Ljepota koja ostavlja bez daha

Hridsko jezero /

Skrivene na obroncima Prokletija, ljepote ovog jezera dugo su bile privilegija samo mještana ovog kraja i rijetkih prolaznika. U posljednje vrijeme sve veći broj ljudi iz zemlje, a posebno inostranstva dolazi da uživa u čarima netaknute prirode

Uživam u ljepoti kakvu sam do tada imao priliku samo da gledam samo na fotografijama. Posmatram taj nestvaran pejzaž i divim se nevjerovatnom spektru boja, mirisu netaknute prirode i tišini koju remeti samo lagani dašak vjetra. Uživam u momentu dugom kao vječnost. Uživam i prepuštam se neopisivom osjećaju slobode, mira i spokoja. U tim momentima povezan sam samo sa prirodom, bez svih onih stega koje život u civilizaciji nosi. Objektivno - nekih par sati izmještenosti od grada, buke, gužve i stresa. Subjektivno – udaljenost par svjetlosnih godina od svih koordinata po kojim se krećemo svakog dana.

Posao novinara iziskuje objektivnost. No, kako nijesam bio na zadatku već na odmoru, objektivnost sam ostavio u kolibi na Katunu Bajrovića, a subjektivnost isplivava iz svake riječi ovog neplaniranog teksta koji je, lična impresija obogaćena nizom informacija o tome kako da i vi pojsetite Hridsko jezero, obiđete obronke Prokletija i po mogućnosti doživite predivne momente koji će vam aktivirati sva čula i nahraniti dušu iskonskom ljepotom.

Nedostižne Prokletije

Prokletije su za mene uvijek bile nedostižne. Možda je to onaj osjećaj od prvog susreta sa njihovom divljom ljepotom. Sa Korita samo uvijek gledali njihove oštre, gole vrhove i kao djeca maštali da stignemo u te daleke krajeve. Godine su prolazile, svuda sam dopirao, verao se i zavlačio, ali Prokletije su ostale i dalje daleko. Ove godine konačno su i one došle na spisak.

Od svih lokacije izbor je pao na Hridsko jezero, taj do skora skriveni dragulj u pograničnoj divljni. Nekada je ovo bio pogranični kraj koji je s obje strane dobro čuvale do zuba naoružane vojske. Prošli su, srećom, zemani bunkera i mitraljeskih gnijezda. Vratio se život u krajeve uz liniju razgraničenja.

Od Plava smo krenuli ka planinskim predjelima i nakon samo par kilomatara došli do sela podno planine. Ubrzo nailazimo na naplatnu rampu. Ulaz se plaća jedan euro, ali ovdje, nažalost, ne možete dobiti nikakvu mapu ili brošuru. Zato je najbolje da prije polaska na put sve informacije sačuvate na telefon. Znajte da je u planini signal, ako ga uopšte ima, toliko loš da telefon nećete moći da koristite za pretragu.

Put je krivudav i na pojedinim mjestim veoma loš. Kiše, snjegovi i teretna vozila su toliko oštetila asfalt da bi najbolj bilo da ga putari skinu, i makadam izravnjaju kao na gornjim dionicama puta. Vozite veoma oprezno, kako vam putovanje ne bi presjelo zbog oštećenja automobila. Duž cijelog puta susretali smo mještane koji, s obzirom na stanje druma, voze prilično brzo i nesavjesno. Ukoliko naiđete na neko proširenje, obavezno ih propusite, jer im se uglavnom žuri. Nakon poduže vožnje došli smo do raskrsnice sa tablama koje usmjeravaju putnike ka markiranim stazama. Jedan put vodi ka katunu Bogićevica odakle se kreće ka vrhovima Maja Bogićaj, Maja Rops i Tromeđa, koji smo ostavili za neku narednu priliku, i uputili se prema Katunu Bajrovića. Smjestili smo se kod ljubaznih domaćina Redžematovića i odmah se uputili markiranom stazom ka jezeru. Do jezera vodi i makadamski put, ali mi smo odlučili da šetamo kroz šumu, beremo borovnice i kupine uz nadu da ćemo sresti što manje ljudi.

Šetnjom kroz šumu do jezera

Staza je markirana i samo pratite crveno bijele oznake do samog jezera. Uz put smo sreli par krava koje na proplancima pasle u miru ili tolile žeđ na nekom od izvora. Divljač nijesmo sreli, mada nam mještani rekoše da ponekad ima divljih svinja. Od divljih životinja vidjeli smo samo jednog predivnog orla, ali nažalost nijesmo uspjeli da ga fotografišemo.  Nakon nekih sat i po šetnje po idiličnoj prirodi tokom kojih smo prešli skoro tri i po kilometra uz visinsku razliku od oko 250 metara, stigli smo do jednog manjeg jezerceta. Nemojte da vas to zavara, jer samo par minuta nakon njega dolazite do konačnog odredišta. Kada se pred nama ukazalo Hridsko jezero pomislio sam da sam u nekoj dalekoj sjevernoj zemlji. Da, dječačka asocijacija je vukla na jezero Ontario i slavne pobunjenike predvođene komandantom Markom. Srećom, ovdje nema ni vuka,ni hajduka. Samo nekoliko kampera koji su raširili šatore i ležaljke, uživajući na obali u suncu koje je obasjavalo jezero.

Popričali smo sa parom iz Podgorice i njihovim prijateljem iz Herceg-Novog koji su noć proveli u šatorima na obali jezera. Ponudili su nas freško kuvanom kafom i pivom. Gajba „tuborga“ se hladila u jezeru, pa sam bez razmišljanja odabrao pivo. Dok se tijelo odmaralo od šetnje, oči su upijale svaki detalj ove nevjerovatne ljepote. Visoki četinari oslikavali su se u nedirnutoj povšini jezera. Oblaci koji su se smjenjivali pravili su igru svjetlosti i sjenki. Pred našim očima odigravao se teatar kakav samo priroda može da priredi. Tiho zviždanje vjetra i cvrkut poneke ptice bili su jedini zvuci. Željni da jezero vidimo iz svih uglova ustali smo i krenuli kozijim stazama ne bi li našli neki novi detalj koji će nas oduševiti.

Staze oko jezera uglavnom nema, već treba skakutati sa kamena na kamen, preko stijena i stoljetnih stabala. Vodite računa kako hodate jer je teren vrlo nepristupačan. Ali svako malo nailazite na neko maleno mjesto, dovoljno da zastanete, osmotrite jezero i okolne planine iz nekog drugačijeg ugla i uočite detalje slagalice ove velike, neopisive ljepote.

Vile, proklete planine, želje...

Hridsko jezero su, kako kaže legenda, bogovi dali šumskim vilama. No, ljudi su počeli da dolaze na jezero, pa su vile pobjegle. Bogove je to rasrdilo, pustili su munje i gromove koje su opustošile okolne planine. Bogovi su bacili kletvu na njih i od tada se one nazivaju Proklete planine ili Prokletije.

Druga legenda kaže da je jedna djevojka, kako bi joj se ispunila ljubavna želja, ušla u jezero, zaplivala i udavila se. Uprkos tome, u ovim krajevima dugo se vjerovalo da kupanje u jezeru donosi zdravlje i sreću u braku. Potrebno je da zamislite želju, bacite nešto od nakita u jezero i želja će vam se ostvariti.

U daljini na obroncima Hridskog vrha vidjeli smo ljude koji se mimoilaze na planinskom prevoju. Kasnije smo ih sreli na obali jezera. Bili su to članovi planinarskog društva „Komovi“ koji su nam dali savjete kako da se popnemo do vrha. No, uspon smo ostavili za neki drugi put, a ovaj dan smo iskoristili da posmatramo jezero i divimo se ljepoti krajolika.

Neka vam fotografije ispričaju više od mene...