Ko ovo more platit'

Ana Bulatović i Pero Čupić - 88 dana i noći na jedrilici
Mladi par Anu Bulatović i Pera Čupića upoznali smo u Herceg Novom, neposredno nakon njihovog povratka sa višemjesečnog putešestvija morem na jedrilici... Isplovili su iz Boke Kotorske krajem avgusta i oplovili više od 600 morskih milja do najudaljenijeg ostrva Raba i nazad. Možda bi ostali i duže ali nije se smio prekoračiti dozvoljeni boravak od strane EU od 90 dana. Rado su podijelili za naš časopis nesvakidašnja iskustva i dogodovštine sa svoje avanture morem…

NA JEDNOM KUPANJU SMO ČULI MJEŠTANINA KOJI KAŽE: ”KO OVO MORE PLATITI?”. TA UZREČICA NAM JE POSTALA MOTO PUTOVANJA I KORISTIMO JE PRED PRIZORIMA KAD OSTANEMO BEZ RIJEČI

Ana je u Beogradu studirala grafiku, a završila je i slikarstvo i instalacije, a Pero turizmologiju u Baru, iako priznaje da neće tim da se bavi, da su mu draže barke i more i lijepi predmeti od drveta.
Jedrilica kojom plove je duga oko 7 metara, nepoznate istorije, moguće Džipsi britanske gradnje, sa osnovnim za boravak na moru. Zove se Nora, zadržali su prethodno ime jer je brod kao osoba. Kako bi bilo upoznaš nekoga pa mu promjeniš ime, kaže Pero. 
Jedrilicu Ana i Pero imaju dvije i po godine, a ovo im je drugi put sa njom da jedre hrvatskim morem… Pitamo ih kakvi su uslovi za tako dug boravak – život na jedrilici, a Pero nam opisuje: ”u kabini visina do pasa, plinski rešo i škafa, ali pokazala se sigurna i srećna.” Rekli bismo za srećan put je dovoljno dvoje i jedrilica i more. I dobar vjetar.

Arhipelag Kornati
Goli otok

C.M: Zašto ste odabrali baš jedrilicu i da “putujete na jedra”?
Pero: Maštao sam uvijek o jedrilici iako nikad nisam jedrio. Svidjela mi se ideja o putovanju na jedra, bez goriva. Jedrenjaci su obilazili svijet, to je putujuća kuća, imam plovilo i staža u avanturama i sve staviš unutra, ne moraš postavljati šator svako veče.

C.M: Kakav vam je bio dnevni ritam, pravila i način života na tako malom brodu?
Pero: Jednostavan, vrlo jednostavan, ustajanje, umivanje, napravit doručak na provu ili pozadi. Nema moraš ovo, moraš ono kao kod kuće. Ako ima vjetra odmah se jedri i sve to se obavlja usput. Zato smo potrošili samo 40-50 litara goriva. Vjetar kad dođe, mi ga zovemo prevoz, ideš. Nori je mrtvi ugao orcu 120 stepeni, nema smisla da ideš na silu. Kad nema vjetra onda se radi… motor smo koristili samo za pristajanje kad smo na par milja od luke. Prema vjetru smo birali do kojih ostrva ćemo ići. Slično kao jedrenje prije 100 godina. Izabrali smo septembar za putovanje kad nema mnogo turista. Oboje ne volimo da dođemo u mjesto gdje cvjeta turizam. Ljepše je kad je
na moru manje plovila – osjetiš lokalni duh mjesta koji posjećuješ...
Što su ostrva bila manja, to nam je bilo slađe iskustvo druženja sa narodom i uopšteno ostrva su očuvanija. Na nekim nema ni auta, to je predivno.

Hvar, bivši tunel za podmornice

C.M: Koja vam je bila prva stanica na putovanju?
Pero: Cavtat, prijava, carinske formalnosti pa ostrvo Lokrum koji je park prirode. Fantastična mediteranska vegetacija i životinje koje se ne boje ljudi. Zatim sidrenje na Koločepu, dijelu Elafita ispred Dubrovnika. Sjutradan je u jakoj orci počela da se cijepa đenova pa smo se vratili u Dubrovnik da ga okrpimo. Meštar za jedra, Žarko oduševljen našom pričom, zakrpio nam je đenovu besplatno i omogućio vez u jedriličarskom klubu Orsan. Zatim krećemo od ostrva do ostrva, Daksa, ostrvce u obliku srca, Jakljan pa Mljet, prvo veće ostrvo. Tu se nijesmo zadržali ovoga puta. Prvo zadržavanje je bio Vrnik, ostrvce kod Korčule. Tu smo bili prošle godine, morali smo se vratiti, prečarobno je. Tu je stalo vrijeme, samo nekolicina porodica živi tu, i to uglavnom ljeti.

Daksa - ostrvce u obliku srca
Ostrvo Lavsa

Otočić ima 29 kamenoloma sa nadaleko čuvenim kamenom. Kvalitetan i vječan krečnjak ugrađen je u Aja Sofiju, venecijanske palate, Knežev dvor u Dubrovniku je napravljen od njega, popločan Stradun. Čak je stigao i do Amerike gdje krasi djelove Bijele kuće. Za dva sata se napravi krug kamenom obalom, neko mulo, borovi, proćakula se sa mještanima u male. Sjetili su se nas od prošle godine. 
Lumbarda, maleno ribarsko naselje, istočni djelić otoka Korčule je lijep, no ne možemo se vezati jer je pješčana obala. Plivam do plaže pa u vinogradu berem grožđe. Skupljamo voće, narandže i bademe…
Ana: Vrdnik je ostrvce umjetnika, vajara, gdje je svaki đardin, poseban unikatan. Ljudi su topli, susretljivi, pričaju sa nama kao da nas znaju čitav život, divan osjećaj, kaže nam Ana. Dočekao nas je koncert klasične muzike, izvođači su kostiminirani, izlaze iz crkve ili je obilaze dok sviraju i pjevaju.
Pero:  Zato sjednemo na klupu na obali ispod zidina, tu divlja zapadnjak i divimo se prirodi, to volimo. Od djetinjstva u Herceg Novom sam volio jugo kad divlja more, kad drugi bježe, da gledam more.

Rab

C.M: Kako ste dočekivani na ostrvima?
Pero:  Svuda smo dobro dočekani, stekli prijatelje, ljudi su bili srdačni. Na Kornatima smo doživjeli lijepo iskustvo u seocetu u uvali Lučica, maltene u pustinji. Kornati su inače goli kamen, a okolo vidite žute strmine i ovce. Tu smo upoznali čovjeka koji je služio vojsku u Boki. Insistirao je da nam da dvije ribe što je ulovio taj dan… Ostala mu je Boka u srcu. Prije toga smo imali situaciju kad nam je pukao timun na ostrvu Smokvica pa nam je vlasnik restorana Pikolo pomogao, dao nam alat i vez na muring.

C.M: Gdje ste se najduže zadržali?
Pero: Najduže smo boravili na Korčuli, sedam dana. Do nje smo maltene prelijetali, jer nam je sve bilo poznato od ranije. Vjetar nas je zadržao, uglavnom smo pratili vjetar, on nam je određivao da li ćemo sa jedne ili druge strane. Teško je pratiti svoju sudbinu, tako putanjom za vjetrom ali je nevjerovatno kako te dovede na vrata nekog dobrog čovjeka sa kojim ćeš kasnije postati prijatelj. Samo slušam vjetar i uvijek je super
Ana: Prošle godine nas je vjetar nosio južnom stranom Hvara od uvale do uvale, sada smo plovili pravo u Stari grad koji su osnovali Grci prije 2400 godina. Očuvan je, ušuškane uličice, kao iz bajke. 

Hvar, stari grad

Pero:  Vidjeli smo mnogo starih gradova na ovom putovanju koji nijesu pojedeni turizmom, ne možeš se nagledati.  U povratku smo opet se zadržali na Hvaru i pomagali prijateljima u berbi maslina i ostali 7 dana. Kod Brača nas je uhvatila kiša, stali smo samo u jednu uvalu, drugčije nije imalo smisla. Inače smo maksimalno koristili more, kupali se, uživali pola dana u moru ako dozvoli vrijeme, živjeli sa lokalnim stanovništvom. Na jednom kupanju smo čuli mještanina koji kaže: ”ko ovo more platiti?”. Ta uzrečica nam je postala moto putovanja i koristimo je pred prizorima kad ostanemo bez riječi.
Šoltu smo “prelijetali, kao Drvenik Veliki, nekoliko malih ostrva nakon njega. Na Žirju smo se sklonili od juga.
Ana: Sa Žirja se pruža divan pogled na Kornate i prema sjeveru. Kornati su ludilo, mi smo očekivali oaze a ono goli kamen. Ima 89 otoka, sve je u kamenu, osim ako su uspjeli da omeđe škrapu i usade masline ili drvo. Potpuno je različito, vidjeli smo Kornate dok je bio jugo, tako da su se susrele dvije divljine koje su veličale jedna drugu, divljina kamena i divljina mora.
Pero: Surovi izgled ostrva poklopljen sa jugom, bilo je to uživanje tih 5-6 dana. Htjeli smo se zadržat, ali nema butige, ni vode ni hrane. Slijedili su Božava na Dugom otoku, ostali smo tri dana, spustili se do bivšeg tunela za podmornice, obilazili plažice koje su česte i lako pristupačne.

VRNIK, OSTRVCE KOD KORČULE - TU JE STALO VRIJEME, SAMO NEKOLICINA PORODICA ŽIVI TU, I TO UGLAVNOM LJETI. OTOČIĆ IMA 29 KAMENOLOMA SA NADALEKO ČUVENIM KAMENOM

C.M: Jeste li kad bili na slatkim mukama: ostati ili ići dalje?
Pero: U glavi je bilo, onako, brojiš dane koliko ti treba stići i vratiti se. Jedino je zbog toga bilo, vrijeme je da se kreće. Uvijek pozdravljamo bilo ostrvo ili grad u kojem smo bili sa mahanjem i hvala ti… 
Ana: Žao nam je poći ali idemo opet dalje i nešto će se lijepo desiti. Mi svaki put kad isplovljavamo iz vale u kojoj smo, okrenemo se i kažemo hvala ti. Zadrže nas dobri ljudi kao na Rabu gdje smo sreli čovjeka koji nas je ugostio i našao vez. Ponašao se kao da nas zna i sve je želio da nam pokaže i da učini. Tada je teško poći jer vam to mjesto postane kao naš Novi. Ali polazili smo dalje, da upoznamo još ljudi, vidimo i iskusimo nešto novo…  Najdalja mjesta na ovom putovanju do kojih smo došli su Cres i Krk.

Uvala Božava, Dugi Otok

C.M: Da li možete nešto posebno izdvojiti, neki poseban utisak sa ovog putovanja?
Pero: Prisustvovali smo na Malom Lošinju dočeku jedrilice Hir 3 koja je oplovila svijet po drugi put. Sada sa hrvatskim jedriličarem Sašom Fegićem koga smo upoznali, kao i njegovu saputnicu Marinu Đukanović. Došli smo na rivu baš kad su oni dolazili. Bili smo oduševljeni jer i sami putujemo. Ispričali smo se s njima, gledali fotografije. Upoznali smo i Sena iskusnog jedriličara sa kojim smo se više družili narednih dana. On je inače na barci od rođenja i bio nam je vodič narednih dana - upoznavao nas je sa mjestom. Vidjeli smo drveni brod Nerezinac koji je obnovljen sredstvima EU i pod zaštitom je države.
Ana: Nevjerovatno je upoznati čovjeka kao što je Seno koji ti odmah nudi gostoprimstvo i kaže “evo vam ključevi od kuće”.

Veli Lošinj

C.M: Na vašem putovanju skoro da nijeste koristili marine?
Pero: Marine izbjegavamo, samo na sidri ili ako nas neko ponudi vez. Nije to taj osjećaj ako mogu da biram naravno da ću da izaberem izolovanu uvalu. Cijela je uvala tvoja, doručak, ručak i večera. Ni jedan restoran ne može da ima takav pogled.

“OVO JE GUŠT, NIKO TI NIJE NAD GLAVOM, CIJELO VRIJEME SI NA MORU. ŽIVIŠ OD MORA, MORE TE HRANI. NIKAKVA TRKA FRKA, ISPUNJEN SI.” – PERO ČUPIĆ

C.M:  U povratku ste opet bili u Dubrovniku? Kako izgleda taj grad u doba pandemije?
Pero: Za razliku od prošle godine kad je bilo jugo i kiša, grad pun turista iako je bio  novembar, ove godine je bilo lijepo vrijeme, a na Stradunu najviše lokalnih ljudi koji piju kafu iz automata, sjede na parapetima jer je većina kafića zatvorena. Baš je Dubrovnik bio Dubrovnik a ne komercijala. 

C.M:  Razmišljate li o putovanju oko svijeta?
Pero: To je potpuno drugi vid putovanja, nema tu uvala, ali Grčka i Turska sigurno, pa da ostanem godinu dana da uđem u Crveno more i da prezimim, da bude toplo.