Kako sam kalio čelik

Nijazim Ziko Alković čuvar kovačkog zanata
Ziko Alković potiče iz kovačke familije. Tri generacije njegovih predaka bavili su se ovim zanatom. Priča nam da je radnja njegovog đeda bila blizu nekadašnjeg hotela „Crna Gora“. No, neugledne kovačke radionice su smetale republičkom i gradskom rukovodstvu, pa su ih po naređenju Blaža Jovanovića 1949. godine prebacili na tadašnju daleku periferiju, u zadnji red kuća na Cvjetnom brijegu.

„Ponijećeš ovo kod Zika da se napravi i reči mu da ću doć’ da uzmem i platim“.
Prošlo je mnogo godina od prvog puta kad me otac poslao na Cvjetni brijeg kod Nijazima Zika Alkovića, jednog od posljednjih podgoričkih kovača. Vazda je trebalo naoštrit’ śekiru, prekovat’ kosijer, ispraviti lopatu ili motiku...
Odavno alatom ne rabotamo niti stari, niti ja. Ziko i dalje u svojoj kovačnici vrijedno radi i zarađuje hljeb s devet kora.
Danas kod Zika idem kao kod prijatelja. Ne samo naše kuće, već i mog ličnog. Obradovao mi se, ka’ najrođenijem. I meni i Balši koji je došao da ga fotografiše.
- Ne volim da poziram, ali ajde kad mora. Više sam volio da fotografišem, nego da me fotografišu, kroz smijeh priča Ziko koji se jedno vrijeme amaterski bavio fotografijom.
Sjedamo u radionicu i započinjemo razgovor. A razgovora bez kafe i rakije nema. Lijepo je počela ova radna subota. Balša je iznenađen izgledom radionice. Kaže da je kovačnicu zamišljao kao mračnu vrelu prostoriju punu dima i prašine. A kod Zika kao u apoteci. Čisto i prozračno, nalik na neku konobu, a ne na radionicu.

Zikova kovačnica veća atrakcija strancima
- Dosta stranaca dolaze da vide kako kujem. Njima je to interesantno, jer ovakvo nešto su mogli da vide samo na televiziji. Skoro mi je pred radionicu stigao autobus pun stranaca koji su došli da vide što ja to radim. Nijesam mogao sve da ih primim. U razvijenim državama su stari zanati mamac za turiste. Svi turisti dođu da vide što to zanatlije čine, da od njih kupe neku sitnicu. Ono što mi radimo je ručni rad, a on se svuda na svijetu cijeni. Da je sreće sve zanatlije terzije, kujundžije, krojači, slastičari... bili bi na jednom mjestu i to bi ljudima bilo veoma interesantno, pa bi dolazili da vide. Od toga svi imaju koristi. Usput turisti svrate u restorane i kafane da popiju piće, nešto pojedu... Što se duže zadrže ostave više novca. Te pare ostaju gradu. A ako nemamo što da im ponudimo, oni samo produže i pare potroše neđe drugo, sa gorčinom u glasu priča Ziko.

DA JE SREĆE SVE ZANATLIJE TERZIJE, KUJUNDŽIJE, KROJAČI, SLASTIČARI... BILI BI NA JEDNOM MJESTU I TO BI LJUDIMA BILO VEOMA INTERESANTO, PA BI DOLAZILI DA VIDE. OD TOGA SVI IMAJU KORISTI.

Od muke pošao u kovače – a taj zanat samo kod nas nije na cijeni
Ratovi i muke s početka devesetih godina prošlog vijeka naćerali su Alkovića da nastavi zanat svojih predaka. Do tada je radio na Željeznici, u sektoru održavanja signalizacije.
- Posljednja plata koju sam primio iznosila je tačno pet njemačkih maraka. Za te pare mogao sam da kupim samo kilo kobasica. Imao sam sreće da znam ženu koja je radila u prodavnici i koja mi je to malo mesa sačuvala. Sjutradan bih za te pare mogao da kupim samo jedno jaje. S vrata me supruga pitala jesam li što trgovao. Stavio sam kesu na sto i rekao da je to sve što sam mogao da kupim za platu. Nas četvoro je trebalo da preživi mjesec dana od tih pet maraka. Sjutradan sam dao otkaz i počeo da radim u očevoj radionici. Sreća je što sam mu od malih nogu pomagao dok je radio, pa sam se lako vratio u radni proces, prisjeća se Alković početaka rada. Prošlo je od tada više od dvije i po decenije, a sve što je stekao Ziko je stekao od čekića i nakovnja. Nije lak hljeb koji kovači zarađuju, ali naš sagovornik kaže da mu od napornog posla teže pada to što nema nikakve pomoći.
- Od države i grada nema pomoći, niti volje i želje da se stari zanati održe. Ono što je svuda normalno, kod nas, izgleda, nije. Zapostavljanje zanata i zanatlija od strane države traje dugo. Moj sin neće da se bavi kovačkim zanatom, već je završio školu za kuvara. Možda bi i on bio kovač kao njegovi preci kada bi država i opština stipendirala zanatlije, ali to kod nas nije slučaj. Stari zanati ne donose sigurnost. Mi imamo samo ono što zaradimo. Na zapadu je zanatstvo zaštićeno i ima podršku države, pokrajina i lokalnih zajednica. Prije devet godina država je dobila grantove od Evropske Unije u visini od 300 hiljada eura za projekat očuvanja starih zanata. Đe su i kako potrošene te pare, ja ne znam, ali znam da meni niko nije ni vreću ćumura donio, priča Ziko iskreno ljut.

Ne može se sve parama platiti
Iako je dva puta gorjela do temelja, Zikova kovačnica je kao feniks nicala iz pepela. Nije tada bilo pomoći nadležnih službi ni gradskih, niti republičkih. Sa zidova pažnju plijene i nekolike umjetnine, među kojima se izdvajaju drvena skulptura žene koja kleči i bakarni grb Socijalističke Republike Crne Gore.
- Dosta ljudi je dolazilo i tražilo mi da ga otkupe. Sve sam ih odbio jer mi je to uspomena od oca. Ne bih ga da’ ni da mi kuću nude. Neke stvari nijesu na prodaju, kaže Ziko.
Na drugoj strani je drvena skulptura žene koja kleči i za koju stari kovač ima interesantnu priču. Navodno je to jedna od skultpura koje je radio proslavljeni umjetnik Petar Lubarda.
- Jedan dan dođem kod komšije i vidim mu ispred kuće gomilu trupica, drveta, dasaka, greda i cirkular spreman za rad. Pitam ga što to čini, a on veli da sprema drva za potpalu. Među svim tim materijalom naiđem i na ovu skulpturu žene. Pitam ga da li će da mi je da i donesem je u radionicu. Više puta su dolazili i tražili mi da je prodam, ali nijesam htio. Ovđe je našla svoje utočište i dok je kovačnice i ona će biti tu, priča Ziko.

Gvožđe se kuje dok je vruće
Razgovor lagano teče kao rakija koju pijemo. Ziko ustaje da podloži oganj, jer valja malo i raditi. Pokazuje nam śekiru koju treba prekovati i ispraviti. Stavlja je u gomilu uglja da se ugrije. Mjesto starih mjehova žar raspiruje električni ventilator pa se vatra brzo razgorila. Nedugo zatim Ziko kliještima vadi sjekiru koju treba ispraviti, stavlja je na nakovanj i snažnom desnicom diže teški kovački čekić. Zvonki zvuci metala odjekuju mahalom, a razgovor za trenutak prestaje. Nakon par udaraca kovač vraća metal u oganj. Nazdravljamo još jednom lednom lozovačom i nastavljamo priču. 
- Kod mene dolaze ljudi sa različitim željama. Ima onih kojima treba neku alatku naoštriti, izbrusiti ili prekovati, ali i onih sa složenim zahtjevima. Postoje djelovi za razne mašine koji se više ne mogu naći ili su jako skupi. Zato ljudi dođu kod mene da im napravim, priča Alković čija je vještina mnogima bila jedino rješenje.
Septembar i oktobar su mjeseci kad u radionici ima najviše posla. U mjesecima oko Nove godine slabo ko dolazi, pa zimu treba izgurati. Proljećno sunce ogrije i kovače jer ljudi kreću u poljoprivredne i građevinske poslove, pa i alat treba spremiti. U Zikovoj radionici tada biva kao u košnici.
-To je period kad narod počinje da radi oko bašte. Tada dolaze sa plugovima i ostalim alatom za rad. S proljeća i u ovo doba obično nadoknađujemo posao kojeg nema tokom zime i ljeta, priča Ziko.

Kovao mačeve za kralja
Jedan od mušterija kovačke radionice Alkovića bio je i čuveni podgorički bodibilder i samoproklamovani kralj Crne Gore Boro Miranović. Prisjećamo se Borovih performansa koji su zabavljali i nas, tadašnju đecu, ali i odrasle. Spartanski građeni “kralj” bi na oklopljenom motoru došao do Centra. Nakon toga je, sa krunom na glavi i dugačkim plaštom, koračao Ulicom Slobode noseći ogromni mač.

Izvor: YouTube

- Mač je bio težak ka’ đavo. Imao je sigurno preko 30 kila. Samo je Boro mogao da ga nosi, jer je bio snažan. No, jednom je bio kod mene u radionici da bi vidio kako brusilicom režem neki metal. Tražio mi je da on to ručno prereže bonsekom jer mu je to služilo kao trening. No, nenaviknut na ovakav “trening” Boro je brzo “izdušio” pa sam ostatak posla, ipak, završio uz pomoć mašine, prisjeća se uz osmjeh Alković.
Nije to jedina anegdota vezana za Bora kralja. Ziko priča da je gledao Bora na televiziji kako priča da je mačem presjekao nakovanj kada je isprobavao mač. Tako nešto je nemoguće, osim u narodnim pjesmama i laboratorijskim uslovima.
- Mora da je Boru inspiracija za tu priču bio nakovanj mog đeda koji nije imao jedno “uvo”, kaže Ziko.
Zikov otac je Boru pored mačeva pravio velike katance od pet i sedam kila.

Radovima okitio cijelu Crnu Goru
Alković je svojim radovima „okitio“ cijelu Crnu Goru. Radio je za mušterije na Svetom Stefanu, Kotoru, Budvi, Perastu, a dosta i po sjeveru zemlje. Kaže da su mu najdraži tri lustera koje je radio za jednu palatu u Perastu.
Dosta je Ziko radio za vjerske objekte, a za njih kaže ima niže cijene. Ista je stvar za kulturne institucije. Radio je Alković mnoge scenografske elemente i rekvizite za brojne predstave. Rado ode da pogleda predstave, posebno one dobre. No, ima i onih drugih, pa mu se desilo da u pozorištu uz neku dosadnu dramu – prikunja.
Ziko je radio i dosta za film u kojem je glumio čuveni Bad Spenser.

STARI ZANATI NE DONOSE SIGURNOST. MI IMAMO SAMO ONO ŠTO ZARADIMO. NA ZAPADU JE ZANATSTVO ZAŠTIĆENO I IMA PODRŠKU DRŽAVE, POKRAJINA I LOKALNIH ZAJEDNICA.

Zikovi radovi nalaze se čak i u Parizu. Prisjeća se kako mu je prijatelj iz djetinjstva Nikola Antić, proslavljeni košarkaš i trener, tražio da mu napravi zaštitu za balkon za stan u Parizu. Pokazao mu je fotografiju kako zaštita treba da izgleda i Ziko je morao da napravi identičnu.
- Tamo ne možete da stavite što vam pane na pamet, već mora da se zadrži ambijentalna cjelina i izgled koji je odobrila neka stručna služba, kaže Alković.
Rad majstora se u Francuskoj itekako cijeni, pa su i cijene paprene. Za ono što je Ziko uradio za male pare, u Francuskoj bi dobio 1700 eura.

Sat-kula želja živa
Najmanje je, kako kaže, radio u Podgorici, jer su ga nekako uvijek zaobilazili. Alkoviću je želja da okuje Sat kulu, odnosno četiri velika otvora na vrhu kroz koji ulaze golubovi.
- Želja mi je da mi dozvole da to okujem, da mogu jednog dana unučadima da kažem da sam ja to radio. Za tako nešto koristio bih tradicionalni „podgorički plet“. Svaki region ima svoj stil, pa na Kosovu ili u Boki postoje različiti stilovi, u zavisnosti od toga koja je umjetnost imala presudan uticaj na zanatlije. Treba iskoristiti moje umijeće dok sam živ, jer kad ja batalim s poslom više neće biti kovača u Podgorici, kaže Ziko sjetnim glasom.
Stari majstor tvrdi da u Staroj Varoši nema kapije da valja, ili da je neki balkon okovan kako treba. To što je urađeno nema veze sa podgoričkim stilom.

Bez dobrog nakovnja nema rabote
Jedan od najbitnijih alata svakog kovača je nakovanj. Svaki njegov dio ima svoju funkciju i posebnu namjenu. Ziko se prisjeća kada su kovači nekad uzimali da oklepaju i okale nakovnje. 
- To je bila prava moba jer su majstoru morali da pomažu barem dva tri jaka čovjeka. Za taj dan se spremao dobar ručak jer bi se majstor i ovi što mu pomažu dobro pomučili. Prvo cio nakovanj mora da se ugrije u velikoj vatri da bi se usijao. Onda je majstor čekićima udarao da izravnja strane, da ukloni sve neravnine. Nakon toga bi se nakovanj brusio da bude ka’ staklo. Onda su usijani nakovanj nosili na Ribnicu da ga ledna voda kali. To se radilo zimi kad je vodostaj visok i voda hladna. Studena voda je odrađivala svoj posao. Tako iskaljen nakovanj nije imao tragova, pa je čekić bolje odskakao. I ivice nakovnja su bile oštrije. To su velike prednosti za svakog majstora, priča Alković.

Nekad smo bili velika familija
Sa nostalgijom se Ziko prisjeća starih vremena kad je cijela Podgorica živjela kao jedna velika porodica. No, od toga je malo što ostalo. Promijenio se grad, promijenili se ljudi.
- Mi smo Staru varoš nepovratno izgubili. I, nažalost, skoro ništa se ne radi da bi se njeni posljednji ostaci sačuvali. Ja sam mogao moju radionicu da ozidam od blokova i da bude gotova za par dana. Ali sam želio da ona ima izgled starih kovačnica, pa sam doveo majstora koji je cijelo ljeto zidao. Ja sam po najvećem žaropeku na ledini ispred kuće kovao dok radovi na kovačnici nijesu bilo gotovi. No, vjerujem da će nekome i ova radionica smetati i da će je jednog dana srušiti.

Osnovci dolaze, buduće zanatlije - ne
Iz Mašinske škole kod Alkovića su dolazili profesori da vide proces kovanja. Međutim, srednjoškolci iz stručnih škola ne dolaze nikad. Ziko se nada da će se to promijeniti jer bi rado naučio nekog mlađeg vještini koja se generacijama prenosila u kući Alkovića.
- Nastavnici iz osnovnih škola dovode đecu da im pokažu kovački zanat. Dolaze i vaspitačice sa đecom iz vrtića da vide kako izgledaju stare zanatlije. Ja im dođem kao neki divlji čovjek koji kuca u metal, atrakcija koju dolaze da vide. Ja im kažem „Đeco, ako ne budete učili moraćete da radite kao ja“, a oni se smiju, priča Alković.
Sa Zikom bi pričali ljetnji dan do podne, ali treba raditi. I Ziko da kuje vruće gvožđe, a Balša i ja da vezemo priču o vrijednom majstoru koji od zaborava čuva drevnu kovačku vještinu. Nadamo se da će do našeg narednog viđenja sa Zikom država naći mehanizam da mu pomogne i da će iz njegove radionice izaći još generacija vrijednih zanatlija.