Ima li života (sezone) poslije ljeta ili: postoji li postsezona u Crnoj Gori i gdje je?

Ovih dana su oko nas i u nama jesenje rapsodije ili elegični oproštaji s ljetom, sve zavisi kako doživljavamo iznutra stvarnost oko sebe. Lijepo je ljeto, najljepše. Ali, jesen u mediteranskoj zemlji, zemlji bajkovitih planina čije se šume od septembra boje bezimenim čarobnim bojama, i more miriše uvijek na ljeto, može i treba da bude postsezonalni bogat period.

Jer, kod nas mogu, na primjer, gosti iz hladnijih zemalja, mislim klimatski, i u kratkim nogavicama da se šetaju do novembra... Kao što šetaju naši već sad možemo reći sugrađani iz tih hladnih zemalja, i kupaju se i u decembru u moru. Može sve.

Oduvijek pričamo o postsezoni i mogućnostima. Ali nikako da nekako istinski postsezona bude dobra postsezona. Ostavimo sa strane sve geopolitičke pa i pandemijske situacije, i u nazovimo, najnormalnijim uslovima, mi smo o postsezoni mnogo pričali, rijetki je ostvarili.

Posmatrajući broj ljudi koji biraju Crnu Goru za svoj dom, kako po gradovima, tako po rizortima, ili selima na planinama čak, ili pak luksuznim naseljima, i pričajući sa mnogima zašto je Crna Gora njihov izbor, kao prvo ističu fantastičnu prirodu i klimu koja daje mogućnost zdravog, aktivnog života i prilično osunčanog... Oni su nasmijani, radosno pričaju o našoj zemlji, i mislim da kao članovi zajednice pokazuju kako život ovdje može zaista biti lijep – u dijelu u kom je do prirode  i klime, ostalo je do čovjeka.

„Prošetali“ smo ove jeseni po Crnoj Gori duž obale i u Glavni grad, pa do Žabljaka...  i pričali o postsezoni sa ljudima iz lokalnih turističkih organizacija, pa sami procijenite ko se trudi i najbolje radi. A vidjeli smo da kako u Beranama, „sunce“ itekako sija i s jeseni i zavodljivo miriše na najukusniju zimnicu...

Svratili smo i do „Radmilice“ u Andrijevici i uživali u fantastičnom pejzažu i pogledu, ali i priči domaćina, o tome zašto se iz Danske nakon dvadeset godina života tamo vratio u Andrijevicu, i kako gradi svoj Dizni“ - tamo nakon Trešnjevika, nadomak sela Gnjili potok.

A tamo gdje se niko nadao ne bi, i gdje su govorili „nemoj tu“, čovjek je na temeljima porodičnih korijena i snagom sloge, kamen, po kamen izgradio Kamengrad i gradi svoj svijet - tu nadomak Danilovgrada u Komunici.

I ne zaboravite, imajmo ljubavi i sloge za svakoga, možda nam u ovim dinamičnim vremenima najviše ta snaga treba, budimo složni, jer, ako svoju zemlju doživljavamo kao porodicu, a porodica je centar svijeta i najvažnije SVE, onda i na kamenu može nići najljepši cvijet.

Jer, svijetu više nego ikada treba sunca, čiste prirode i čovječije ljubavi.