Gajenje novih vrijednosti

Uskoro bi se na glavni put iz pravca Rovaca mogli uključiti voćni sokovi i rakije sa imanja porodice Minić iz Smolica. Vrijednost njihovog gazdinstva nije u tehnologiji ili tehnici - pravo bogatstvo nemjerljivo je i nevidljivo na prvi pogled - ono dolazi do izražaja tek u razgovoru sa Nikolom, čija posvećenost i konstantno učenje, planiranje i pažljivi izbori čine da cijeli kraj dobije novu vrijednost.

Aleksandar i Nikola u pogonu za sušenje bilja

Čuvena Rovca, blizu ili ako hoćete, dovoljno daleko od Podgorice, za mene su uvijek bila pomalo mističan kraj. Neobično lijepa, ali i potpuno neotkrivena, izuzmemo li kanjon Mrtvice, Rovca su pravi ambasador onog Gora u našoj Crnoj Gori. Surovi vrhovi, suve strmoglave grede, zelene i bistre vode i nepregledne šume leže u potpunom skladu svojih suprotnosti, gledajući nezainteresovano na sve one koje dolaze i odlaze glavnom cestom ka Podgorici. Vozeći kroz namrgođene Platije nekako instinktivno, jedva sam čekala izlaz iz sivila i prvi pogled na tipično zeleno sjevera. I zaista, kraj se nazirao nakon posljednjeg kamenog tunela i skretnice lijevo, tačno prije mosta Pjenavac. Uzak, tipičan seoski put, vodio je kroz gustu, nepreglednu šumu, prateći tu i tamo bučnu Moraču svježe nahranjenu ledenom Mrtvicom.

Mrtvica

Krajnja destinacija bio je zaseok Smolice, nekih četiri kilometra nakon skretnice za čuveno Mrtvo Duboko i mala skupina kuća postavljena tačno između gorostasnih vrhova i zelene planinske rijeke. Smolice su istovremeno i dom porodice Minić, mojih domaćina koji su baš ovdje, na svojoj đedovini odabrali da stvaraju nove vrijednosti za nove generacije. Dan je bio vruć, no sam prilaz kući Minića obećavao je spas od podnevne žege. Dočekali su nas brat i sestra, Aleksandar i Aleksandra na prostranoj terasi porodične kuće potpuno ušuškane u nesputano zelenilo svuda okolo. Bez neprijatnog ustezanja i neprirodnosti freškog poznanstva, odmah smo počeli priču o porodici, pogledima na život, tradiciji i novim navikama. Ubrzo su se tu stvorile i curice Anđela i Maša, Aleksandrove ćerke, dovodeći đeda Nikolu, čovjeka iza čijih deset prstiju stoji sve ono što Minići danas u Smolicama imaju i gaje. Test kod Nikole položili smo prepoznavanjem starog, domaćeg lijeka za tegobe štitne žlijezde i želuca, mladih oraha u medu koji su odležavali na suncu na terasi kod Minića. Dobar uvod u priču o fantastičnom podvigu i viziji koju ova porodica gaji.

Naša ekipa u posjeti Minićima

STARE VRIJEDNOSTI I NOVA ZNANJA
Već na prvom koraku, duž visoke podzide oivičene skladnim brezovim drvoredom, bilo mi je jasno da ovo neće biti tipična priča o đedovini i oživljavanju tradicije. Čini se da bi to bilo suviše jednostavan koncept za Nikoline pregalačke ruke koje su svoje radno iskustvo kovale na mnogo drugačiji način od ovog u Rovcima. Vodeći veliku kompaniju, nekadašnje preduzeće za prevoz putnika koje je Podgoričanima bio i početak i kraj dana, ali i ono između, Nikolu je put ipak odveo negdje drugo, sa sivila podgoričkih ulica u zelenilo đedovine u Rovcima gdje danas ima gazdinstvo na kojem proizvodi voćne rakije, cijeđene sokove i mnogo čega drugog. Pola miliona kvadrata imanja bogatstvo su ove porodice i njihov zalog za dobru budućnost. Iako ne predstavljaju mnogo, brojke jesu nešto što impresionira kod Minića: 6,5 hektara kultivisanog zemljišta ili 12 hiljada sadnica ili 600 hiljada kila voća i sve to na 13 kilometara nevjerovatnih podzida bez kojih njihov voćnjak na padini ne bi bio ono što danas jeste. Jabuke, kruške, dunje, šljive a uz njih i lješnik i drijen, dozrijevaju na suncu na oko 280 metara nadmorske visine - idealne za uzgoj ovih vrsta kontinentalnih voćki. „Ova zemlja idealna je i za druge vrste, kajsije, breskve, trešnje, višnje, no to prepuštam podmlatku“, priča mi Nikola gledajući u oštru stranu sa koje se naginju skladne grane zelenih dunja. Za njim u stopu ide mladi Ardit, Albanac iz Skadra, koji živi i radi kod Minića u Rovcima, pomažući mu u dnevnim poslovima na imanju. „Veliki izazov je radna snaga - ne mogu naći pomoć lokalno, nekoga ko bi bio stalno upošljen kod nas, pa sam primoran pomoć tražiti van granica Crne Gore“, objašnjava Nikola.

Minići su na korak od dobijanja sertifikata „zdrava hrana“ za svoje voće, što znači da je voće koje dolazi sa ovog gazdinstva manje tretirano i boljeg kvaliteta. Uz to, Nikola već tri godine ne koristi vještačka đubriva što mu omogućava i apliciranje za sertifi- kat „organska hrana“ u budućnosti.

Apsurdna činjenica koja mori mnoga gazdinstva u Crnoj Gori još jednom me je podsjetila na tanki led po kojem hodaju naši planovi za ruralni i agroturizam i organsku proizvodnju. Otključavajući vrata skoro dovršenog pogona za proizvodnju, Minići su mi otvorili još jednu perspektivu agro-proizvodnje u Crnoj Gori. Tu u Rovcima, potpuno nenametljivo i neočekivano, kako bi to Aleksandra rekla, mjesto su našle savremena fabrika i destilerija, koje će, kada stigne potvrda kvaliteta, početi sa proizvodnjom zdravih, crnogorskih sokova i rakija. Između ostalog. Povlašteni pogled na njihove proizvode otkrio mi je boje koje nećete vidjeti na rafovima supermarketa, mirise i ukuse koji sjećaju na djetinjstvo, kada su nam babe cijedile svježe, domaće sokove u pauzama za užinu.

Sok od čiste jabuke ili kruške ili u kombinaciji sa dunjom ili kruškom, voćne rakije, dunja, šljiva, kruška, jabukovača, samo su dio onoga što čeka uključenje na glavni put iz pravca Rovaca. No, vrijednost ovog pogona nije u tehnologiji ili tehnici. Pravo bogatstvo je ono što je nemjerljivo i neopipljivo na prvi pogled, ono što dolazi do izražaja tek u razgovoru sa Nikolom. To nešto je posvećenost i konstantno učenje, planiranje i pažljiv odabir onoga što čini dobar proizvod. Potrebno je mnogo probanja i razmišljanja da se uklope i izbalansiraju sorte voća, mnogo finog odmjeravanja - onog koje je dovoljno slatko i onog malog ali punog aroma. Sa posebnim ponosom Nikola mi je pokazivao i sokove od bilja, nane, matičnjaka, zove, kao i sušeno ljekovito bilje za koje ima poseban plan, ali i posebnu ljubav prema njihovim blagotvornim i prirodnim svojstvima.

Sok od čiste jabuke, kruške, dunje ili međusobno kombinovani, voćne rakije, dunja, šljiva, kruška, jabukovača, samo su dio proizvoda koji će uskoro nositi oznaku Gazdinstvo Minić a koje ste do sada mogli probati na sajmovima i pazarima širom Crne Gore

Sa suprugom Verom, učeći i proširujući svoje vidike mimo tradicionalnih znanja i narodskih vjerovanja, Nikola sada ima ozbiljno poznavanje gotovo svake samonikle biljke naših krajeva, pa je šetnja sa njim živopisno iskustvo iz kojeg sam za početak naučila lijek za dosadne bradavice i uporne ožiljke. Vizionarski gledajući na sjutra i sa zavrnutim rukavima, ukoliko bi Nikola ostvario samo polovinu svojih planova za proizvodnju ljekovitih čajeva, krema, eliksira, Crna Gora postala bi poznata i po svom magičnom samoniklom bilju.

ETNO SELO VODENICA KAO AMBASADOR GAZDINSTVA
Kao i Nikola, i Aleksandar, njegov stariji sin, uz svoju sestru, ima ozbiljne planove za đedovinu u Rovcima. Ta nova vrijednost nazvana etno selo „Vodenica“ uskoro će otvoriti vrata prvim gostima. Makadamsko spuštanje, sa glavnog puta desno, tik do bistre i neizdrživo hladne Mrtvice otvoriće vam potpuno novi svijet u ovom malom svijetu na imanju Minića. Kuća, buduća konoba, sa velikom terasom na vodi od čije blizine nećete čuti sopstvene misli, sedam uredno postavljenih kućica za smještaj gostiju i netaknuta priroda sa svih strana, neočekivan su dodatak onome što smo vidjeli stotinjak metara više. Aleksandar planira da budućim gostima poslužuje isključivo domaću hranu, proizvedenu na imanju u Rovcima što je još jedan doprinos i dokaz posvećenosti ideji agro-turizma i iskonske lokalne ponude koja je sve više cijenjena i tražena u svijetu. Iako će ovo etno selo imati sve neophodne stavke za ugodan boravak turista, Aleksandar planira da svoj mali kompleks drži što je prirodnije i neupadljivije moguće - u potpunom skladu sa prirodom. Poput samih Rovaca, nenametljivih, neotkrivenih i prelijepih, i ovo etno selo oslanja se na iste vrijednosti. Uživajući u svježem dahu sa Mrtvice i brojeći spokojne ribe koje skaču iz vode loveći mušice ispred kompleksa, zamišljala sam kako ujutru pijem svježe cijeđeni sok od voća koje raste malo iznad i dvoumim se da li tog dana da pomognem na imanju ili se upustim u avanturu uzvodno. Na svega par stotina metara od kuće Minića, doživjećete najbrže obaranje temperature ikad. 

TEKST: ANA ĐURKOVIĆ 
FOTOGRAFIJE: VLADIMIR VUČINIĆ