Kad dođem pred svoju kuću u Bijelom Polju osjetim neki mir u duši

Priča iz naše dijaspore: Inženjer Rijad Martinović, Frankfurt, Njemačka /

Sanjao je da postane fudbaler, ali je loptu zamijenio laboratorijom automobilske industrije u kojoj je stekao ne samo praksu i znanje, već i titulu magistra nauka. Kada je 1995. godine, u teškim trenucima za mnoge porodice u Crnoj Gori i širom regiona, sa roditeljima i braćom napuštao rodno Bijelo Polje, nije razmišljao da će jednom biti uspješan mašinski inženjer za vodeće njemačke proizvođače automobila. Rijad Martinović danas je projektni inženjer i ekspert za dihtunge i šarafe u Segula Technologies, koja sa kompanijom Stellantis radi na modelima automobila kao što su Opel, Vauxhall, Fiat, Chrysler, Dodge, Jeep, Abarth, Alfa Romeo i Maserati. Iza njega su godine rada za Opel i Daimler Chrysler, ali i stručni radovi vezani za specifične teme iz auto-industrije koje potpisuje još od studentskih dana.

Test za gorivnu ćeliju

Iako su Rijadovi dani dinamični i ispunjeni obavezama, rado je s nama podijelio svoju priču o odlasku u Njemačku, obrazovanju, prvim poslovima i neizmjernoj ljubavi prema zemlji iz koje potiče.

„Prije svega bih želio da se zahvalim na interesovanju za ljude iz dijaspore, njihove životne priče koje su protkane iskrenom ljubavlju prema svom rodnom mjestu“, rekao nam je Rijad.

Recite nam nešto više o sebi: gdje ste rođeni, odrasli i stekli osnovno obrazovanje?

• Ja sam Rijad Martinović. Rođen sam 27. novembra 1980. godine u naselju Potkrajci u Bijelom Polju, gdje sam završio osnovnu školu. Tu sam i proveo djetinjstvo - jedan prelijepi i nezaboravni dio mog života. Odrastao sam uz svoga oca Hamda i majku Ramizu sa dvojicom braće, Damirom i Asmirom. Danas sam oženjen i otac troje djece. U slobodno vrijeme volim da se bavim sportom i uživam u igri sa djecom.

Segula - testiranje motora

Gdje ste završili srednju školu i da li ste već tada znali čime ćete se profesionalno baviti?

• Nakon završene osnovne škole, 1995. godine sam sa roditeljima - usred ili nakon svih onih nesrećnih dešavanja na Balkanu - napustio Crnu Goru i otišao u Njemačku, tačnije u Frankfurt. Moj san tada, kao i većine mojih vršnjaka, bio je da postanem fudbaler. Ta želja je toliko preovladavala da druge opcije nisu ni postojale.

Kako i zašto ste odlučili da živite i radite u Frankfurtu, odnosno u Njemačkoj?

• Glavni razlog zbog kojeg su moji roditelji donijeli odluku da napuste Bijelo Polje bila su tadašnja dešavanja u Crnoj Gori i okruženju, koja nisu davala ni trunak nade a kamoli neku perspektivu u skorijoj budućnosti. Igrom slučaja smo tada, sada već davne 1995., dobili stan u blizini Frankfurta, gdje smo inače imali i dosta rodbine. Tako smo, naravno, ostali u tom dijelu Njemačke da stvaramo svoj drugi dom.

Angažovani ste u kompaniji Stellantis odnosno Segula Technolgies. Kako izgleda jedan Vaš prosječan radni dan? Na čemu konkretno radite?

• Iako radim u Njemačkoj, moj radni dan skoro uvijek počinje kao da sam u Crnoj Gori - kafom i pričom sa kolegama. Poslije toga slijedi pregled elektronske pošte, jer dosta projekata radimo sa kompanijama iz Amerike i Kine ili za ta tržista, pa zbog vremenske razlike skoro uvijek ima novih informacija ili novih upita.

U većini slučajeva, a najmanje jednom sedmično, imamo sastanke sa proizvođačima djelova za automobile. Procjena ili pregled djelova nakon testiranja, u zavisnosti da li su ispunili ili nijesu standarde, takođe je jedan važan dio posla koji obavljam. Tu svrstavam i pisanje izvještaja i njihovo prezentiranje, kako bi se dobilo odobrenje za serijsku proizvodnju.

Trenutno radim na tri projekta. Prvi je koncept i testiranje dihtunga na motoru i mjenjaču za američko tržište, drugi koncept rashladog sistema za bateriju, a treći je koncept i testitranje perifernih komponenata za gorivnu ćeliju (Balance of Plant Components).

RIJADOVO FASCINANTNO OBRAZOVANJE I PROFESIONALNI PUT

Rijad Martinović je Tehničku gimnaziju završio u Njemačkoj i nakon toga, kao najmlađi brucoš tog semestra, sa 18 godina upisuje Mašinski fakultet na Univerzitetu u Visbadenu. Potom upisuje magistarske studije na istom fakultetu, na smjeru Razvoj proizvoda i proizvodnja (Product Development & Manufacturing). Radio je, pored ostalog, kod Daimler Chrysler-a u laboratoriji na različitim demonstratorima.

Diplomski rad je završio kod Adam Opela u odjeljenju za simulaciju osovina vozila. Magistarski rad, kao i prve dvije godine radnog iskustva posvetio je razvijanju dizne za dvije supstance (u firmi VIB System GmbH), da bi se nakon toga opet vratio automobilskoj industriji. Od tada, već 11 godina radi na različitim pozicijama u okviru konzorcijuma Adam Opel i General Motors (sada Stellantis), a posljednje tri godineje u firmi Segula Technologies koja je u tijesnoj saradnji sa Stellantis-om.

U domovini Vas pominju i kao pronalazača čije izume koriste poznate njemačke (automobilske) kompanije? Šta ste patentirali i o kojim kompanijama je riječ?

• Sa ovom konstatacijom se ne bih baš mogao složiti. Ukoliko radite u odjeljenjima gdje se definiše koncept novih sistema, patenti su neminovni i ostaju u vlasništvu kompanije za koju radite. Jedan primjer je već spomenuta dizna koja ima dva patenta. Zadnji na kojem sam radio sa svojim kolegama bio je uređaj za mjerenje vodonika u izduvnoj grani gorivne ćelije.

Koliko često ste u prilici da upoređujete svoj rad sa onim Vaših kolega i prijatelja koji rade u Crnoj Gori? Koja je ključna razlika u poslovanju u Njemačkoj u odnosu na onaj u Vašoj domovini?

• Generalno sam upoznat sa načinom rada i poslovanja u Crnoj Gori. Mislim da je ključna razlika u organizaciji posla i odnosu prema postavljenim ciljevima. Njemački sistem rada zaista zahtijeva odgovornost i predanost prema zacrtanim ciljevima, kao i izvršenje zadataka u određenom projektnom segmentu. To je od izuzetne važnosti u automobilskoj industriji. Jer, neispunjenje standarda samo jednog dijela može dovesti do zaustavljanja kompletne produkcije i - na koncu - milionske štete.

Koliko često dolazite u Crnu Goru tokom godine: da li su to duži periodi ili uspijevate više puta po nekoliko dana da boravite u domovini? Osim vremena koji tada provedete sa (širom) porodicom, da li imate mogućnost i da putujete Crnom Gorom?

• Crnu Goru i rodno mjesto posjećujem najmanje dva puta u toku godine. U zimskom periodu boravim do dvije sedmice, a u ljetnjem u prosjeku četiri nedelje.

Crna Gora je mala zemlja, ali nevjerovatnih raznolikosti. Prioritet mi je, ipak, da prvi dio odmora provedem sa prijateljima iz djetinjstva. Nakon toga posjeta planinskih predjela ili jezera, a na kraju - crnogorsko primorje, naravno.

Što Vam najviše nedostaje iz Crne Gore: ljudi, predjeli, ukusi ili sve to zajedno?

• Najviše mi, zaista, nedostaju ljudi i prijatelji iz djetinstva, kao i onaj neopisivi osjećaj kada dođete u svoj grad, pred svoju kuću i osjetite neki mir u duši… To je osjećaj koji možete razviti i osjetiti jedino ako više ne živite u svom rodnom mjestu.

Na koji način svoju posvećenost Crnoj Gori dijelite sa najbližima – prije svega, djecom – u Njemačkoj?

Prvi prioritet je bio da sa djecom, a i između nas pričamo našim jezikom - što smo i uspjeli. Nepoznavanje vlastitog jezika definitivno rezultira asimilacijom i gubljenjem identiteta. Drugi prioritet je da svake godine posjetimo Crnu Goru i time, koliko je moguće, razvijemo ljubav prema rodnom mjestu ili mjestu našeg porijekla. Uz sve što sam naveo pokušavamo svaki put da djeci učinimo odmor nezaboravnim, kako bi sljedeće godine jedva čekali da opet posjete Crnu Goru.

Šta biste poručili mlađim, a šta starijim generacijama u Crnoj Gori?

• Mislim da bi starije generacije trebalo da uvide svoje greške i pogubne odluke iz prošlosti, iskreno ih - barem sami sebi - priznati i zbog budućnosti svoje djece i dolazećih generacija uputiti ih putem prosperiteta, nauke, istraživanja, upoznavanja drugih i drugačijih…

Za mlade, svakako, važi ona poslovica: „Ko ne pokuša - neće ni uspjeti“.