Hrana bogova u srcu Crne Gore

Slobodan Boban Šofranac u selu Rvaši napravio svoj raj u sklopu kojeg ima plantaže lješnika i bijelih tartufa

U selu Rvaši, nedaleko od Rijeke Crnojevića, u srcu Crne Gore Slobodan Šofranac riješio je da na svojoj đedovini napravi raj u kojem će uživati sa svojom ženom Marijom u miru i tišini, daleko od stresa i užurbanosti savremenog svijeta. Na 45 stepeni geografske širine, gdje priroda i tradicija zajedno grade jedinstvenu harmoniju, ovaj entuzijasta se odlučio na hrabar korak zahvaljujući kojem će ova regija jednog dana biti prepoznatljiva u svijetu, te je na svom imanju od 20 hiljada hektara napravio jedinstvenu plantažu u Crnoj Gori- prvu na kojoj rastu Tuber magnatum inače u popularnoj gastronomiji poznati kao "bijeli tartuf". 

Do plantaže bijelih tartufa se lako stiže- magistralnim putem Podgorica-Cetinje, prvo skretanje lijevo prema Rijeci Crnojevića, a kod prve kuće sa lijeve strane dočekuje nas Šofranac i njegov vjerni pas Rosi rase Lagotto Romagnolo. U pitanju je italijanska rasa pasa koja je tradicionalno korišćena za traženje tartufa.

Sezona tartufa uskoro počinje, no plantaža Šofranca biće aktivna tek od naredne godine, kada očekuje prve prihode. No do tada, posjetiocima nudi da u njegovoj oazi spokoja uživaju sjedjeći na terasi sa koje se vidi plantaža lješnika u čijem se korijenu "krije", kako to Neron reče, "hrana bogova".

"Rođen sam u Beogradu i najduže sam živio tamo. Jedno vrijeme smo čak živjeli u Grčkoj, da bi se početkom ovog vijeka doselili u Herceg Novi na pjenu od mora. Nakon više od 15 godina u gradu pod Orijenom, zbog klinaca odlučili smo da se vratimo u Beograd, ali mi je još i tada bilo jasno da ne mogu ni u grad, a kamoli u Beograd. To je ludnica odavno. Kako mi je želja bila da živim u prirodi, riješio sam da iskoristim svoju đedovinu jer ovdje sam svoj na svome, na ognjištu", počinje svoju priču Slobodan Šofranac koji već pet godina ulaže trud da bi svoj kutak u Rvašima napravio po svom meraku.

Sadnja plantaže tartufa bila je pionirski potez, a danas Šofranac čeka sertifikat od Monteorganike za potpuno prirodan proizvod i lješnika i tartufa.

Najprije je sredio pomoćni objekat pored kuće i od njega napravio konobu Luča koja je danas mjesto gdje se okupljaju ne samo ljubitelji tartufa, već svi oni koji vole da uživaju u domaćoj hrani. Onda je na red došla i porodična kuća, koja danas ima i dio za goste. 

Strast prema prirodi, želja za spajanjem sa zemljom i kreiranjem budućnosti u kojoj će svaki trenutak biti užitak Šofranca je podstakao da bude prvi u Crnoj Gori koji će imati plantažu tartufa. Onda su on i Marija krenuli dodatno da se obrazuju a njihova predanost i istraživanje vratili su ih po sve u Rvaše.

"Iako imamo razne fakultete, o tartufima nijesmo znali mnogo, a upravo smo željeli time da se bavimo. To nas je dojmilo, intrigiralo. Tako je krenulo. Prvo smo zasadili plantažu lješnika čiji je korijen oplemenjen micelijumom tartufa. Oni rastu u simbiozi u potpuno prirodnim uslovima. Nema đubrenja, nema prskanja, čak ni hlorisana voda", ističe Šofranac.

Prvi uslov da raste ispod 45 stepeni sjeverne geografske širine bio je ispunjen, jer su Rvaši na idealnoj poziciji za tartufe, a onda se pokazalo da im i vremenske prilike, nadmorska visina, sastav zemljišta i biljke ispod kojih rastu idu na ruku. 

"Tartuf raste ispod lipa, topola, hrasta, lijeske, bijelog bora. Svo ovo drveće koje sam nabrojao je u okolini plantaže, tako da, ako Bog da, to će se proširiti i ova plantaža u Rvašima biće zabilježena u svjetskim kartama", nada se Šofranac.

Slučajno se poklopilo i da zemljište odgovara uzgoju tartufa.

"Jedino što sam dodao je kreč. Svako zemljište s krečom može da se dovede u red. Tartuf čak hoće i gdje je maslina, vinova loza tako da je uglavnom bilo sve skoro pripremljeno, a nadmorska visina idealna. Sve je ispalo idealno, četiri i po je godine od tada, i evo vidjećemo hoće li to idealno biti u praksi. Što se tiče lijeske čiji smo korijen obogatili micelijumom tartufa, oko nje ne treba puno posla. Izdržljiva je na velike varijacije u temperaturi i plus i minus. Malo više vremena treba do punog roda- sedam do 10 godina, ali poslije rađa i do 150 godina", ističe Šofranac koji imanje redovno kosi i u svim tim radovima uživa.

"Ne smiju nikakvi otrovi da se koriste, ništa, samo ono što je priroda dala", naglašava svjestan činjenice da će jednog dana kad plantaža bude u punom rodu imati veliku korist.

"Meni je sama korist što živim ovdje u prirodi. Stres mi je na nuli. U gradu mi je bila stotka od ujutru do uveče", priznaje domaćin koji je ove godine prvi put orezao lijeske.

Konoba Luča za priču i doživljaj

Stari kameni objekat - konoba Luča dragulj je plantaže Šofranca. Pored autentičnog ambijenta, tartufa koje za sada nabavlja iz Beograda, posjetioci mogu uživati u isključivo domaćim proizvodima.

"Od pića imamo domaću lozu, bijelo i crveno vino, najmanje imamo dvije vrste domaćeg soka, crnogorsko pivo - Nikšićko i može kafa i čaj. Nema gaziranih pića, imate druge restorane za to", napominje domaćin.

Ipak, najviše njih Luču posjećuje upravo da bi degustiralo tartuf sa njegove 274 mirisne note. Kako kaže, u svojoj konobi nudi priču i doživljaj, a ne samo "puku konzumaciju hrane i pića".

"Pršut, sir, masline, smokve, jezerska riba... sve se to može naći na meniju. Međutim, potrebno je zakazivanje dan, dva ranije jer mi se potrudimo isto bilo da dođu dva ili šest gostiju. Više od toga ne može da primi konoba Luča zbog intime, diskrecije. Ko god nas posjeti imaće jedinstven doživljaj i uživanje. Čak je i parking napravljen dalje, da se ne parkiraju na ulicu. O svemu smo vodili računa da bi bio potpun doživljaj i mir. Kad je hladnije u konobi vatrica prati svu tu priču. Pokušavam kroz čitavu ovu priču da probam da umrem od ljepote", kroz šalu kaže Šofranac.

"To treba paziti jer su dvije rezidbe. Za lijeske je bitno da je čisto oko njih i ništa više. Uzgajanje tartufa i lješnika nije za nekoga kome se žuri. Nema novca preko noći. Meni se žurilo kad sam imao 17 godina, a sad kad imam 58 ne žuri mi se niđe. Ništa mi nije daleko", objašnjava Šofranac koji je zahvaljujući životu u prirodi naučio mnogo o istoj.

"Ako čovjek malo volje ima i uživa u onome što radi, sve može. Sloboda je čudo. A ovdje je potpuna sloboda-razmišljanja, delanja, u svim segmentima, a to je najbitnije. Sve ostalo je mnogo lakše. Ali trebamo doći u taj stadijum", smatra on.

Italija i Francuska najpoznatije su po uzgoju tartufa, dok je na ex-Yu prostorima centar za tartufe Istra.

"Poznati su jer imaju najjaču propagandu. Okolina Beograda je puna tartufa, ali država nije stala iza toga da to zakonski uredi, a kamoli trgovinu. Devedeset odsto trgovina tartufa je nelegalna. Država nije uredila ni pravne propise, ništa. Zato sam ja registrovao sve i sad mogu da se bavim i trgovinom i da ih služim u konobi jer imam registrovanu ćagu", pohvalio se Šofranac i kaže da u Crnoj Gori ima nekoliko slabo ispitanih nalazišta.

"Propaganda je čudo. Ništa italijanski tartuf nije bolji od našeg. Što je priroda u Italiji bolja od naše? Priroda je priroda, samo što ih oni reklamiraju, dobro su ih zaštitili, prodaju zakonski uredili. Oni su i prije 200 godina u Italiji i Francuskoj imali plantaže tartufa ovako kao što ja imam u Crnoj Gori, a mi niti znamo šta o tome niti ima napretka o tome", tvrdi Šofranac.

Bijeli- kraljevski tartufi rastu do 300 metara nadmorske visine, a na tržištu su najskuplji. 

"Bijeli tartuf preko 100 grama zove se džoker, ide na aukciju i tu nema koliko košta. Inače, berza tartufa je kao berza zlata. Danas može da bude ovoliko, a sjutra ako ga nema tri puta više. Italija, Francuska, Hrvatska, za njih se čulo, ali evo ja sam zadovoljan ako se čuje i za moju konobu Luča gdje se služe Tartufi. Sistem i odnos prema tome ne mogu se promijeniti iako je ovo veoma profitabilno i unosno, ali morate da znate sve o tome, da ne bi bilo prevara. Kod nas se ljudi upuste u posao o kojem ne znaju ništa, ali ih motiviše to što je zarada dobra. Kad sam počeo da sadim paradajz i papriku, prvo sam učio i gledao iz literature, konsultovao mještane. Neću ništa dok prvo ne saznam o tome, a kamoli tartufe", smatra on. Na pitanje zašto je baš odlučio da na njegovoj plantaži raste najskuplji tartuf, odgovara:

"Tako se poklopilo. Marija i ja smo zajedno bili na predavanjima. Imate preko 200 vrsta tartufa, a komercijalnih svega od 10 do 15. Najkomercijalniji je bijeli i najskuplji, a tu je i crni. Ta dva su najčešće u ponudi i najzastupljeniji su u prirodi. Ostali nijesu toliko. Ljudi čak ne znaju ni vrste. Sve ovo se poklopilo za Tuber magnatum i šta imam da izmišljam kad je bogom dano za bijeli tartuf", pita se Šofranac.

Tartuf u rijetkim slučajevima može da izađe na površinu. On raste 30-do 50 cm ispod površine zemlje. 

"Tartuf se ne možete naći bez kučka. Rosi koji je Lagotto Romagnolo posebno obučen dođe i centrira tačno iznad tartufa. Da mu se komanda da sjedne, dobije nagradu i ja posle arheološki iskopavam. Tartuf ne smije da se ošteti pri izvlačenju jer ga ne možete prodati. Četkica, pinjelo, sve to vam treba, a tartuf se vadi sa zemljom jer je to potvrda da je svjež. Ko vam ponudi opran tartuf, taj je nešto mutio sa tim. Nekad se brzo nađe, za 10-15 minuta, a nekad vam treba i po sat vremena da ga iskopate lijepo a da ga ne oštetite", otkriva Šofranac.

Sadnja plantaže tartufa bila je pionirski potez, a danas Šofranac čeka sertifikat od Monteorganike za potpuno prirodan proizvod i lješnika i tartufa.

Ideja se rađala jedna po jedna, a onda je registrovao sve i danas nudi posjetiocima da na njegovoj jedinstvenoj plantaži osjete čari seoskog turizma.

"Registrovali smo smještaj i ishranu u konobi, pretežno domaće proizvodnje. Priča se polako širila. Nedavno je i moja supruga Marija sve batalila u Beogradu i došla ovdje tako da smo sada zajedno u našem raju", napominje Šofranac koji će tek naredne godine posjetiocima nuditi svoj proizvod.

"I sad tartufa ima stidljivo, ali ne bih da prčkam dok to ne bude kako treba. Po knjizi se ponašam, pa ćemo da vidimo, kaže on dok Rosi čeka komandu da sa plantaže po kojoj svakodnevno trči iskopa prve tartufe.“

Ponuda tartufa u Crnoj Gori je na niskom nivou, smatra sagovornik.

"I dan danas imam problem u Ministarstvu sa bilo kim da razgovaram o tartufima. To je nama velika nepoznanica i sve što ljudi znaju je da se teško nalaze i da su skupi, a to je čitava nauka. I oni koji se čitav život bave time nijesu sve naučili", objašnjava Šofranac koji je kad je Crna Gora u pitanju obišao sve, te otkriva da se kod nas tartufi najčešće koriste u sosovima, narendani na određenim jelima.

"To je za moj pojam vrsta prevare jer vam skupo naplaćuju, a tartufe praktično i ne vidite", ističe Šofranac te dodaje da sve češće mu dolaze gosti koji poznaju tartufe.

"Ima i onih koji su čuli, pa dolaze da vide tartuf. Sad radimo na razradi konobe Luča. Ne bismo da se širimo, otvaramo restoran, kafanu, već želim da to bude na zakazivanje i za ljude koji znaju da cijene tartufe", napominje i kaže da je spreman da sa gostima uz čašu vina i degustaciju tartufa razmijeni svoja iskustva, i odgovori na sva pitanja.

Strast prema prirodi, želja za spajanjem sa zemljom i kreiranjem budućnosti u kojoj će svaki trenutak biti užitak Šofranca je podstakao da bude prvi u Crnoj Gori koji će imati plantažu tartufa

"Tartufi su za mnoge misterija. Ljudi vole da naprave čudo, ali ću ja svakome, što god da ga interesuje, gratis da objasnim, uputim ga, jer mi je milo da imam što više sagovornika na tu temu", obećava Šofranac.

Kod seoskog turizma gosti koji dolaze često i sami mogu učestvovati tako što će kositi, raditi oko životinja, saditi biljke... Ipak, Šofranac to ne nudi, ali i ne brani svima koji posjete njegovu plantažu da mu se pridruže u radu.

"Čuo sam da na sjeveru to rade. Ako gosti iskažu želju, ja im braniti neću. Ovo je ipak selo pa se gosti najduže zadržavaju nekoliko dana. Izaberu lokaciju i preko dana idu na jezero, more... Ovdje se zadrže uglavnom da prespavaju", otkriva te dodaje da gosti koji dođu u njegovo seosko domaćinstvo fascinira i njegova bašta. 

"Imamo i svoju organsku baštu, tako da obično gosti odu u baštu, uberu povrće i budu oduševljeni jer je neprskano. Za sad ih nijesam uprtio da rabotaju, ali im ne brani niko ako budu htjeli" kaže on te dodaje da nema domaćih turista koji kod njega dolaze na noćenje, već da to čine isključivo stranci najčešće iz Evrope.

Iako je danas zagađenje na visokom nivou u gotovo svakom dijelu svijeta, Rvaši se još uvijek odlično drže.

"Ovaj naš zaliv je čist, a to se po ribi najbolje vidi. Kad mi dođu ljudi prvi put pa pođemo čunom na jezero, uzmem čašu, zahvatim vodu iz jezera i pijem da im pokažem koliko je to čisto. U okolini nemamo fabrika, industrije. Znam kako se osjećam ja koji ovdje živim. Kad odem za Beograd da vidim klince istu noć mi se začepi nos. Vi bukvalno vidite smog. A ovdje kad dođem i ako mi je nešto falilo, ništa mi ne fali. Pretpostavljam da dosta toga ide iz mozga, ali ne bih se požalio ni na šta i ne bih promijenio destinaciju življenja dok sam živ nigdje na svijetu", siguran je Šofranac kojeg najranije uspomene iz djetinjstva vežu za mjesto gdje je riješio da provede ostatak života.

"Dolazio sam kao dijete sa roditeljima, tu je bila stara porodična kuća mog oca gdje je rođen. Dovodili su me kad sam bio mali. Već kad sam bio u tinejdžerskom periodu više sam volio da idem na more, no obavezno smo morali da dođemo ovdje", prisjeća se te ne krije da im je dolazak vode dodatno olakšao život na selu.

"Imamo svoj vodovod od 2001. a to nam je olakšalo život ovdje, jer je ovo uglavnom bio bezvodan kraj. Sad kopaju bunare, Vlada im donira, ali do prije 15-20 godina ljudi su se mučili ovdje", objašnjava.

Smatra da su Rvaši na idealnom mjestu, sve je blizu - Podgorica, more, jezero... sve je tu.

"Mom narodu ovdje ne mogu da objasnim šta imamo. Oni misle da je sve negdje drugo ljepše i bolje. Ali takav je život, takvi smo mi, u sve moramo sami da se uvjerimo. Ko nije nigdje pošao odavde, on misli da je ovdje najgore. Ako ne umiješ da uživaš u onome što imaš ti ajde preko" ljutito kaže Šofranac kojeg nije korona, poput mnogih, vratila na selo.

"Nije me korona natjerala da živim u prirodi. Imam dvoje djece, blizance, imaju po 22 godine i tvrde da bi mogli da žive ovdje. Madam nije ovo za one ispod 50 godina", savjetuje, te ne krije da je život na selu za njega život bez stresa.

"S kim god da pričam svi mi kažu „blago tebi“, „zavidimo ti“, „i mi bi tako“. Obično mi to govore oni koji imaju uslove, ali nemaju petlju. Strah ih je ostati bez posla, žele da su bliže doktoru... Ja neću o tome da razmišljam, bolest i smrt je prelazna. Mnogi bi živjeli život poput mene, ali nemaju hrabrosti. Žena je imala posao, ja takođe i sve smo batalili. Doduše, malo smo se pripremali, ali ako se meni nešto sviđa i hoću ja sve bataljujem. Ne interesuje me posao. Posla ima svugdje ko hoće da radi, ali je najbitnije gdje, s kim i kako živiš. Mi ovo ne bismo mijenjali za kakve pare", zaključuje Šofranac.