Legenda kaže... da smo zemlja legendi

Često, kad se prisjećam nekih mjesta, prve asocijacije su mi legende koje sam tamo čula, pa onda ide vizuelizacija. Legende, bile istinite ili mit, bogatstvo su koje ako se umije i zna prezentovati je nešto što svemu daje dodatnu, neprocjenjivu vrijednost. Crna Gora, ako ima čega, ima legendi. Na svakom koraku. Mnogi lokaliteti, istorijsko-kulturni spomenici, priče o znamenitim ličnostima, gradovi – imaju u svojim temeljima legendu.
Mi se ođe i oslovljamo sa „đe si legendo“, što je najveći nivo komplimentiranja nekome, jer kad si legenda, najbolji si.
Volimo legende, nevažno da li ima istine u njima, ili su mitovi - priče koje su na granici sa bajkom, volimo da pripovijedamo. A i imamo mi ođe na svakom koraku neku legendu, nama svaka planina, selo, stijena, grad... ima legendu... prezimena imaju legende. U svakoj priči imamo ono „legenda kaže“... Nijesam sigurna koliko znamo koliko je to ustvari bogatstvo. Ne moramo da izmišljamo „nove“ legende, a znam neka mjesta po svijetu đe sam bila da su izmislili legende kako bi tim mjestima dali zagonetnu notu i primaljivu priču za turiste koji dolaze da vide mjesto baš zbog legende o njemu. Kad se marketinški dobro razglasi priča o čudu, priča se širi i tako nastaju legende... To su odlični marketinški trikovi, ali nama trikovi ne trebaju.

Sjećam se kad sam, a davno to bješe, radila kao turistički vodič, iznenadnim okolnostima našeg turizma našla sam se u toj ulozi, ne baš spremna. Ali bilo je to sjajno iskustvo. Ono što mi je ostalo upečatljivo u sjećanju, zato jer nijesam imala odgovore, su pitanja turista o svakom mjestu, o svakom „znaku pored puta“ šta znači i koja mu je priča, to jest o svemu su očekivali da im ispričam neku nevjerovatnu priču o nastanku, pa i najmanjeg brda koje je priroda sama izvajala... Tad mi je to bilo po malo pretjerano, a i nijesam znala mnogo legendi, samo one osnovne o najpoznatijim lokalitetima kod nas. Kasnije sam shvatila da se podrazumijeva da sve ima svoju prošlost i priču, jer nijesu me pitali za betonska zdanja, a i nijesam ih tuda ni vodila... Kasnije sam shvatila da Crna Gora ima za sve neku legendu, skoro za sve što nam je baština, istorijska ili dar prirode, pa o tome kako su nastali toponimi... 

Čini mi se da mi ođe imamo toliko legendi, da kad bi se sve sakupile i štampale se u sabrana djela, bila bi to jedna cijela biblioteka.

TU, U VRANEŠKOJ DOLINI, U SELU PAVINO POLJE NASTALA JE LEGENDA STARA TRI I PO VIJEKA - LEGENDA O PAVI I AHMET PAŠI

Svaka legenda ima poruku, mudrost ili priču koja se ne smije zaboraviti, simboliku koju treba pravilno protumačiti i shvatiti kao poruku iz prošlosti - zato su i vjekovima živjele te priče jer ne smiju biti zaboravljene. Legende govore o nama samima i razotkrivaju naš DNK bolje od najsavremenijih aparata kojima se nauka služi u te svrhe. Najbolje one pričaju svijetu o nama, na nama je da ih svijet čuje. Pitanje je koliko ih uopšte koristimo kada prezentujemo mjesta po Crnoj Gori turistima. Treba svaku priču o nekom mjestu početi legendom iz tog mjesta ili o njemu, ili znamenitoj ličnosti-ma tog kraja, pa onda pričati o drugim stvarima... Jer će te legende svakom strancu reći mnogo više o nama nego što i mi sami znamo reći o sebi.
Danas znam dosta legendi sa naših prostora, i mislim da koliko ih je, svaki dan bih mogla naučiti po jednu novu, pa dokle stignem, bez šanse da naučim svaku. Ima ih sakrivenih, tamo đe mi noga neće kročiti iako je ova zemlja naizgled mala.
Nedavno sam čula jednu od najljepših legendi koje sada znam. Upravo kad sam prvi put bila u jednom mjestu u Crnoj Gori - u čarobnoj Vraneškoj dolini koja se nalazi u Bijelom Polju. Dolina se zove Vraneška ali epitet „čarobna“ skoro da joj stoji uz ime jer ko god je pomene kaže čarobna Vraneška dolina.
Ne znam koliko vas zna za ovu dolinu, smještenu od Slijepač mosta do Kovrena, sa obje strane regionalnog puta Slijepač most-Pljevlja uzduž kog teče bistrooka planinska rijeka Ljuboviđa... Vjerujem da su mnogi od vas prolazili tuda, pogotovo ljeti kad se regionalni put Slijepač most – Pljevlja koristi kao alternativni zbog gužvi jer su u blizini dva granična prelaza Dobrakovo u Bijelom Polju i Jabuka u Pljevljima. Ko je bio zna – da od Vraneške doline ne postoji ništa zelenije. Ta zelena ekstaza prirode, sakrivena i neispromovisana prirodna ljepota je još jedan dokaz da prioda svoje dragulje vješto skriva. Iznad zelene doline se uzdižu planine Lisa i Žuber, a u dolini je život miran, seoski, idiličan iako ni malo lak. Ali putem pored doline, mnogi hitaju dalje ka svom cilju, ne svraća se tu mnogo. Onaj ko svrati, shvati šta bi propustio, prizor koji se zauvijek pamti. Na preporuku prijatelja, našla sam se u Vraneškj dolini, i sve mi je bilo jasno kad me dohvatio dah planine, divlji miris tek pokošene trave, i još u julu cvjetne livade, seoska dobrota i pitomina usljed divljine... E tu, u Vraneškoj dolini, u selu Pavino Polje nastala je legenda stara tri i po vijeka - legenda o Pavi i Ahmet paši. Prepričavala se ta legenda vjekovima, svakim predanjem se nešto mijenjalo, pripovjedači su nešto dodavali... ima mnogo verzija. Ali rekla bih suština je ista.
Legenda kaže da se nakon višegodišnjeg izbivanja iz rodnog Vraneša vratio u svoj kraj Ahmet paša, i odmah ugledao najljepšu od svih cura, prelijepu Pavu, kćrerku kneza Nikole Milikića. Zaljubio se paša, zaljubila se i Pava. Vjenčali su se, a za vjenčanje je bio jedan uslov, da svako od njih dvoje zadrži svoju vjeru, a da im muška đeca budu islamske vjeroispovijesti, a ženska pravoslavne. Pava je rodila sinove Mušu, Hasana i Dauta, koji su kad su odrasli, prema legendi, svake nedjelje majku na konju vodili u crkvu i čekali je ispred dok završi obred. Pava ostane opet trudna i rađajući kćerku Anđeliju umre. Ahmet-paša je iz poštovanja prema Pavi, posjede koje je donijela u miraz nazvao Pavino polje – kako se taj kraj i danas zove. A kad je umirao imao je samo jednu želju, da ga sahrane pored Pave. Tako je i učinjeno. U Vraneškoj dolini, u Pavinom Polju đe žive Pavinopoljci, i danas su dvije kamene nadgrobne ploče stare tri i po vijeka, na jednoj je krst na jednoj polumjesec, tu počivaju Pava i Ahmet – paša. Dvije kamen ploče svjedoče da ljubav nema prepreke i da ne treba da ih ima.
Brojni istoričari i hroničari 20. vijeka, bavili su se predanjem o Pavi i Ahmet – paši i nastankom toponima Pavino Polje. Ono što je sigurno je da ta legenda baštini suštinske ljudske civilizacijske neprolazne vrijednosti i zakonitosti, priča nam univerzalnim jezikom priču o nama. Vjerujem da ko god, odakle god, dođe u Vranešku dolinu će ostati zatečen ljepotom prirode koja ga je iznenada snašla, a kad čuje ovu legendu i vidi te nadgrobne kamen ploče shvatiće šta je stvarno vječno i šta je vječnost u beskraju.
U Pavino Polje treba svi jednom da odemo, pa onda da vodimo naše goste da vide tu scenografiju bajke i čuju scenario legende. Treba film da snimimo tu, baš po toj legendi. Treba tu legendu da pričamo svima, jer to je legenda o nama.

PIŠE: SANJA GOLUBOVIĆ
FOTO: TO BIJELO POLJE