Granice savremenog svijeta

Mjesta zabranjena ženama

Da li ste žena koja žudi za još jednim pečatom u pasošu? Tada biste možda željeli da zaobiđete sljedeće destinacije, koje su poznate ne samo po spektakularnom pejzažu ili istorijskom značaju, već i po zabrani pristupa turistkinjama. 

U dvadeset i prvom vijeku, gdje se borba za ravnopravnost polova intenzivira iz dana u dan, vjerovali ili ne, postoje mjesta gdje su ženama zabranjene posjete. Ova ograničenja često su duboko ukorijenjena u religijskim, kulturnim ili tradicionalnim vjerovanjima, te ostaju kao spomenici patrijarhalnog društva koje uporno prkosi promjenama.

U ovom tekstu, istražićemo nekoliko takvih lokacija širom svijeta, analizirati razloge zabrana i razmotriti posljedice koje ovakve prakse imaju na društvo.

Mount Athos, Grčka

Jedno od najpoznatijih mjesta gdje ženama nije dozvoljen pristup je Mount Athos u Grčkoj. Ovaj autonomni monaški entitet nalazi se na poluostrvu Halkidiki i postoji preko hiljadu godina. U pitanju je autonomna monaška država u okviru Grčke, sa sopstvenim pravilima i regulacijama. Zabranjeno je ženama da kroče na tlo Mount Athosa zbog strogih monaških pravila koja zahtijevaju celibat i izolaciju od ženskog roda kako bi se monasi mogli potpuno posvetiti duhovnom životu. Legenda kaže da je Djevica Marija, prema pravoslavnom predanju, jedina žena kojoj je dozvoljeno da bude prisutna na ovom svetom mjestu, te je zbog toga ovo pravilo nazvano "Avaton" ili "neprolaz".

Zabrana je postala zakon 1046. godine i od tada nije promijenjena. U prošlosti su postojali pokušaji žena da posjete planinu prerušene u muškarce, ali većina je bila uhvaćena i suočena sa strogim kaznama. Iako je Evropski parlament pozvao Grčku da ukine ovu zabranu, pravoslavna crkva i monasi Mount Athosa ostaju nepokolebljivi u svojoj odluci.

Nacionalni park Band-e-Amir, Avganistan 

Poznat kao avganistanska verzija Velikog kanjona, Band-e-Amir u provinciji Bamijan je prvi park te vrste u Avganistanu, poznat po više od 200 milja spektakularnih jezera, visokih litica, i prirodne brane. Nacionalni park, koji je prvi put otvoren 2009. godine i nominovan za Unesco priznanje, nekada je bio hvaljen kao simbol posleratnog napretka Avganistana i čak je zaposlio prve žene za čuvare parkova u zemlji. Međutim, 2023. godine avganistanska vlada predvođena talibanima objavila je da je nacionalni park zabranjen za posjete od strane žena, navodno zbog kršenja „skromnosti“. Talibanski borci su takođe stacionirani na ulazima u park kako bi im se zabranio ulazak. Ovaj potez je samo jedan od mnogih koji su osmišljeni da žene udalje od javnog života u Avganistanu. Otkako je ponovo preuzelo vlast nad zemljom 2021. godine, talibansko Ministarstvo za poroke i vrline zabranilo je ženama većinu aspekata javnog života, ograničavajući oblačenje i putovanja i sprečavajući žene da putuju na velike udaljenosti koristeći javni prevoz. Stanovnici Band-e-Amira izvještavaju da se turizam smanjio otkako je zabrana stupila na snagu - zabrana koja sprečava posjetiocima da gledaju neke od najzanimljivijih pejzaža u zemlji. Za sada, jedine žene koje će moći da uživaju u tome su one koje već žive u živopisnom regionu.

Haji Ali Dargah, Indija

Još jedno mjesto gdje su žene bile suočene sa zabranama je Haji Ali Dargah u Mumbaiju, u Indiji. Ovo svetilište, smješteno na malom ostrvu u Arapskom moru, posvećeno je svecu Pir Haji Ali Šahu Bukhariju i privlači hiljade vjernika svake godine. Ženama je dugo bilo zabranjeno da ulaze u glavni dio svetilišta gdje je grobnica sveca, zbog vjerovanja da bi njihovo prisustvo moglo narušiti svetost mjesta.

Godine 2016., nakon intenzivne pravne bitke koju su vodile aktivistkinje za prava žena, sud u Mumbaiju je presudio da je zabrana neustavna i naložio da se ženama omogući pristup. Ovaj slučaj označio je značajnu pobjedu za ženska prava u Indiji, ali i dalje postoje otpori među tradicionalistima koji vjeruju da je prisustvo žena neprikladno.

Shani Shingnapur, Indija

Shani Shingnapur je hram u indijskoj državi Maharashtra, posvećen bogu Shani, planetarnom božanstvu Saturna. Hram je poznat po svom jedinstvenom pravilu da nema vrata ni brava, vjerujući da bog Shani štiti selo od krađe. Međutim, hram je takođe poznat po tome što je ženama bio zabranjen ulazak u unutrašnjost svetilišta. Prema tradiciji, vjerovalo se da prisustvo žena može narušiti čistoću svetog prostora.

Ova zabrana izazvala je masovne proteste 2016. godine, kada su aktivistkinje za ženska prava pokušale da uđu u hram. Njihov pokušaj je naišao na otpor sveštenika i lokalnih stanovnika, ali je na kraju visoki sud u Mumbaiju presudio da žene imaju pravo da uđu u hram, pozivajući se na ustavno pravo na jednakost. Ova presuda bila je važan korak ka ukidanju diskriminatornih praksi u indijskim vjerskim ustanovama, ali se ono ni dan danas u potpunosti ne poštuje.

Herbertštrase, Hamburg, Njemačka 

Čak se i liberalna Evropa može pohvaliti enklavom zabranjenom za posjetu ženama, naime ozloglašenom hamburška Herbertštrase,  je ulica gdje je pristup ženama zabranjen – onima koje nijesu seksualne radnice, tj. ulica se nalazi u blizini Reeperbahn-a, oblasti grada koja se smatra jednom od najpoznatijih četvrti sa crvenim svjetlima na svijetu. Tehnički, Herbertštrase je mala sporedna ulica poznata po svojim neonskim svjetlima i prozorima na kojima se nalaze stotine oskudno odjevenih (i legalnih) seksualnih radnika. Ali iako je to javna ulica i stoga podliježe strogim njemačkim zakonima o ravnopravnosti polova, posjetioci moraju prvo da prođu dalje od velikih metalnih barijera sa znakovima koji izričito zabranjuju ulazak svim turistima i muškarcima mlađim od 18 godina. 

Iako su se žene dugo bavile prostitucijom u Hamburgu, ozloglašena ulica je nekada bila otvorena za sve. To se promijenilo 1933. godine, kada su novoizabrani nacisti zatvorili ulicu barijerama kao dio pokušaja da kontrolišu seksualni rad i porok u ranim danima nacionalsocijalizma. Upisivanje seksualnih radnica u Hamburgu navodno je trebalo da ih spriječi da „zaraze“ moral svakodnevnih Njemaca, ali je takođe poslužilo da ih izoluju od zajednice i na kraju je zaštitilo ne samo njihovu profesiju, već i njihov progon. Ali kapije — i zabrana posjećivanja žena — ostale su dugo nakon što su nacisti otišli; 1970-ih Hamburg je zapravo utvrdio kapije, podižući još više čelične barijere kako bi blokirali javnu površinu od pogleda. Ovih dana, na okolnim ulicama se nalazi nešto drugo: „Stolpersteine“ — spomen-kadrama ili ploče sa imenima nekih od progonjenih seksualnih radnica i spomen na njihovu smrt u nacističkim logorima.

Omine, Japan

U Japanu, planina Omine je dio Okugake puta u upravnoj jedinici Nara i poznata je kao sveta planina u okviru Shugendo tradicije, kombinacije budizma, šintoizma i taoizma. Ženama je zabranjeno da posjete planinu od 1300. godine zbog vjerovanja da njihovo prisustvo može omesti duhovnu čistoću muškaraca koji se povlače na planinu radi meditacije i samoodricanja. Shugendo vjeruje da se duhovno pročišćenje postiže kroz izdržljivost i izazove, a prisustvo žena se smatra ometanjem tog procesa.

Iako je ova zabrana i dalje na snazi, pitanje rodne diskriminacije postaje sve relevantnije u japanskom društvu, s povećanim brojem zahtjeva za njenim ukidanjem. Planina Omine ostaje simbol tradicije koja se opire promjenama, ali i mjesto gdje se može vidjeti sukob između starih vjerovanja i modernih shvatanja ravnopravnosti.

Komor, Nigerija

U nigerijskom selu Komor, ženama je zabranjeno da učestvuju u određenim vjerskim ritualima i da posjećuju svetilišta. Ove zabrane proističu iz tradicionalnih vjerovanja koja nameću stroga rodna pravila i ograničenja. Vjerski lideri i stariji članovi zajednice vjeruju da bi prisustvo žena moglo narušiti svetost rituala i svetilišta, te ih drže podalje od ovih svetih mjesta.

Lokalna zajednica brani ove prakse kao dio svoje kulturne baštine, ali one su često kritikovane od strane aktivista za ljudska prava. Ove zabrane predstavljaju izazov za borbu za rodnu ravnopravnost u Nigeriji, gdje su žene često suočene sa diskriminacijom i ograničenjima koja proističu iz duboko ukorijenjenih tradicionalnih vjerovanja.

Zabrane posjeta ženama na određenim mjestima širom svijeta reflektuju duboke kulturne, religijske i društvene korjene. Iako su neki od ovih zakona i pravila ostali nepromijenjeni, drugi su bili izazvani kroz pravnu borbu i društveni pritisak. Ove prakse nas podsjećaju na stalnu potrebu za dijalogom i borbom za ravnopravnost u svim sferama društva. Tek kroz razumijevanje i preispitivanje ovakvih zabrana možemo težiti ka svijetu gdje će svi imati jednak pristup svim mjestima i prilikama, bez obzira na pol.