U posjeti Janku i Radmili Vukotić u Dodošima /
Janko Vukotić u Dodošima s vremena na vrijeme plete stvari od pruća, i jedan je od posljednjih majstora tog zanata u Crnoj Gori. Kaže da je nekad svaka kuća imala nekog ko je umio da oplete korpu, košaru ili kakvu drugu teću za kućnu upotrebu. Danas toga više nema, pa se on vratio tom zanatu kojim se počeo baviti 2002. godine kada je otišao u penziju.
DodošiDan je bio kao stvoren za uživanje u prirodi. Krivudavim putem išli smo ka Dodošima, a svako proširenje smo koristili za kratki predah i uživanje u božanstvenim krajolicima Riječke nahije. Na nekih pola sata od Podgorice nalazi se predivno selo Dodoši. Tu sam godinama sa prijateljima dolazio skoro svakog ljeta da uživamo u kupanju, igranju fudbala na dodoškim livadama, i bogomi okrijepljenju hladnim špricerom na čuvenom splavu.
Ovaj put smo u goste došli u dom Janka i Radmile Vukotić. Dočekali su nas kako su se gosti vazda dočekivali. Na stolu priganice, sir, med, pršuta i suva riba. Mezimo i divanimo na terasi sa koje puca pogled na livade, smaragdnu rijeku Karatunu i okolna brda piturana jesenjim bojama. Nazdravljamo domaćom rakijom i uživamo u pričama naših sagovornika. Sve je kao u nekoj idiličnoj priči o životu na selu.
Janko i Radmila vjenačali su se skoro prije pet decenija. Izrodili su četvoro đece i devetoro unučadi. Okončali radni vijek, ona u KAP-u, a ona u GP Prvoborac. Danas penzionerske dane najradije provode u Dodošima.
Janko s vremena na vrijeme plete stvari od pruća, i jedan je od posljednjih majstora ovog zanata u Crnoj Gori. Kaže da je nekad svaka kuća imala nekog ko je umio da oplete - isplete korpu, košaru ili kakvu drugu teću za kućnu upotrebu. Trebalo je nositi plodove sa okolnih livada do kuće. Nosili su stari u pletenim košarama i ribu. Sad je sve manje i lovaca, slabo se obrađuje i zemlja, pa je i potreba za pletenim korpama sve manja.
Janko je ovim zanatom počeo da se bavi kada je otišao u penziju 2002. godine.
- Ispleti ovome, ispleti onome, ljudima se sviđe i ja počeh ozbiljnije da se bavim pletom. Pleo sam demidžane Sjekloćama iz Crmnice, čak 12 onih velikih boca. Jednom sam imao i narudžbinu iz Kotora za 15 demidžana. To su one velike od 30 i 50 kila. To su mi bile najveće narudžbine, prisjeća se Janko i dodaje da se malo po malo vratio ovom zanatu.
Veliko selo polako umire
Dok zvuk pente remeti zimsku idilu Janko pripovijeda o danima kad je u Dodošima bilo mnogo više domaćinstava.
- Poslije Drugog svjetskog rata na prvom popisu Dodoši su imali 750 stanovnika, a Budva je imala samo 600. U taj vakat u selu je bilo 156 domaćinstava. Četvorogodišnja škola imala je 86 đaka i dva učitelja, priča Janko i dodaje da se slabo dolazi u Dodoše jer svi – odoše.
Vukotić pamti kad se od Žabljaka do Pejaka uz Karatunu sadilo žito, a danas su mnoga sela u Riječkoj i Crmničkoj nahiji napuštena. Malo je stanovnika, slabo ko i drži živo. Naselja malo živnu tokom ljeta, kad ljudi dođu da se kupaju, pomalo rabotaju oko imanja i svrate u neku od kafana na čašicu razgovora. Tada sve ljepše izgleda, kaže sa nostalgijom u glasu Janko.
Pleo sam i učio ljude da pletu
- Radmila ili ja bismo skoknuli preko rijeke na te livade, da uberemo po malo pruća da pletemo. Ogulimo ih i spremimo za pletenje. Ljudi su počeli da zovu i naručuju pa ja počeh ovim ozbiljno da se bavim. Najčešće su naručivali pletene boce, demidžane ili pletene korpe. Tako se ja pod stare dane vratih ovoj raboti, kaže Janko kojem su dolazile mušterije iz raznih krajeva Crne Gore od Ulcinja do Kotora, Lješanske nahije, Crmnice, Kuča... Bilo je i onih koji su dolazili da uče zanat. Jednom je dolazila jedna žena iz Nikšića koja je dovela ćerku da uči pletenje. Učio je zanat i Mihailo Jovićević, iz Riječke nahije, prisjeća se Janko.
Dok sijeda za stolom i priprema alat za početak rada, Janko nam kazuje kako se pruće bere ljeti, u julu i avgustu. U junu je prerano jer je pruće freško, a ovo od septembra na ovamo ne može da se guli, kazuje nam Janko dok započinje da plete jednu korpu.
Janko nam priča o čuvenom drijenu iz Rvaša, koje mještani zovu - vučedrenovina. Ovo pruće se skuva, pa se onda guli. Nekada su Janko i Radmila kuvali u velikom kazanu pruće, ali kažu da sad više ne mogu da se sekaju sa njim, pa koriste manje kotlove. Nakon kuvanja drenovina se guli i poslije toga se dan, dva suši na suncu. Dalje ga stavljaju u kantu da se kiša da bi bilo meko i savitljivo. Nakon toga Janko počinje sa pletom, polako i strpljivo praveći svoje djelo. Vukotići kažu da svaki proizvod lakiraju i preporučuju kupcima da na svakih četiri ili pet godina po jednom lakom pređu preko pleta. Tako im korpe ili demidžane mogu trajati i 100 godina, kazuju naši domaćini.
Inflacija ne utiče na cijene
Pitamo Janka može li se od tog zanata živjeti. Kaže da posla nema puno, ali da to što zarade bude dopuna kućnog budžeta. Cijene je prije skoro dvije decenije definisala ćerka Dubravka i one su takve ostale do danas. Cijena demidžane od litra je 15 eura, od dva 20, tri litra 25, od 5 litara 30 eura, a od 10 je 40 eura. Demidžana od 20 litara košta 50 eur, dok je ona od 30 litara 60 eura. Ona najveća od 50 litara je najskuplja i za njen plet Janko uzima 80 eura.
Inflacija nije uticala na cijene, kroz smijeh kaže Janko i dodaje da je tada šteka cigara koje je kupovao koštala sedam eura, a da je danas 14.
Janko kaže da mu je teret godina sve teži pa ne može da radi kao nekad. Doduše, ni posla nema kao nekad pa mu rijetke narudžbine ne dođu kao posao već kao razonoda.
Pruće donosili iz Šavnika i sa Veruše
Nekad, dok je još bio u snagu, Janko je donosio pruće čak iz okoline Nikšića, Šavnika i Boana. Ima tamo nekoliko udolina odakle je, kako veli, donosio najbolje pruće. Donosili su pruće i sa Veruše.
- Na Veruši, đe nam ćerka ima kuću, brali smo odlično pruće. Janko je znao da ubije vrijeme kad smo gore pa ponekom od komšija oplete kakvu zdjelu ili demidžanu. Donijeli smo i dosta pruća ovamo da imamo da pletemo. To je mlado pruće i lako se ljušti i plete, priča Radmila i dodaje da im pomaže i snaha Mileva Šćepanova Šofranac.
Na selu život nije lak, ali je lijep
Radmila se prisjeća kada su tokom devedesetih godina prošlog vijeka držali živo da se pripomognu. Janko je išao u lov, a ona je dosta radila u bašti. Prisjeća se da su uzgajali 18 različitih kultura nadomak kuće. Sadili su četiri vrste paradajza, tri vrste paprika, kukuruz, krtolu, luk, tikvice, krastavce, boraniju, pasulj, lubenice, pipune, tikve i – kikiriki.
Sa ovim veselim parom proveli smo jedno divno prije podne. Veselimo se novom vidjenju i novim pričama punim smijeha i doskočica ovih divnih ljudi koji su nam pričali priču o jednom zanatu koji, nažalost, polako odlazi u zaborav.
Tekst: Leka Dedivanović
Fotografije: Vedran Ilić
.jpg)
-100x100-rez.jpg)
.jpg)