Grad pod gradom

Ovaj novi grad u kojem živimo legendarni filmadžija nazvao je „Grad u pokretu“ - možda najšmekerskiji izraz za sve ono dobro i loše što nas je zadesilo. I zaista, u pokretu su svi mostovi, fasade, nove strukture i ulice, restorani i kafane, ekipe i naglasci u Podgorici. No ovaj put, korak naprijed bio je preveliki, grad se okliznuo i preskočio na drugu stranu potpuno zaboravivši na svoj mali centar koji je bio generacijska uveznica različitosti koje se dobro slažu. U gradskom loncu, prezačinjena čorba katkad povuče tamo ili ovamo, čas se prelije na oholost izvikane baze, čas na divlju nesigurnost začina, no na kraju bude uvijek kako treba, uvijek topla i zasitna za slučajnog gosta. Uvijek je tako i bilo. Zaboravljeni su brojni simboli grada na ušću Ribnice i Morače. Mahala, mala dvorišta, uski prolazi, kapije Stare varoši već su gotovo u potpunosti nestali a redovi kuća u koje smo kao mali zavirkivali prolazeći Hercegovačkom, Njegoševom, Miljana Vukova danas su na listi za odstrijel i ustupiće mjesto beživotnim betonskim kubusima. Prolazeći u miru svim tim ulicama nisam mogla da i sama ne osjetim nostalgiju za mirisom priganica i komšijskim smijehom iz centra koji bi se obavezno završio sa nečijim „aj makse časti ti“.

Nekadašnji izgled Ribnice

Banja je bila 
Svoju nostalgičnu šetnju gradom završila sam, stari će znati, naravno Ribnicom i prostorom nekadašnje Banje, turskim hamamom danas divljački presječenim mostom koji je jedina spona grada sa novim naseljem Stari aerodrom. Moram priznati da za moju moračku generaciju ova rijeka zapravo i nema naročiti značaj izuzmemo li suze na kraju gimnazijske maturske večeri tradicionalno održavane u starom restoranu Ribnica koji više ne radi. Žal za Ribnicom, nekada nepresušnoj, brzoj i dubokoj hraniteljki Morače, prije se vezuje za neke starije generacije titogradske djece. Kratka rijeka, nekada od nevjerovatne važnosti za varošicu iznad, danas je stavljena u grubi kanal a njeno korito preorano, porušeno, isprljano do neprepoznatljivosti, danas je ekološka crna tačka grada i možda najslikanije zaštitno lice ekoloških pokreta u zemlji. No, stanovnici grada pamte potpuno drugačije slike. „Pokušaj da zamisliš niz topola, visokih preko 20 metara, punih vrabaca i gugutki. Topole su imale krošnje širine deset, petnaest metara i sa proljeća i ljeti, toliko gusto lišće, da tračak sunca nije mogao proći. Sva obala Ribnice, zajedno sa bostanima (kod mosta Kapadžića) je bila topola do topole.“, priča mi Omer Šarkić nadgledajući sinčića kako baca kamenje u plićak još uvijek hitre Ribnice. Omer živi malo iznad Banje, danas knjižare Karver i jedinog, lako dostupnog dijela Ribnice. U njegovim očima žive su slike dječaka koji sa sendvičima trče da ne propuste još jedno kupanje ili skok sa stijena koje su se nekad nadvijale nad dubokom vodom. Zauzeti mjesto na plaži nekada nije bio lak zadatak jer je na tom prostoru često bilo i do stotinjak kupača na rijeci koja nikad nije presušivala.

Danas, Ribnica već u julu više ne teče, njeno korito postaje kamenita pustara koja malo čime odaje da je tuda ikada i tekla voda. Što joj je tačno zadalo udarac i zauvijek promijenilo njen tok ostaje nerazjašnjeno - jedni kažu zemljotres, drugi kaptaža, treći zatrpavanje deponijom. Što god da je, danas cijeli ovaj prostor zjapi zaboravljeno i zapušteno ispod glavne gradske saobraćajnice, pored najluksuznijeg gradskog hotela i u srži istorijskog jezgra. No, pored bistrih brzaka i prijatnog hlada, ovaj prostor krio je i jedan dragulj naslijeđa grada - Banju, nekadašnji hamam koji je bio rijetka arhitektonska, istorijska i socijalna zaostavština očuvana na tom prostoru. Ako je priroda bila surova prema Ribnici, mi smo bili još gori prema hamamu otkinuvši mu prepoznatljivu kupolu i osudivši ga na skučeni život ispod mosta koji vodi ka Starom Aerodromu. Vrijednost i ljepota Banje narušene su i obesmišljene a jedino što kompletni potez i dalje održava u životu je knjižara i kafe Karver. Već dugi niz godina poput neke skromne, izlizane oaze, knjižara je mjesto okupljanja brojnih mladih ljudi koji svoje mjesto nisu u potpunosti našli gore iznad, među sirenama, zvonjavi i vrevi grada u pokretu. Filmski je i kadar maja na Ribnici: sivilo, prljavština i memla potpornih stubova mosta čijoj sumornoj slici ni najpsihodeličniji murali nisu mogli vratiti boju, nasuprot zelenim, sočnim izdancima trave, visokim krošnjama i lijeno raštrkanim stolovima i stolicama na suncu ili puftanje kočionih sistema gradskog saobraćaja i sirene nervoznih biznismena nasuprot horskim cvrkutima ptica i zujanju insekata. Gledajući sve to teško se oteti utisku neke naučno-fantastične priče, blejdranerskoj estetici i dobroj staroj nostalgiji. Ako ćemo sačuvati grad, njegov centar, možda je baš ovo šansa koju smo čekali, kulturna promenada u samom centru, prepuna istorije i prirode, urbana i sirova istovremeno, sa dobrim pedigreom i ne suviše mala ili velika. Iz beletristike su nam u gimnaziji sugerisali onu staru „ne okreći se sine“ no možda je u ovom našem pokretu jedino okretanje nazad ono što gura naprijed. A predmeti u ogledalu uvijek su bliži nego što se čini, to znamo.

Kuslevova kuća

Veličanstveni trio
Prostoru, prirodi i šarmu Ribnice i kulturno-istorijskom nasljeđu objekta Banja sasvim prirodno pridružuje se i Kuslevova kuća. Velelepne kaskade prefinjene bašte koja gleda na rijeku, prostrana kuća i njene terase govore o ugledu i bogatstvu Kusleva koji je, kako kažu, bio poznati podgorički zubar. Današnja Kuslevova kuća zadužbina je koju koristi grad a koji je oživio kroz obnovu gradskog čeda, Festivala internacionalnog alternativnog teatra. Kuslevova kuća direkcija je festivala i prostor u kome se dešavaju brojni kulturni sadržaji - predstave, književne večeri, koncerti. Uz Banju u kojoj se nalazi knjižara Karver i rijeku, ovaj prostor krije jedinstveni šarm i potencijal kulturnog centra grada.