofeji u njegovom domu. Uzgajao je molosoidne rase pasa – mastife i kane korsa. Molosoidni psi ili samo Molosoidi su grupa pasa najčešće velike i krupne građe, velikih kostiju, kratke dlake, spuštenih ušiju, kratkog mišićavog vrata i često imaju kratku njušku. Sa njegovim napuljskim mastifom Evom dobio je tada prvu nagradu na prestižnom svjetskom takmičenju napuljskih mastifa u italijanskom gradu Atimani. Riječ je o prvom čovjeku iz Evrope koji je tada osvojio tu nagradu.
Vukćević je isti metod učenja primijenio i kod držanja goveda.

Tajna ukusnog mesa sa njegove farme nije u tom koncentratu, već u dodacima. On ih posebno hrani plazma keksom, čokoladom i suvim maslinama

„Odlučimo ti ja i brat da napravimo nešto svoje na selu. Imali smo ogromno imanje i složimo se da pravimo farmu krava. Upalimo auto i pođem kod jednog prijatelja u inostranstvu koji ima farmu. Iako je imao sav sistem, kada sam vidio koliko je tu posla, onaj smrad i glib, ubilo mi je to volju. Rekao sam svom bratu „Ne mogu ja ovo“. Međutim taj prijatelj nam je onda rekao:“Za vas Crnogorce je onda angus, ne muze se, sama šeta, prilagodljiva je, voli brdo, nije zahtjevna…“ Nijesam znao o čemu je riječ – mislio sam da se šali sa nama. Međutim, kazao nam je za čovjeka u Slankamenu (Inđija), koji godinama drži veliku farmu samo angusa“, priča Čajo.

Vukčević dio krava drži u štali, a dio je pušten na lješanskim brdima i livadama. U štali su grla koja su spremna za tov

Ta priča se veoma dojmila Vukčevićima i odmah su se zaputili ka farmi u Slankamenu. Kako kaže on – „ne možemo da držimo stoku koju mi želimo, već onu koju nam geografija i klima dozvoljava“. Na veoma šaljiv način on priča o prvom susretu sa ljudima iz Inđije. 
„Kada su prvi put vidjeli nas dvojicu u „pasatu“ i cipelama, samo su nas kulturno pozdravili. Nijesu nas shvatili ozbiljno, a ti ljudi zaista mnogo rade i nemaju vremena za svakoga. Međutim, kada su shvatili da ozbiljno mislimo da radimo pomogli su nam da te godine (2017.) iz Austrije uvezemo deset probnih angus goveda i danas ozbiljno sarađujemo sa njima“, prisjećao se Vukčević.
Nasmijao se kada je ispričao anegdotu sa početka i sumnjama koje je imao. Pitao je brata šta će ako ne uspiju da plasiraju goveda na crnogorsko tržište – kom je taj proizvod nepoznat. Brat mu je jednostavno odgovorio, po crnogorski – „Ada poješćemo ga“.

RADE NA DOBIJANJU ZELENOG SERTIFIKATA
Vukčevići su u procesu dobijanja licence irske korporacije za proizvodnju stočne hrane – „The Olive Feed Corporation“. Riječ je o svjetskom zelenom brendu koji proizvodi hranu na bazi maslina, a u proizvodnji hrane koristi proces koji ne zagađuje životnu sredinu. 
Ukoliko bi uspio da dobije tu licencu, njegova farma angusa bi bila deveta u svijetu sa tom licencom, dok bi bila prva koja uzgaja vagi goveda. Ta licenca bi bila još jedan veliki uspjeh Vukčevića, koja bi povećala cijenu mesa, ali i stavila Crnu Goru na svjetsku mapu u proizvodnji kvalitetnog mesa.

Čokolada i plazma za kvalitetnije meso
Iako je dugo radio u državnom i privatnom sektoru, Čajo se najbolje osjeća danas kao farmer. Mnogo radi i mnogo uči. Često posjećuje regionalne seminare i predavanja o uzgoju stoke i voli da prati trendove. Kako kaže – čuje za seminar u Hrvatsku, „upali auto i pođe u Zagreb“.
„Nije me sramota da ne znam. A znanja koja ne mogu ovdje da steknem, saznam ko zna i pođem kod njega da naučim“, priča Vukčević.
Njegov trud i znanje ne prođu bez nagrade. Sve meso je već prodato, a većina prođe u luksuznim hotelima i restoranima. 
Prateći trendove naučio je da se mnogo kvalitetnije meso (za 30 odsto) dobija kada se ukrste angus i japansko vagi govedo. Ono se još naziva i „vagi kobe“, jer dolazi iz japanske oblasti Kobe. Tako je Čajo Vukčević postao prvi uzgajivač vagi goveda u Crnoj Gori.Krajem prošle godine prvo vagi tele po imenu Zrinka, rođeno je na njegovoj farmi u Lješanskoj nahiji. Sljedeća investicija na farmi Vukčevića je uvoz austrijskog goveda vrste „pincgoer“, takođe čuveno po kvalitetnom mesu.  Ukoliko ostvari investiciju, biće prva farma u Crnoj Gori koja uzgaja ovu vrstu goveda.
Vukčević dio krava drži u štali, a dio je pušten na lješanskim brdima i livadama. U štali su grla koja su spremna za tov. Na određenoj su ishrani dok ne postignu potrebnu težinu – od 500 do 600 kilograma (žive vage). Svako od njih je naviknuto od čovjeka i vrlo pitomo. Kada smo ih fotografisali većina stada iz tora uputila se ka reporteru i krupnim glavama se zagledala u fotoaparat. Kao da poziraju ispred kamere. Među njima se isticao krupni bik Macinga (angus), koji je ime dobio po liku iz crtanog filma koji je Čajo gledao kao mali. Drugi bik Srećko (vagi) je bio zatvoren u boksu, jer samo jedan može biti pušten u stado, kako se ne bi tukli.
Hrane se po recepturi iz Njemačke, a koncentrat mu pravi firma iz Srbije. Sastojci hrane su kukuruz, sojina sačma, suncokretova sačma, so i stočna hrana. Tajna ukusnog mesa sa njegove farme nije u tom koncentratu, već u dodacima. On ih posebno hrani plazma keksom, čokoladom i suvim maslinama.
„Nego sam primijetio da mi i čobani jedu čokoladu i keks. Čim sam vidio da mi umjesto piva, traže vareniku, znao sam o čemu se radi“, našalio se Čajo. 

Pogled na Boku ili Boljesestre
Čobani mu često dolaze sa strane, najčešće iz Bosne i Hercegovine, a potrebni su kako bi čuvali stoku na ispaši. Telad su puštena do osmog ili devetog mjeseca. Reporteri Caffe Montenegra stado od pedesetak goveda zatekli su na ispaši uz puta ka selu Popratnica. Upravo izgledaju kao koze dok se pentraju uz brdo, zaobilazeći kamenje i šiblje, usput čupnuvši po koju travku. Za sobom su ostavljale prelijep pogled na Podgoricu.
Inače, sa vrhova svih brda u Lješanskoj nahiji pruža se prelijep pogled ili na Podgoricu ili na Skadarsko jezero, uz koje se nalazi ova cjelina „stare Crne Gore“. Vukčevićeve krave pasu na tim brdima, gdje većinu imanja posjeduju njegovu rođaci i prijatelji, ili je riječ o komunu (državnom zemljištu). I njegovi čobani često zanijeme pred pogledom koji ih dočeka kada se popnu na neko od brda.
Ali Čajo nije mogao, a da ne ispriča još jednu šaljivu dogodovštinu u vezi sa prelijepim pogledom, jer ljudi koji nijesu iz Podgorice, često nemaju predstavu koliko je geografski blizu Skadarsko jezero.
„Popeo se jedan od čobana prvi put gore na Velju Stranu i zove me: „Čajo, nijesam znao da nam je ovako blizu zaliv“- kaže mi. 
Rekoh mu: „Jeste, a čim dođe ljeto vodim te tu u Kotor na roštilj“ - priča Vukčević kroz smijeh.
Međutim, riječ je o pogledu na Skadarsko jezero i Boljesestre, koje stvarno podsjećaju na zaliv. Ali, kao sa početka priče, Čajo ne krije ni svoje neznanje.
„Ni sam nijesam znao za to. No sam kada sam se popeo i sam morao zvati rođaka da pitam šta vidim. Nijesam imao pojma kakvu ljepotu imam tu pred kućom. A većina nas nije svjesna šta imamo.“, pojašnjava Vukčević.