Kad je mnogo - previše

Masovni turizam i njegove posljedice 

Protesti širom Evrope skrenuli su pažnju na nezavidan položaj lokalnog stanovništva u najpoznatijim turističkim destinacijama, pošto je život u njima postao preskup 

Već decenijama se održivi turizam promoviše kao (približno) najbolje rješenje za razvoj ove ekonomske grane. Njegove prakse zasnovane su na smanjenju uticaja turista na životnu sredinu i ljude koji žive u određenoj destinaciji. Iako je riječ o praksama na kojima insistiraju sve najveće turističke zemlje, mnogi nisu uspjeli da svoje namjere sprovedu u djelo. Tako je masovni turizam u najpoznatijim destinacijama širom Evrope ove godine dobio „povratni udarac“, pošto je lokalno stanovništvo počelo javno da protestuje zbog velikog priliva stranaca u njihove gradove, što im uslove za život čini sve gorim.

Prije petnaestak godina mnoga zaštićena prirodna i kulturna područja širom Evrope počela su da ograničavaju broj posjetilaca na godišnjem, pa zatim sezonskom i, na kraju, dnevnom nivou. Oni koji se bave očuvanjem najosjetljivijih predjela imali su jasnu sliku da i mali broj turista narušava ionako krhku ravnotežu i čini da cijeli predio sve više propada. Tamo gdje je degradacija uzela maha, posjete su ograničavali izuzetno visokim cijenama karata, pristupnih i drugih taksi namijenjenim turistima. No, ni to nije značajnije uticalo da zaštićeni predjeli u najpopularnijim destinacijama budu sačuvani. Zato su ustanovljena rigidna ograničenja broja posjetilaca, koji su morali pratiti stroga pravila tokom posjeta.

Nakon što je zvanično završena dvogodišnja pandemija korona virusa, a rampe na granicama konačno bile otvorene, masovnost turističkih dolazaka je došla do izražaja, a s njima i sve negativne posljedice. Ali, nešto se promijenilo. Njihovi domaćini su počeli da traže natrag svoje normalne uslove života, ulice bez gužvi, razumne životne troškove i cijene koje mogu da plate. Lokalno stanovništvo se proteklih par godina u nekoliko navrata i ne baš velikom broju pobunilo protiv svojih gostiju, prvo u Holandiji, a i zatim u Španiji. Ove godine je sve eskaliralo: od broja turista – koji će premašiti onaj dosad najviše zabilježeni iz 2019. godine - do broja protesta, a lokalno stanovništvo najpoznatijih turističkih destinacija širom Evrope potrudilo se da stranci znaju da nisu dobrodošli. Dvogodišnja nasilna pauza od putovanja učinila je da sada svi žele da odu u neku stranu zemlju. S druge strane, recesija i inflacija obezvređuju novac koji je trenutno na računima, pa su putovanja za mnoge najbolji način da ga potroše na nešto korisno.

Španija

Krajem maja Palma de Majorka, grad na istoimenom ostrvu, bio je centar protesta na kome je učestvovalo više od 10.000 lokalnih stanovnika koji su se žalili na sve gore uslove života zbog prisustva turista. Cijene najma stanova su toliko porasle, da su mnogi morali da se isele – uključujući one čiji je posao da svakog dana uslužuju ili pomažu turistima.

Slično je i na Kanarskim ostrvima, gdje turizam čini 35 odsto bruto domaćeg proizvoda i za njega radi 40 odsto zaposlenih. I tamo se lokalno stanovništvo „sudarilo“ sa visokim troškovima života, čemu je samo doprinio rast cijena zakupa nekretnina. To je za posljedicu imalo i smanjenje radne snage, konkretno onih koji iznajmljuju smještaj tokom rada na ostrvima. Ovdje je najveći protest protiv masovnog turizma bio krajem aprila, a učestvovalo je oko 20.000 ljudi. Lideri protesta tada su ukazali da su ostrva stigla do maksimuma korištenja svojih resursa, te da se hitno mora promijeniti odnos prema njima. Tim prije što infrastruktura nema mogućnosti više da se razvija, a broj hotela stalno raste.

Sve je eskaliralo protestima koje su stanovnici Barselone održali početkom jula, kada su turiste prskali vodom iz plastičnih pištolja i tražili da „turisti idu kući“. Grad zarađuje milijarde eura godišnje od turizma, ali stanovnici tvrde da nemaju puno koristi od toga – naprotiv. Većina protestanata bili su mladi ljudi, koji su najviše na svojoj koži osjetili loše posljedice turističke sezone. Žalili su se na nedostatak prostora za stanovanje i izuzetno visoke cijene za one nekretnine koje su još na tržištu. Troškovi života su drastično rasli, posebno cijene hrane, dok je infrastruktura postala sve više pritisnuta došljacima i na ivici pucanja. Jedna od reakcija je bila da stambene jedinice u ovom gradu više neće moći da se rentiraju turistima preko platformi poput AirBnB-a, te da će za odobrenje za takav poslovni potez morati da se obrate gradskim vlastima.

Austrija

Nisu samo mediteranske zemlje pod pritiskom velikog broja turista. To se dešava i u Halštatu, austrijskom planinskom mjestu na obali jezera, koje zbog bajkovitog izgleda privlači rijeke turista svih uzrasta.

Oko 800 stanovnika sve teže se snalazi s prilivom od oko 10.000 posjetilaca svakog dana, pa su tako prošle godine blokirali tunel kroz koji se stiže u taj grad. Kako su tada istakli, više javni prostor. Turisti „zaviruju“ u svaki kutak tog mjesta, uključujući njihove bašte, terase, pa čak i groblje.

Italija

Italijansko ministarstvo turizma pribjeglo je posebnim metodama da koliko-toliko dovede u red turistička kretanja i haos koji zbog njih nastaje širom zemlje.

U sjevernim regionima, poput Trentina, posebnim kamerama se prati protok planinara i zatvaraju se one staze na kojima ih je previše.

Stanovnici Venecije, koja je na zaštićenoj listi UNESCO-a, više od deceniju su ukazivali na odumiranje grada zarad turističkog profita. Poseban problem predstavljali su kruzeri, zbog kojih je grad na drvenim šipovima počeo drastično da se mijenja, a priliv posjetilaca sa tih brodova činio grad nepodnošljivim i samim turistima. Danas kruzeri više ne mogu da prilaze blizu Venecije, lokalne takse za turiste su značajno uvećane, a ograničen je i broj posjetilaca koji svakodnevno mogu doći u grad. No, to neće pomoći da se stanovništvo vrati u grad koji je prije samo 50 godina imao 150.000 stanovnika, a danas ih je samo trećina te brojke. Glavni razlog je taj da je većina postojećih objekata pretvorena u neki oblik turističkog smještaja.

Takođe, broj dolazaka limitiran je na dnevnom nivou i on se unaprijed najavljuje. Ograničene su i turističke grupe na najviše 25 gostiju, a njihove vođe više ne mogu koristiti megafone ili zvučnike.

U pokušaju da ograniče broj posjetilaca, pristup mnogim plažama u Pulji na jugu zemlje sada se obezbjeđuje isključivo rezevacijom putem aplikacije. Postoje i ona mjesta gdje su zabranjeni pušenje ili unošenje bilo kakve plastike. 

Amalfska obala limitira vožnju automobila njihovim šarmantnim, uskim ulicama tako što ih jednog dana otvara za vozila sa parnim, a drugi dan s neparnim brojevima na tablicama. I Kapri je, poput Venecije, uvećao takse koje naplaćuje turistima za dolazak na to ostrvo nedaleko od Napulja. 

Sardinija koja se „bori“ s rekordno visokim brojem turista zabranila je – vjerovali ili ne – da se suncobrani na plažama učvršćuju većim kamenjem. Ako to učinite, mogu vas kazniti sa 500 eura. Na sjeveru tog ostrva postoje mjesta gdje su zabranjene aktivnosti na plaži tokom noći: kupanje, paljenje vatre, korištenje mobilijara ili peškira. Ipak, muzika na otvorenom je dozvoljena, a njen prekid varira od dva do pet časova izjutra.

Diznifikacija

Brojna turistička mjesta suočavaju se sa takozvanom „diznifikacijom“. Taj izraz označava mjesta ili naselja koja su ostala bez stalnog stanovništva i u potpunosti su podređena potrebama turista.

Kako bi se to izbjeglo, potezi Venecije su široko prihvaćeni – od ograničavanja broja turista, uvođenja posebnih taksi za izletnike, do značajnog uvećanja cijena karata za turističke atrakcije. 

Ograničavanje prostora za parkiranje je još jedan koristan način smanjenja obima turista, koji se pokazao posebno isplativim za izletnike.

Takođe, sve je više onih koji se rukovode pravilom „velika vrijednost, mali obim“. Time žele da privuku visokoplatežnu klijentelu koje će biti daleko manje nego „običnih“ turista čime će se smanjiti pritisak na lokalnu infrastrukturu. To, ipak, ne pomaže lokalnom stanovništvu koje će zbog rasta svih cijena posljedično biti suočeno sa izuzetno velikim troškovima života.

Konačno, priča o „razuđivanju“ turista u manje poznate odnosno manje posjećene djelove destinacije sada može naći pravo uporište u strateškim dokumentima i promocijama.

Grčka

Jedno od svjetski poznatih turističkih atrakcija, ostrvo Santorini, poznato po čisto bijelim kućama sa plavim krovovima odakle se pruža izuzetan pogled na more, još je jedno „poprište“ sukoba turista i lokalnog stanovništva. Naime, ovo mjesto sa 20.000 stanovnika svake godine privlači blizu 3,4 miliona posjetilaca – mahom onih koji na njemu borave samo nekoliko sati. Santorini je omiljena destinacija putnika sa kruzera i u špicu sezone ih tamo svakodnevno stiže čak 17.000, gdje većina samo želi divan pogled i savršenu fotografiju koju će postaviti na društvene mreže. Tokom dana prenatrpano, ostrvo postaje praktično pusto nakon što sunce zađe i odu svi brodovi. 

Ljepota se na surov način poigrala s ostrvom: zbog prevelikog broja izletnika tokom dana, hoteli na Santoriniju su ove godine ostali prazni. Lokalno stanovništvo neće moći dovoljno da zaradi od komplementarne ponude, pa se postavlja pitanje – od čega će živjeti kada dođe zima. 

Jedno od rješenja koje su ponudili čelnici ostrva je ograničavanje broja putnika s kruzera na samo 8.000 dnevno, i to već od naredne godine. Ipak, stav tamošnjih turističkih radnika je da se infrastruktura nije širila i ostala je na istom nivou kao prije pola vijeka. Da bi se zadovoljile sve strane, potrebno je što prije obnoviti i proširiti.

Tako se protesti „prelivaju“ iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, s namjerom da svim turistima postane jasno da su gradovi – prije svega – za život njihovih stanovnika, a tek onda za strance koji su tu na kratko.

Hrvatska

No, lokalno stanovništvo nekih zemalja ostalo je nijemo, iako se godinama suočavaju sa istim problemima. Konkretno, u Hrvatskoj su izostale takve reakcije, iako su posljedice bile iste u ključnim turističkim centrima. Prema pisanju tamošnjih medija, jedna od rijetkih akcija je ona građanske inicijative Stanari zajedno iz Splita, koja se zalaže za deapartmanizaciju stambenih zgrada, odnosno zabranu pretvaranja nekretnina isključivo u smještajne kapacitete.

No, stručnjaci znaju o čemu je riječ. Poput Crne Gore, i Hrvatska ima visok udio privatnog smještaja u ukupnim kapacitetima, koji u nama susjednoj zemlji dostiže 60 odsto. Poređenja radi, u Španiji taj vid smještaja je zastupljen 26 odsto, u Grčkoj 23 odsto, u Italiji 26 odsto, a u Francuskoj samo 18 odsto. Dominantan smještaj predstavljaju hoteli najrazličitijih tipova i kategorija.

Masovni dolasci stranaca u pojedine gradove čine privlačnim sezonsko rentiranje nekretnina, čije cijene u kontinuitetu rastu. Ljudi relativno niskih primanja (u odnosu na ostatak zemlja Evropske unije) na taj način lako dodatno zarađuju i zaokružuju prijeko potrebna primanja da bi preživjeli godinu. Previše turista za njih uvijek predstavlja priliku da imaju visoku popunjenost, a nerijetko i dobru zaradu zbog visokih cijena. Tako je individualna korist „nadjačala“ kolektivnu svijest da pretjerane gužve mogu donijeti samo loše po lokalno stanovništvo.

Crna Gora – razloga za turističke proteste ima ali ih kod nas nema

U krajnjem, ako sve ovo poredimo sa situacijom u Crnoj Gori, ko je još svih ovih godina protestovao zbog toga što imamo nepregledne kolone duž cijelog primorja koje se, praktično, ne kreću? Ili zbog toga što cijelo jedno naselje ljeti nema vode za piće? Ili zbog toga što su kontejneri prepuni, a komunalne službe ne stižu da isprazne smeće? Ili zbog toga što se infrastruktura popravlja baš u špicu sezone? Niko, a sasvim sigurno će tako biti još mnogo godina.