Jedina nagrada su im osmijeh i zahvalnost

Gorska služba spašavanja – ljudi zvani hrabrost /

Crnogorska Gorska služba spašavanja, iako nevladina organizacija, godinama je prva da pomogne tamo gdje niko ne može ni prići

Ne postoji najopasnija planina. Svaka planina je za nekog opasna i svaka planina nije opasna za nekog. Nije stvar u planini, nego u čovjeku. Svaki čovjek treba svoje psihofizičke osobine i opremljenost da prilagodi planini. A ko to ne učini – i livada je za njega opasna.

Ovim riječima sa novinarom magazina Caffe Montenegro započinje razgovor Željko Loncović, načelnik naše Gorske službe spašavanja i, kako sam voli da kaže, prvi među jednakima u toj organizaciji. Riječ je o službi koja spašava ljude na najnepristupačnijim terenima, za koje je neophodno znanje, iskustvo i vještina. Iako je riječ o velikom riziku i odricanju, spasioci svoj posao obavljaju volonterski. Spašen život i zahvalnost su im jedina i najveća nagrada.

Od početka godine imali su 20 akcija spašavanja. Najmilije su im one u kojima uspiju da spasu lice kojem je pomoć potrebna. Međutim, često svjedoče i drugim slučajevima – kada na teren idu samo da nekome obezbijede dostojnu sahranu.

“Gorska služba spašavanja ima oko 60 raspoloživih spasilaca na četiri punkta u Crnoj Gori od kojih se mogu sastaviti ekipe kadre da u bilo koje doba priteknu u pomoć u takvim slučajevima”, kaže Loncović.

Dostavljaju i cipele
Loncović voli da kaže da su imali 20 akcija i jednu dostavu. Naime, jedan turist je zvao da je poderao obuću i tražio je da mu donesu par cipela ili patika broj 46. Iz Gorske službe spašavanja odlučili su da to i učine.

Iako je zahtjev bio neobičan, bilo je racionalno to učiniti. Bos nije mogao nazad na takvom terenu, a u poderanoj obući bi se vjerovatno povrijedio što bi ponovo zahtijevalo dolazak spasilaca, ali ovog puta da ga spašavaju. Zato su procijenili da je bolje da preveniraju nesreću ako je već moguće.

„Još nismo radili dostave, nadam se da nećemo ugroziti Glovo“, našalio se Loncović.

GSS osnovana 1963. godine

Crnogorska Gorska služba spašavanja pravljena je po uzoru na druge službe u alpskim zemljama. Prvenstveno je osnovana za spašavanje planinara, ali zbog nepristupačnih terena u kanjonima, jamama i stijenama služba je reagovala i u drugim situacijama. Kod nas su u tim predjelima česte saobraćajne nesreće, a služba je veliku ulogu odigrala prilikom avionske nesreće na Maganiku 1973.

U Crnoj Gori je ova služba osnovana 1963. godine pri Planinarskom savezu. Do danas u kontinuitetu radi kao jedina služba za spašavanje na nepristupačnim terenima.

„Prošle su generacije osnivača i još generacija kroz tu službu da bi se održao kontinuitet. Sve je to išlo sa ciljem da se što brže i što stručnije spasi neko kome je potrebna pomoć na nepristupačnim mjestima“, priča Loncović.

Za skoro 60 godina rada služba je odgovorila na sve pozive bilo od nadležnih državnih organa ili stanovništva. Prije nekoliko godina registrovali su se kao nevladina organizacija, jer je postalo neodrživo da rade u okviru Planinarskog saveza Crne Gore.

U svojoj organizaciji imaju više zvanja. Čin gorskog spasioca stiče se gotovo šest godina. Najprije morate biti pripravnik spasilac. Nakon što se dobije zvanje, svake godine se mora obnoviti licenca. Spasilac mora uvijek biti spreman da odgovori na najveće izazove i zato se tom pozivu ozbiljno pristupa.

Pored njih postoji zvanje ljekar spasilac i počasni spasilac. Počasni spasilac je neko ko se 20 godina aktivno bavio gorskim spašavanjem.

„Ovdje se ta počast mora debelo zaslužiti. To su ljudi koji se iz određenih razloga ne mogu aktivno baviti spašavanjem, ali su proveli 20 godina aktivnog bavljena i ovjerili su svoje zvanje“, pojašnjava Loncović.

Gorskoj službi treba dati šira ovlašćenja
Loncović ističe da nijedna država u okruženju nije zakonom regulisala plaćanje spasilačkih usluga, ali smatra da bi Crna Gora mogla da uredi ovu oblast po uzoru recimo na Hrvatsku. Kod naših susjeda rad gorske službe, u pogledu volonterizma počiva na istim osnovama kao kod nas, s tom razlikom što su 2006. godine donijeli poseban zakon koji reguliše ovu oblast i precizira ovlašćenja GSS, dakle obaveze države i spasilaca.

“Naše hrvatske kolege imaju ovlašćenje da zatvore planinu ili onemoguće kretanje u nekoj zoni. Takođe nijedna sportska manifestacija ne može se organizovati bez bezbjednosne procjene GSS. Time se mogućnost za nezgode smanjuje”, smatra on.

Smatra da je teško novine uvesti kroz postojeći Zakon o zaštiti i spašavanja, ali svakako se nameće potreba da se ova oblast normira.

“Svako područje i oblast rada i djelovanja ima neke službe koje imaju ingerencije ili ovlašćenja da djeluju, poput Uprave pomorske sigurnosti na moru, ili policije na cestama. U planini mi smo ti koji reagujemo, a nemamo puna ovlašćenja koja bi nam pomogla i regulisala postupanje”, ističe on.

Mukom stečeno zvanje

Naš sagovornik kaže da je riječ o dugom procesu učenja, jer spašavaju u svim uslovima i na različitim terenima. Tako spasilac mora biti spreman kako ljeti, tako i zimi, u kanjonu, na planini ili na stijeni.

„Da bi spasili nekog alpinistu, koji se popeo na 200-300 metara dugačkoj stijeni, prvo se mora doći do njega, pa da mu se zna pravilno ukazati prva pomoć, i spustiti ga bezbjedno sa stijene. Sama obuka od dobrog planinara koji ulazi u taj proces, do zvanja spasioca protekne skoro šest godina“, priča Loncović.

Gorska služba spašavanja je član Međunarodne službe za alpsko spašavanje (IKAR), koja broji preko 40 zemalja, i to ne samo alpskih. U toj organizaciji određuju se standardi spašavanja, opreme i doktrine. Naša gorska služba član je u A kategoriji, što znači da ravnopravno odlučuje sa ostalim članicama.

„Mi smo preuzeli te obaveze i standarde obuke. Postoje, recimo, četiri obuke iz alpinizma – početni, napredni, ljetnji i zimski. Takođe ta četiri modula postoje i za obuku spašavanja, pa isto i za prvu pomoć, traganje na terenu i tako dalje“, pojasnio je Željko.

Tek kada to prođu, steknu uslove da izađu na polaganje, gdje, ukoliko uspješno završe, dobijaju zvanje spasioca, koje moraju ovjeriti svake godine. Jednom godišnje je predviđen određen broj vježbi na kojima učestvuju da bi ovjerili to zvanje.

Rad u službi je od nastanka do danas volonterski. Kada dobije zvanje spasilac, on tog momenta dobija samo breme dodatne odgovornosti za ekipu, za osobu u nevolji, za sebe… Umjesto novca jedina nagrada je znanje da su nekog spasili ili samo osmijeh zahvalnosti. U timu imaju različite profile ljudi – studente, profesore, inženjere, ljekare, vatrogasce, policajce…

3N je uzrok svake nesreće
Loncović kaže da se sve nesreće u našim planinama i kanjonima mogu podvesti pod tri razloga – neznanje, neozbiljnost i nepažnja. Nazivaju ga skraćeno 3N.

„To su ta tri N, koja su presudna za sve šta se dešava. Najčešće bude ova neozbiljnost“, ističe Željko.

Kaže da danas mnogo više ljudi odlazi u planine. Dolazi mnogo više stranaca. Kaže da što je više ljudi u planini veća je mogućnost da će se nešto loše desiti. Ranije su ljudi rjeđe odlazili u planinu. Obično ljudi koji su znali kako se ponašati tamo. Pa je i broj nesreća bio manji.

Ali i tada je njihova služba radila. Šavnik je nekada bio odsječen od svijeta jer je Krnovo bilo zavejano.

„Na sniježni čamac bolesnika bi ručno vukli preko planine pa do nikšićke bolnice. Ranije su bile česte nesreće u kanjonima Tare, Pive, Gorska služba je vadila“, priča Loncović.

Nesreće su, kaže, nešto šta se dešava i u drugim granama. Isto zbog 3N.

„Znate saobraćajne propise i pročitate da je ograničenje 80, a vi vozite 150. Isto u planini, Vi znate da nešto nije u redu, ali vi hoćete da istražite, da učinite nešto novo i skrenete sa markiranog puta“, pojašnjava on.

Planinarenje počinje u kući
Smatra da je pogodnost za turizam u Crnoj Gori jer nema velikog broja ljudi po planinama, kao na Alpima. Ovdje još imamo ono što je iskonsko. Planina je na neki način još netaknuta. Nemamo puno planinarskih domova, infrastrukture, puteva koji prolaze kroz planinu… To je prirodno stanište planinara.

„Ako se budemo trudili da planinu prilagodimo čovjeku to će biti problem. Jer je nikada nećemo uspjeti prilagoditi za svakog čovjeka. Treba obratno – čovjek da se prilagodi planini“, ocjenjuje Loncović.

Durmitor je, tvrdi, i dalje najpopularnija planina. Prokletije, takođe, bilježe ekspanziju. I ubrzo će i one biti jednako posjećene. Crna Gora je u nekom „istraživačkom trendu“ što se tiče turista koji vole planinu. Još je istražuju.

Ali, gotovo svaka nezgoda ili nesreća, tvrdi, ima nešto zajedničko. Ako bi, kaže, pošteno analizirali većinu njih vidjeli bi da se iz koraka u korak išlo ka toj nesreći. Nije bilo pitanje da li će se desiti nego kad.

„Planinarska tura počinje kući – planiranjem. Odabirom ture shodno našim sposobnostima, psihofizičkim i tehničkoj opremljenosti. Pročitaćemo kuda i kako ide. Konsultovaćemo meteo. Poći ćemo rano. Sve se to planira kući. I ukoliko se nešto desi koja nam je alternativa“, pojašnjava on.

Naveo je primjer porodice na Durmitoru koja je otišla na prevoj Međeđe. Na putu do tamo sreli su ih spasioci. Riječ je bila o mladom paru i djevojčici. Upozorili su ih da ne idu gdje su naumili jer nijesu dobro pripremljeni i bilo je kasno za tako zahtjevnu turu. Izgledalo je kao da su razumjeli upozorenje, sve dok im par sati kasnije, u gradu, nije zazvonio telefon da imaju slučaj izgubljenih na Međeđi. Na licu mjesta vidjeli su da je riječ o istoj porodici koju su tamo sreli ranije.

Čovjek je u najvećoj opasnosti kada je nije svjestan. Planinarstvo je sport kontrolisanog rizika. Rizik postoji, a kontrolišemo ga znanjem, opremom i planiranjem.