Gotovo pedeset godina čuvaju osmijeh kraljice Mediterana

U Jadranu kod Krsta Niklanovića /

Restoran Jadran i Krsto Niklanović važe za institucije grada Budve jer sjećaju na jedno zaboravljeno vrijeme u crnogorskoj metropoli turizma

Na budvanskom šetalištu, nedaleko od Starog grada, stoji još jedan simbol vremena i primorskog turizma – restoran Jadran. Dok Stari grad građevinama i zidinama priča istorijsku priču Budve i tog dijela crnogorskog primorja, Jadran priča ljudsku priču metropole turizma. Priču o Budvanima zaljubljenim u more, opčinjenim melodijama muzičkih klapa, osmijehu koji te je uvijek dočekivao i ispraćao iz kuće.

Već kada sa šetališta kročite u čuveni budvanski restoran, imate osjećaj da nijeste u metropoli turizma koju odlikuje užurbanost, beton, svjetla i skupi hoteli, već u nekoj drugoj Budvi – mediteranskom gradiću koji više podsjeća na naselja obala Italije i Grčke, koji odlikuje mirno more, dobra hrana, veseli i raspjevani ljudi.

Da očuva takvu atmosferu pobrinuo se vlasnik restorana Krsto Niklanović. Iako je, nakon što je preuzeo posao od oca i majke, znatno proširio i modernizovao restoran, trudi se da u njemu zadrži duh i tradiciju koju je imao kada je počeo sa radom davne 1976. godine. Njihov meni danas je preveden na preko 25 jezika i vjerovatno ne postoji turista koji boravi u Budvi, a da makar kafu nije popio u Jadranu.

„Zadržali smo osmijeh i tradiciju“, kazao je Krsto za Caffe Montenegro.

Vatreni navijač „zlatnih lavica“

Kada su novinari magazina Caffe Montenegro stigli u Jadran, svirala je živa muzika. Restoran je bio skoro pun, iako su radnici rekli da je sezona davno prošla. Krsto nas je čekao u prostoriji iza restoranskog dijela.

Visoki, krupni čovjek duge sijede kose, sjedio je za stolom sa cigarom u rukama i gledao utakmicu. Reprezentativke Crne Gore igrale su utakmicu za ulazak u polufinale evropskog prvenstva u rukometu. Fokusirano uz po koju psovku bodrio je „zlatne lavice“. Ustao je samo da se pozdravi i zamolio da razgovor odradimo nakon utakmice.

Na sredini prostorije stajao je sto za bilijar, a oko njega nekoliko stolica i stolova. Za jednim stolom smo sjeli uz Krsta i navijali za naše rukometašice.

„Ako izgubimo, nema intervjua“, kazao je Krsto tresnuvši cigaru.

Svi smo se nasmijali. Bio je to njemu svojstven humor. Osmijeha i šale mu nije falijevalo.

„Ovo ti ja zovem VAR soba. Sve su kamere priključene na ovaj televizor. Pa moji radnici, kada ih pitaju „đe je Krsto“, znaju da kažu – „u VAR sobi“, pričao je kroz smijeh.

Nakon utakmice prešli smo u restoran. Činilo se da je bio još puniji u tim večernjim satima. Svakog gosta pored kojeg je prošao uvažio je makar naklonom. Odmah nas je nudio večerom i pićem. Kaže – „sramota da se vraćamo gladni“. Iako je riječ o luksuznom mediteranskom restoranu, on je to uvijek gledao kao svoju kuću.

Prostor gdje je restoran i jeste bila njegova kuća još sedamdesetih, kada su njegovi otvorili restoran. I otac i majka su mu bili u ugostiteljstvu i prije restorana. Njegova Budva je kaže nestala sa zemljotresom 1979. godine.

„Nakon toga je već počelo da se mijenja, a nakon velikih migracija devedesetih i ekonomskog buma dvijehiljaditih Budva je izgubila svoju dušu i posebnost. Danas je ovo neki drugi grad i turizam ide u nekom drugom pravcu“, priča Krsto.

Nekada je, kaže, grad živio od pjesme i šale. Kaže da se sa svojim drugovima i danas druži na isti način. Kao mladići su ljeti znali mnogo da rade, ali uvijek bi nalazili vremena za zabavu i druženje. Čini mu se, priča, da se mnogo opuštenije živjelo. Da su se ljudi više voljeli. Bilo je više povjerenja među ljudima. Toliko su se međusobno znali da su znali ko šta kuva u Starom gradu.

„Mi smo išli za mirisima“, priča Krsto. „Sjećam se, u Starom gradu živjela je Marija Vilović i pravila je strašne kolače. Znali smo nas pet-šest momaka da stanemo ispod njenog prozora i pjevamo joj serenadu. U jednom bi se momentu otvorile škure. Turisti i posjetioci, koji nijesu znali ko tu živi, okupili bi se i gledali bi šta će da se desi. Vjerovatno su čekali neku izvanrednu mladu ljepoticu. Onda bi se nakmolila Marija, tada žena u godinama, naslonila bi se na prozor, smiješila se dok ne završimo pjesmu. Potom bi nas uvela i sjela nas kod nje na kolače.“

Takvih scena, kaže, danas nema po Budvi. Samo kratko kaže – „izgubilo se“. Svira se neka druga muzika, služi se drugačija hrana, telefon je zamijenio gotovo sve aktivnosti.

„Nema nikog da uzme barku i pođe da riba. Onako iz gušta. Ovdje u mom restoranu vidim mlade momke za jednim stolom, a za drugim stolom mlade djevojke. Svi na telefonima. Niko nikome ne prilazi. U moje vrijeme, makar jedan od nas bi morao da priđe makar imena da saznaju“, pričao je Niklanović.

 Penzija na Ruti 66

Krsto Niklanović je veliki zaljubljenik u motore. I sam ima sjajnu kolekciju motocikala koju drži između dva restorana. Od stare vespe do novog Harli Dejvidsona.

„Naše primorje, ali i cijela Crna Gora je pogodna za motocikliste. Nemojte se zavarati da su to slabi turisti jer dolaze samo motorom. Vjerujte mi, oni imaju novca i vole da ga troše za svoj gušt. Zbog toga sam i otvorio drugi pab i prvi je na mapi motociklistima kada dođu u Budvu“, kaže Krsto.

Zbilja je pab poslužio svrsi. Ispred se uvijek mogu vidjeti parkirani motori, dok dobar dio gostiju unutra čine stranci. Pab je sada već kultno mjesto u Budvi gdje svraćaju ljubitelji piva, šanka i rokenrola. Krsto Niklanović je svoju penziju zamišljao na čuvenoj Ruti 66, najdužem autoputu u Sjedinjenim Američkim Državama, u pop kulturi san svakog bajkera.

U Jadran dolaze gosti iz cijelog svijeta

Restoran Jadran danas se proteže od plaže do šetališta. Sastoji se iz dva dijela – restorana i paba. Riblji restoran je tematski mornarski, sav u plavo bijelim nijansama, sa različitim brodskim suvenirima i zastavama na zidovima. Sa druge strane, Krsto je zaljubljenik u motore i roker u duši, pa je drugi dio uređen kao bajkerski pab.

Međutim, sedamdesetih i osamdesetih nije bilo tako. Postojao je samo dio restorana uz plažu. Zemljotres im je značajno oštetio taj objekat.

„Bio je procjep posred terase. Nije bilo gosta koji se tu nije sapleo. Konobari su bukvalno stajali na određenom mjestu i hvatali goste koji bi krenuli da padaju. Niko se, srećom, nije povrijedio dok to nijesmo popravili“, sjećao se Niklanović.

Krsto govori više jezika – njemački, italijanski, ruski, i zna dosta flamanskog. Samo znanje jezika donijelo mu je brak sa Austrijankom koji se do danas održao. Imaju dvoje djece, a stariji sin Tomo polako preuzima restoran od oca.

On kaže da ranije gotovo da nije bilo primorca koji nije govorio makar još dva jezika. To su uslovili turisti. Kaže da su u početku glavni gosti dolazili iz Njemačke i Engleske. Potom su nakon zemljotresa dolazili sa cijelog zapada. Devedesetih su najviše dolazili ljudi iz regiona. Početkom drugog milenijuma mijenja se struktura turista i najbrojniji turisti dolaze iz Rusije, Ukrajine, Bjelorusije i u manjem broju iz ostalih država bivšeg SSSR-a.

„Danas, nakon korone, dolaze mi gosti iz cijelog svijeta. Ne znam odakle mi sve nijesu bili“, priča on.

Njegov je otac, kaže, restoran zamislio kao porodični biznis. Međutim, kako nije bilo mnogo sličnog sadržaja u Budvi, ubrzo je došao u situaciju da u Jadran zaposli dodatnu radnu snagu. Krsto danas na roštilju ima četvrtu generaciju porodice koja je počela još kod njegovog oca.

„Tako održavam kontinuitet u kvalitetu hrane. Hobotnice, mediteransku ribu i školjke nabavljam iz Italije i to su pouzdani ljudi sa kojima godinama sarađujem. Tako da je hrana uvijek svježa i trudimo se da zadržimo ukus“, kazao je Niklanović.

Ključ je u gostoprimstvu

Ipak, kaže Krsto, tajna nije samo u dobroj hrani i lijepom ambijentu, iako je veoma važno da restoran zadovolji ova dva kriterijuma. Tajna je kaže u gostoprimstvu. Gost mora osjetiti da je tu dobrodošao i samo tako će poželjeti da se vrati.

„Bitno je da se svako dočeka sa osmijehom. Ja sam nastavio tradiciju svog oca i volim da obiđem gosta, pozdravim ga i vidim da li mu se svidjela hrana. Više puta se desi da neko naruči nešto i vidim ga da se muči sa tim jelom. Prosto ne prija svakom ista hrana. Tada volim da priđem i popričam sa gostima. Čim mi potvrde da im hrana nije legla ili im se nije svidjela, odmah im zamjenjujem jelo. Naravno jelo koje im se nije svidjelo ne plaćaju“, kaže Niklanović.

Restoran Jadran zaista ima ljude koji se vraćaju, a mnogi su tu doživjeli najznačajnije momente u svom životu – vjeridbe, vjenčanja, rođendane… Jedan od gostiju je prišao Krstu dok je razgovarao sa našim reporterima. Ispričao je kako su ga roditelji prvi put iz kuće, kao bebu, unijeli u restoran Jadran, za vrijeme Krstovog oca. Da su njegovi prvi izlasci u grad bili kod Niklanovića. A takođe je njegov sin prvi put izašao u restoran Jadran.

Majka i dalje ne može bez kuhinje

Krstova majka Vidosava do nedavno je bila glavna kuvarica u Jadranu. Danas ima preko devedeset godina i ne može da izdrži toliki posao, ali Niklanović kaže da i dalje ne može bez kuhinje.

„Ne mogu je izbačiti iz kuhinje, rekli bi Budvani – „viđi Krsta kako je izbacio majku na ulicu“, šalio se Krsto.

Međutim, objašnjava da je svi u restoranu proveli cijeli život. Imaju posebnu emociju za to mjesto, koje za njih nije samo objekat i inventar, već mnogo više.

„Jadran nije samo restoran, Krsto nije samo ugostitelj, oni su institucija“, kaže on.

Niklanović je poznat i po svom dobrotvornom radu i unaprijeđivanju kulture Budve. Član je Rotary kluba Budva, gdje je jedno vrijeme bio i predsjednik. Sponzor je mnogim sportskim timovima i reprezentacijama, a organizator je i brojnih kulturnih festivala.

„Treba nam kultura i tako mi fale kulturni sadržaji u Budvi. Uvijek sam spreman da pomognem organizaciju neke pozorišne predstave, festivala… Treba nam jedan jak festival. Ja sam devedesetih u svom onom haosu u Budvi doveo džez. Sjećam se da sam pozvao druga i napravili smo džez bend sa jednom američkom pjevačicom. Takođe sam organizovao rok takmičenja u bajker pabu i to je bilo vrlo lijepo i uspješno“, pričao je.

Međutim, iako nije tako planirao, Krsta će u budućnosti odmijeniti njegov sin.

„On je završio medicinu u Austriji i tamo je radio. Jednog dana mi je rekao da bi želio da nastavi da vodi restoran. Samo sam ga pitao je li siguran da je to njegova želja. Već je počeo polako da preuzima obaveze, a ja polako da idem u penziju“, rekao je Krsto.

Četrdeset godina radi restoran Jadran. Dvije generacije su od njega izgradile instituciju ugostiteljstva u Budvi, a kormilo će ubrzo preuzeti i treća generacija. Nadamo se samo da će Krsto dočekati da ponovo vidi duh stare Budve i da će „treća generacija“ uspjeti da vrati kraljici Mediterana dušu koje se rado sjeća.