Svako putovanje biva pravi mali poligon za učenje: bilo da su to novi trikovi kojima uštediš vrijeme ili novac, neprijatnosti koje se vrlo lako mogu preskočiti sa malo više iskustva, ali i neprijatnosti koje se dese da bi se nova iskustva stekla. Vaša samoprozvana omiljena putnica i ovog puta dosta elemenata uči na komplikovaniji način, ali – sve komplikacije bivaju anulirane beskrajnim šarmom pastelnih zgrada, romantičnog jezika i najrazličitijih vina koja iskusno nalaze način da progovore nekim svojim (takođe romantičnim) jezikom.
LOW COST VEZANI LETOVI: AVANTURA KOJA SE ISPLATI
Lisabonska avantura sasvim neplanirano počinje kao avantura: i to zgužvanim kišno-vjetrovitim letom do Brisela. Ne bismo je nazvali avanturom da ne uključuje jedan let do aerodroma Brisel, jednu vožnju autobusom i jednu vožnju vozom do aerodroma Charleroi (srećom bez letećih ćilima, mada je sve na to ukazivalo), a potom i vratolomno čekiranje u poslednjoj sekundi usled lošeg kombinovanja letova i vremena između istih. Lekcija „uvijek ostavite koji sat više između letova jer ako vi ne kasnite – postoji mogućnost da dvadeset drugih faktora zakasni“: naučena i zapamćena. Ovakvo vezivanje low cost letova na kraju donosi jedan pozitivan segment, a to je finansijska računica: sve avionske karte (uključujući Porto – Milano, Milano – Podgorica u povratku) staju 170 eura, u našem slučaju. Ponoćno slijetanje u Lisabon, satovi koji se vraćaju stepenicu unazad i metro kao posljednja vrsta transporta za samo jedan umorni petak, no ipak dovoljno koncentracije da primijetim ono što ću imati u pozadini svijesti za sve moje lisabonske dane: pločice. Svaka metro stanica u različitim kombinacijama boja, mozaika, slika. Svaka kao mali noćni sablasni papagaj sa blještavom jasnom informacijom: koji voz kuda ide i kada dolazi, šarena i čista, savršeno funkcionalna. Metroom stižete od aerodroma do željene stanice u gradu po cijeni od 1 euro i 40 centi, posljednji vozovi odlaze u jedan sat poslije ponoći, a prvi kreću u 6:30 izjutra. On se u našem slučaju pokazao kao idealan način prevoza tokom svih dana boravka.
GRAD U BOJAMA RADOSTI I PROLJEĆA
Trenutak u kom se vjerovatno pitate „da li se toj ženi desila makar jedna pozitivna epizoda“ počinje upravo sada, jer malo drame uvijek najavljuje veliku radost, a „radost“ je riječ koja najbolje opisuje moj prvi utisak i manir u kom me je Lisabon probudio. Proljećnih 20-ak stepeni, svijest o tome kako smo sa više sreće nego pameti ubole savršen tajming za posjetu – dakle sredinu marta, a zatim šetnja koja nam u startu ukazuje na to da smo došle u grad sa vjerovatno jednom ravnom ulicom i da se svi ti predivni trotoari sa šarenom kaldrmom mogu najlakše savladati u dobrim patikama za trčanje (a nikako u fotogeničnim i moćnim bajkerskim čizmama, što nas već dovodi do naučene druge lekcije). Naravno, sve uzbrdice možete preskočiti nekom vrstom javnog prevoza – ali će vam nažalost tako promaći najveći dio magije i silne fotografije koje možete napraviti (jer u fotogeničnijem gradu nijeste bili!). Posebna turistička atrakcija jeste čuveni žuti tramvaj sa brojem 28, a ono što je meni ostalo u sjećanju jeste upozorenje prijatelja na činjenicu da u tom tramvaju najlakše ostajete bez novčanika. Vožnjom ovim tramvajem obilazite strogi centar i posljednja stanica mu je boemska četvrt Alfama. Smještaj smo i ovog puta birale planski i po nekim nama važnim karakteristikama: zelena linija metroa na 2 minuta lagane šetnje, stari centar grada na 20-ak minuta i 4-i sprat stare zgrade u mirnom kvartu Baixa-Chiado (koji je uz Bairro Alto najljepši kvart u kom možete pronaći adekvatan smještaj sa povoljnim cijenama, po mom iskustvu).
Trg KomersioVINA I ISTINE
U Lisabon sam došla sa dvije bitne mentalne zabilješke: bakalar, vino verde. A zatim se i iznenadila informacijom da svoju omiljenu ribu – već pomenuti bakalar, Portugalci zapravo uvoze i da imaju 365 načina za pripremu bakalara – po jedan za svaki dan. Porco preto – crna svinja, drugi je temelj portugalske kuhinje i kobasica napravljena od ovog mesa idealan je pokolon-suvenir za sve ljubitelje mesa. No, dva vegana i jedan vegetarijanac hranljivu utjehu pronalaze malo dalje od porco preta u dva magična restorana, koja su ujedno i preporuka za sve buduće lisabonske putnike. Ao 26 u Chiadu, moderno mjesto sa bakarnim lusterima, Bouvijem na zidu i somotnim kaučima. Besprijekorne veganske opcije slanih i slatkih jela i popularno vino „verde“ kao desert u mom slučaju. Vino „verde“ je „mlado“ vino (ono koje se pije iste godine kada je i napravljeno), dakle lagano bijelo vino sa niskim procentom alkohola. Cijene je najlakše uporediti sa podgoričkim i stičem utisak da je biti vegan u Lisabonu mnogo isplativije i hranljivije od biti vegan u Podgorici. Ukoliko, nakon isprobavanja svih drugih delicija, tražite zdravu opciju za doručak, Juicy sa svježim sokovima, laganim omletima i flatbread-ovima može biti odličan izbor. Vino je u restoranima jako povoljno – izdvajate 7 ili 8 eura za flašu dobrog (u mom slučaju) bijelog vina, 2 do 3 eura za čašu, dok je u supermarketima odnos izbora i cijene takav da je najbezbjednija varijanta ona u kojoj se, usljed nemogućnosti donošenja odluke, uhvatite za glavu i napustite objekat. Ukoliko tragate za nekim posebnim restoranima, planirajte posjete unaprijed i uvijek provjerite radno vrijeme kako ne biste ostali gladni.
NEKOLIKO SATI U ČETVRTI BELEM
Do Belema se stiže gradskim prevozom, udaljen je svega nekoliko stanica od stanice Cais do Sodre. Ukoliko za posjetu Belemu izaberete baš onaj dan kada se dešava maraton – upašćete u beskrajnu gužvu ljudi u fluorescentnim majicama koji umorni nakon trke od kilometara i kilometara grabe svoju porciju ribe. Nijesmo pronašle slobodan sto za ručak, vidjele smo Belem u malo drugačijem (fluorescentnom) svijetlu, ali je šetnja pored rijeke opet savršeno odradila ulogu terapeuta. Uz rijeku prvo nailazite na Spomenik otkrićima – forma broda podignuta u čast važnih ličnosti koje su doprinjele najrazličitijim otkrićima. Dominantna je figura princa Henrika Moreplovca na pramcu, rame uz rame sa Vasko da Gamom. Torre de Belem je po mom mišljenju princeza ovog mjesta – jedna od onih starih građevina koje izgledaju kao scenografija iz Gospodara prstenova. Mjesto gdje se Težo uliva u okean, mjesto sa kojeg je Vasko da Gama krenuo u Indiju, mjesto koje kao takvo definitivno mora imati posebnu energiju. Interesantnu informaciju sam saznala kasnije: Torre de Belem je zapravo izgrađena na ostrvu koje je, nakon godina rada zemlje i vode sraslo sa kopnom. Funkcija joj se tokom godina mijenjala, tako da je bila i zatvor za političke zatvorenike, carinarnica, utvrđenje za odbranu, svjetionik... Napomena: ukoliko vam se omiljena portugalska poslastica dopala, vrijedi sačekati u redu za „pasteis de Belem“ kako biste napravili poređenje (autorka teksta to nije uradila, prepričava iskustva prijatelja koji su čekali u redu od pedesetak ljudi pred najpopularnijom belemskom poslastičarnicom). Fotografski savjet: posjetite Torre de Belem u zalazak sunca.
KRATKA PAUZA ZA HOROR FILM
Okarakterisana kao muzej, „Bolnica za lutke“ je djelić Lisabona koji u jednom momentu želim da zaboravim, a opet imam momenat čudnog obožavanja prema tom iskustvu. Skromna radnja sa minijaturnim keramičkim mačkama, šoljicama za kafu, lutkama, ljubazna djevojka koja nam prodaje muzejske karte (po cijeni od svega tri eura, a u obliku lutka – bookmark-a), zatim nas usmjerava na sprat zgrade iznad radnje i počinje svoju priču. Predsoblje stana za koje se ispostavlja da je čekaonica: mjesto na kom lutke dobijaju dijagnozu (okačenu na papirić na stopalu), zatim slijedi ambulanta – prostrana prostorija sa lupom, četkama, ljepilima, dijelovima tijela, malim plastičnim rukama, kosama, očima, a koja nas vodi do velikih soba sa visokim tavanicama. Soba od poda do plafona prekrivenim lutkama iz različitih zemalja, različitih oštećenja i starosti. Naš vodič pripada petoj generaciji – njeni preci se popravkom oštećenih lutki bave od davne 1830. godine. Kolekcija koju posjeduju broji preko 4000 različitih lutki, a glavni klijenti za popravke su im upravo drugi kolekcionari. Poslije trepćućih lutki, utjehu nalazim u drugoj krajnosti: Pink street ulici (jer šta više jednoj ženi treba, od sladoleda i ulice ofarbane u roze negdje u sred starih zgrada), idealnoj za večernji izlazak, barove i testiranje vina.
AO 26ALFAMA VEĆ MI NEDOSTAJEŠ
Mjesto gdje gasiš google maps, gdje prestaješ sa svim pokušajima da uhvatiš bilo kakav wi fi, mjesto gdje hodaš. Hodaš, maziš pločice, gledaš i gore i dolje, viriš u tuđe domove. Čuješ najljepši šuštavi portugalski (fotografišeš se kraj svake roze oronule fasade jer si turista, koliko god da bježiš od te titule). Šarm uskihulica, šarm djevojke koja svira gitaru ispod pomorandži na stepenicama, šarm lokalnih stanovnika koji nemarno čitaju novine u malim barovima. Mjesto u kom se rodio fado, muzika koja ti istovremeno probudi sve sreće i sve tuge, vrati 70 godina unazad kako bi osjetio ono što si bio u nekom od prošlih života. Riječ „saudade“ odzvanja kroz zidove i trotoare, a nalaziš je vjerovatno i na nekom od vidikovaca (čija prava priroda izmili baš u zalzak sunca). Tuga, čežnja, melanholija – sve su to polovični opisi ove riječi bez prevoda, a „ljubav koja ostaje nakon što je neko otišao“ najpribližniji prevod koji sam pronašla. Alfama je najsiromašnija lisabonska četvrt, neki će reći „boemska“ četvrt. Nad njom bdi tvrđava Sao Jorge i omiljenji vidikovac svih turista. Svaki minut proveden na ulicama Lisabona nosi posebnu magiju i posebno je dešavanje. Nažalost, kako je ovaj časopis vjerovatno ograničen sa određenim brojem strana, pokušaću da kratko i efikasno dodam nekoliko stavki koje ne bi trebalo da preskočite ukoliko pravite krug do Lisabona i ostajete nekoliko dana. Dakle, budimo praktični: sa stanice Rossio hvatate voz (čija je karta oko 3 eura), 40 minuta grabite kroz razna naselja sve do Sintre. Što ranije stignete – više ćete obići, jer pored svih kočija, taksija i sličnih usluga – metoda hiljadu koraka ipak ima najviše glasova. Zamkovi: žuta, bordo boja Palacio da Pene, kule, sablasni tuneli Quinta da Regalerie gdje su se okupljali masoni i mahovina na starim građevinama. Iz Sintre, autobusom 403 stižete na najzapadniju tačku svijeta - Cabo da Roca. Svetionik, stijene, ljuti okean i jedan veliki beskraj sve do Amerike (u našem slučaju sa lošom karmom u vidu beskraja od magle, tako da se ni okean nije nazirao). Nikako u haljini, jer nakraju svijeta vjetar diktira dress code. Najpovoljnija kombinacija letova za povratak u Podgoricu vodi nas u Porto. Vožnja vozom od Lisabona do Porta traje oko 3 sata, a karta je 15-ak eura. Drugi po veličini grad u Portugalu ima malo grublji šarm od onog na koji sam navikla u Lisabonu. Ono što sam slomljenog srca vidjela samo sa ulice jeste Livraria Lello – jedna od najstarijih knjižara koja je bila glavna inspiracija J.K. Rowling u stvaranju Harry Potter-a i to sve zbog reda turista ispred koji je izgledao kao da se unutra dešava neka velika fudbalska utakmica. Utjeha u vidu sladoleda od vanile i kokosa nekoliko metara iznad: pronađena i baš taj sladoled ima sve moje preporuke. Trend strmih ulica se nastavlja i u Portu, pustite da vas put odvede do mostova na rijeci Douro i sačekajte zalazak uz magiju uličnih svirača i naravno – isprobajte čuveni porto. Do aerodroma stižete metroom, PINK ULICA u vožnji koja traje nekih pola sata.
A ZA KRAJ - ZAGRLJAJ
Lisabon. Najromantičniji grad u koji je moja noga ikada kročila. Svi Rimovi, Venecije i ostale Italije na stranu, uz dužno poštovanje. Sve plaže, puni mjeseci, zalasci i ostala nebeska dešavanja postanu izrazito nebitni u onom momentu kada ti se dešava ponoć, ulica široka jedva da kroz nju prođe mršavi prolaznik i buckasti tramvaj, fenjer među raširenim bijelim čaršavima na nekom drugom ili trećem spratu pastelnih zgradica Alfame ukombinovan sa imaginarnim balončićima stvorenim od strane nekog od sto vina koje si tog dana probala i naravno, odzvanjanje raznih muzika. Najvažniji „tips&tricks“ momenat je ovog puta to da sa minimumom oklijevanja ili planiranja uzmete pod ruku onu najbitniju simpatiju, koliko god da je mala ili velika. I krenete. On će već smisliti način da vas sačeka i zaljubi u sebe, vjerovatno već pri pogledu na prvu šarenu stanicu metroa.
TEKST I FOTOGRAFIJE: IRENA BAJČETA
.jpg)
-100x100-rez.jpg)
.jpg)