Kakav nam turizam (ne)treba

Raj na Mediteranu, ljepotice planine, zemlja magičnih kontrasnih ljepota i savršene klime za cjelogodišnji boravak… uz to i najkontroverznija zemlja. Takva nam je Crna Gora. /

Kontradiktorne vizije Crne Gore koje svaki dan slušamo dovoljne su da vam se zavrti u glavi. Ali kao što je to slučaj i sa svim klišeima, stvarnost je daleko komplikovanija.

Čak i ako nijesi imao puno, uvijek si mogao smisliti način da se snađeš. Mogli ste negdje pronaći mjesto za život i preživjeti u ovoj zemlji. Mnogo se toga promijenilo i opteretilo već opterećen život u ovoj zemlji. Mladi su brzo shvatili sve pa odoše po svijetu za boljim sjutra… Mogu li ljudi ovdje stvarati bez snobovskog pogleda onih koji misle da su sve shvatili?

Daleko od fantazija i projekcija, Crna Gora je siromašna zemlja kojoj su prijeko grad potrebna ulaganja i drugačiji pristup turizmu na koji se oslanja ekonomija ove zemlje. Nažalost, čini se da idemo u pogrešnom smjeru.

Za mnoge djelove Crne Gore turizam je značio izlazak iz zone siromaštva, ali moramo paziti da ne iskočimo iz šina voza koji treba da ide u tom pravcu… Turizam treba da sačuva zavičaj i lokalne vrijednosti, ali ima i moć ako je upravljanje njime u pogrešnim rukama da prirodne prostorne vrijednosti pretvori u potrošno dobro – jednokratno potrošivi resurs što otvara odavno pitanja načina raspolaganja, korišćenja i upravljanja javnim prostorima.

Turizam nam je, odavno to tvrdimo, glavna industrija i nadmašio je propalu lokalnu industriju. Rast turističkog smještaja ostvaren je dominantno pretvaranjem stambenih nekretnina u nekretnine za kratkoročan najam turistima. Taj je proces izmijenio lokalne zajednice i narušio svakodnevni život stanovnika. Povećanjem ponude nekretnina za turiste u stambenim nekretninama smanjila se dostupnost stambenih jedinica za lokalno stanovništvo i uzrokovalo porast cijena najma i nekretnina. Osim nepodnošljivih cijena stanovanja, te promjene takođe pridonose procesu iseljavanja. Struktura stanovništva, socijalna (ne)sigurnost, komercijalne usluge te javna i društvena infrastruktura su glavni motivi stanovništva za iseljavanje. Rezultati su jasno vidljivi, osjećamo ih na svojoj koži: jasno pokazuju kako turizam otima stambeni, javni i zajednički prostor destruktivnom konzumacijom prostora te time ugrožava navike i socijalne interakcije ljudi u njihovim mjestima stanovanja što poteže pitanje sigurnosti opstanka našeg identiteta. Time se bitno onemogućava korišćenje prostora kao javnog dobra i to utiče na sigurnost egzistencije naših budućih generacija u sopstvenoj zemlji.

Turizam treba da sačuva zavičaj i lokalne vrijednosti, ali ima i moć ako je upravljanje njime u pogrešnim rukama da prirodne prostorne vrijednosti pretvori u potrošno dobro – jednokratno potrošivi resurs što otvara odavno pitanja načina raspolaganja, korišćenja i upravljanja javnim prostorima.

Htjeli smo da budemo regionalna turistička sila, a sad smo niko i ništa. Država mora postati dobar preduzetnik, ostaviti se velikih priča, primiti se posla i staviti u funkciju razvoja ove zemlje. Snažno turističko brendiranje je neophodno i jedan je od najvažnijih uslova uspjeha turističke destinacije. Zato je potrebno mapirati relevantne lokalne običaje koji destinaciju čine jedinstvenom kako bi ih uključili u proces upravljanja brendom destinacije te oblikovanja turističke ponude i javnog prostora. Tu nema velike priče. Strategije se ne pišu na pet hiljada stranica, već na dvije-tri, a taktika i operativna politika posao je izvršne vlasti i parlamenta. Crnoj Gori nedostaje planiranje. Ti ljudi moraju znati pozicionirati Crnu Goru u Europu, no ne kao objekt, što je sada slučaj, već kao subjekt. Kada se definišu ciljevi, moraju se preispitati materijalna sredstva koja imate da biste ostvarili te ciljeve i koja su vam ograničenja na tom putu.
No, to znači i nešto što će trajati 10-15 godina. Ako i krenemo u takav proces ikad… Političari se trebaju uklopiti u taj koncept, a ne mijenjati ga preko noći. Ljudi koji su to u stanju, dakle koji žele misliti na zemlju koju vode i o kojoj odlučuju, mogli bi iz postojećih resursa nešto napraviti. Vidite li nekog ko može napraviti neki valjan iskorak?

Crna Gora se već dugi niz godina posmatra kroz prizmu turizma, i to samo ljetnjeg, kad se najveći broj gostiju odluči da posjeti obalu zbog sunca i mora, planine zbog aktivnosti i nestvarnih ljepota cjelokupnog sjevera…

Međutim, ima li turizma u Crnoj Gori nakon ljeta? Treba li da se turistička sezona završi s prvim jesenjim kišama i početkom školske godine?

Iako svjesni potencijala koji imamo i činjenice da bi nas gosti mogli i trebali posjećivati tokom cijele godine, kako to da zemlja s tako prelijepom obalom i moćnim planinama, rijekama, jezerima… nakon ljeta bilježi skromne turističke brojke.

Gdje nam je kulturni turizam, sportski, zdravstveni, kongresni...? Šta poručujemo turistima koji su se odlučili za boravak u Crnoj Gori u ovo doba godine? U najmanju ruku da su pogriješili ili destinaciju ili vrijeme... 

Svi koji volimo ovu zemlju, svi koji se bave turizmom, podrazumijevano žele moderan, održiv i ekonomski opravdan turizam.

Gdje je svijetlo na kraju ovog tunela osim svjetlosti Sunca koje voli ovu zemlju?